Prije nepunih trideset godina, u ljeto 1990.godine, objavio sam u zagrebačkom “Vjesniku” neveliki članak o upadu inspektora srbijanske Službe državne bezbjednosti na područje općina Srebrenica i Bratunac gdje su mjesecima, ilegalno i neovlašteno, istraživali navodno pojačano iseljavanje Srba iz ovih dijelova Bosne i Hercegovine. Zašto sam tekst objavio u “Vjesniku”, u Hrvatskoj, a ne, što je bilo logično u nekom bosanskohercegovačkom mediju? Iz prostog razloga što je medijska scena u Bosni i Hercegovini tih godina bila nespremna, pa i neprijateljski raspoložena, prema toj vrsti “tvrdo kuhanih” tekstova, kao i tema općenito, osobito ako su oni ukazivali na agresivnu eskalaciju režima Slobodana Miloševića i njegovu involviranost u prilike, političke, sigurnosne, medijske prilike … u BiH.
DUGO I TEŠKO PUTOVANJE U SREBRENICU
U tekstu sam se pozvao na izvještaj kojeg je nakon višemjesečnog obavještajnog opserviranja terena sačinila “udarna grupa” SDB-a Srbije (na čije čelo tih mjeseci dolaze demoni Jovica Stanišić i Franko Simatović) i dostavila ga srbijanskom državnom vrhu koji je očito izdao nalog za tu operaciju . Izvještaj je potom Borislav Jović, član Predsjedništva Jugoslavije iz Srbije predočio Bogiću Bogićeviću na sjednici kolektivnog šefa države. Jović je, kako će kasnije priznati u svojoj memoarskoj knjizi “Posljednji dani SFRJ” (koju je Miloševiće zabranio odmah nakon štampanja) bio glavni operativac velikosrpskog projekta instrumentaliziranja (“prepotčinjavanja”) saveznih insitucija (prije svega JNA) za srbijanske imperijalne ciljeve. “Ti bi kao neki Srbin trebao znati o iseljajavanju Srba iz BiH i nešto poduzeti po ovom pitanju”, obratio se Jović zbunjenom Bogićeviću i tresnuo pred njega na stol povjerljivi (para)obavještajni dokument.
Bogićević će nedugo potom sa ovim upoznati republički vrh BiH koji je o nezakonitom vršljanju srpskih obavještajaca po Srebrenici i Bratuncu u kojima se godinama unazad nije desio niti jedan međunacionalni incident, raspravljao na Savjetu za zaštitu ustavnog poretka RBiH. Jedan od učesnika sjednice (Nijaz Duraković) mi je pokazao spornu Informaciju, ne dozvolivši da je kopiram, već samo da iz njegove “ruke” prepišem najvažnije dijelove.
Istog dana kada je moj tekst objavljen u “Vjesniku”, kako me je informirao tadašnji urednik (pokojni Srđan Španović) uredništvo je bilo zatrpano pozivima sa svih strana, sa srbijanske najviše, kojima je traženo da se ograde od teksta, demantiraju, ispričaju se srbijanskim službama i rukovodstvu. Ni tek uspostavljena i nedovoljno konsolidirana vlast Franje Tuđmana nije bila sretna što ih njihovo službeno glasilo, “Vjesnik” konfrontira sa srbijanskim rukovodstvom.
Nekoliko nedjelja kasnije, kada se prašina donekle i prividno slegla, uslijedio je novi medijski šok za srbijanski vrh: u zagrebačkom tjedniku “Danas” objavljen je faksimili famoznog dokumenta srbijanskog DB-a kao ilustracija teksta kojeg je o tom međureubličkm obavještajnom skandalu napisao sarajevski dopisnik Vlastimir Mijović. (Indikativno je da ni on nije objavio tekst u “Oslobođenju” gdje je bio zaposlen, što dodatno ilustrira u kakvom je medijskom zatočeništvu BiH bila tih godina).
TRIDESET GODINA OBAVJEŠTAJNOG ROPSTVA
Srbijanski režim je na ove nedvosmislene dokaze o njegovoj neprijateljskoj, ofanzivnoj špijunskoj akciji u BiH odgovorio tužbom protiv tjednika “Danas” i autora teksta Mijovića. Optuženi su, koliko se mogu sjetiti, za odavanje službene tajne čime su “nastale teške štete po interese Srbije”, što se onda, kao i danas, kažnjavalo dugogodišnjom robijom. Sudski proces je vođen na beogradskom sudu i ko zna kako bi se okončao da nije bilo rata, najprije u Hrvatskoj, a potom i Bosni i Hercegovini. Glavni akteri i vinovnici obavještajne afere, pripadnici srbijanskih tajnih službi, već su se bili razmilili po susjednim republikama, predvodeći i raspoređujući paravojne eksadrone smrti okupljene od SDB Srbije…
Odvjetnik Nikica Gržić, današnji predsjednik Advokatsko/Odvjetničke komore Federacije BiH, koji je pred beogradskim sudom zasupao Vlastimira Mijovića, objašnjavao mi je kasnije da je osnovni cilj srpskih bezbjednjaka (i države) bio otkriti i optužiti N.N. lice koje je novinaru ustupilo njihov “istraživački” top-secret dokument. Vjerovali su tužitelji da će sudski loveći “Danas” i Mijovića uloviti Bogića Bogićevića, za kojeg su vjerovali da je master maind medijske i političke dekonspiracije njihovog ilegalnog upada u BiH.
Bogić Bogićević, član državnog vrha SFRJ bi tada, malo pred početak agresije na BiH, za pravosuđe Srbije bio je ono što današnje, okupirano, marionetsko, antibosanskohervegovačko pravosuđe u Sarajevu želi napraviti sa Draganom Mektićem, ministrom sigurnosti Bosne i Hercegovine- čovjek slučaj! Protiv Mektića je Tužiteljstvo BiH nakon što je javnost uznemirila afera “Selfije” , nevjerovatnim merifetlukom i bezočnom zamjenom teza pokrenulo istragu pod sumnjom da je “zloupotrijebio položaj i ovlasti, odavanja tajnih podataka, te davanja lažnog iskaza”.
Zapanjujuća je i traumatična sličnost između ova dva događaja koji su se desila u rasponu od skoro tri decenije, deprimirajuća je i obeshrabrujuća pomisao, odnosno gola činjenica da se Bosna i Hercegovina nakon svega strašnog što joj se u međuvremenu desilo, nije u stanju institucionalno se ozbiljnije suprotstaviti obavještajnoj agresiji kojoj njeni susjedi pribjegavaju u neoprekinutom kontinuitetu i sa istim namjerama. Početkom 1990. Miloševićev fašistički režim slao je svoje obavještajce u tajne misije istraživanja navodnog iseljavanja Srba. Jedan tadašnji jugoslovenski general Nedjeljko Bošković , kasnije, tokom rata u BiH, načelnik Kontraobavještajne službe JNA, mnogo godine kasnije otkrit će tajni smisao tih obavještajnih operacije. Zajednički su ih pod kodnim nazvom “konfrontiranje naroda”, tvrdio je Bošković, vodile vojna i civilna bezbjednost, a svrha je bila posijati nepovjerenje, podsticati tenzije među narodom, u ovom slučaju Muslimanima i Srbima u Podrinju, Srebrenici, Bratuncu, Skelanima. Može se, bez ikakog rizika da se “konfrontiram” sa činjinicama, zaključiti da su onaj posao kojeg su počeli agenti srbijanskog SDB-a 1990. u Srebrenici okončali genocidnim masakrom pet godina kasnije pripadnici Vojske i policije RS.
ŠPIJUNI RAUS!
Sigurnosno-obavještajnu agenciju (SOA) Hrvatske stvarali su i profilirali isti kadrovi koji su stvarali jugoslovenske tajne službe, pa i srbijansku DB početkom devedesetih, od Josipa Perkovića i Zdravka Mustača nekada, do Ivana Bandića, Miroslava Musića, Ive Lučića posljednjih godina. Zato vrbovanje državljana Bosne i Hercegovine koje je cršila SOA i njihovo usmjeravanje na obavještajnu agenturu u svojoj zemlji, jeste u toj mjeri podudarno sa srpskim obavještajnim desantom u Podirnje neposredno pred agresiju.
Hrvatske reakcije na otkrivanje afere “Selefije” evoluirale su od potpunog negiranja, preko djelomičnog priznanja pravdanog “nacionalnom sigurnošću”, pa do potpuno arogantnog ignoriranja cijelog slučaja u stilu: “Jesmo sve to radili i šta nam možete?!”. Ne možemo im očito ništa, osim pljunuti pod prozore Doma HDZ.a u Mostaru sa postojećim većinski okupiranim pravosuđem, kriptokvislinškim državnim aparatom i “lokalnom samoupravom” i razorenom diplomatijom premreženom petokolonaškim UZP-ovskim kolaborantima.
Kao što smo prije tridesetak godina objavljujući tekstova u hrvatskim medijima o srpskom obavještajnom teroru u Bosni i Hercegovini preko javnosti u susjednoj republici tražili razumijevanje, solidarnost i “internacionaliziranje” naših tegoba, tako se uključivanje medija iz Slovenije (iz njihovih, a ne naših razloga, ali uvijek je tako) može posmarati kao svojevrsna slamka spasa, ili poruka u boci namijenjena “civiliziranom svijetu” kako je kazao ovim povodom slovenački državni vrh. Kako bi uopće, slovenački novinari, ministri i premijeri, Šarec i Erjavec, da sami nisu upali u obavješajnu stupicu, ili kaljužu hrvatskog aparata imali pojma sa čime se mi suočavamo i kakvog smo odvratnog sigiurnosnog-državnog polusvijeta žrtve?! Onog u Hrvatskoj i ovog ovdje, sastavljenog od polinteligentnih kreatura u pravosuđu, medijima i sigrosnom aparatu? Šta bi iko u Sloveniji, ali i Hrvatskoj i BiH znao o pateru fra Ivanu Tolju, klerikalističkom podstrekaču medijskog rata koji ilegalne koncelebrirane obavještajne svinjarije “u ime svoje Vlade” povjerava anonimnom zapadnom sugovorniku tražeći od njega, mrtav-hladan da cenzurira najgledaniju televiziju u Sloveniji?! Taj je Ivan Tolj godinama modelirao i usmjeravao medije u BiH, on je spiruts movens svih klijentelističko-ucjenjivačkih “Večernjakovih pečata”, on bira osobe godine, zalijeva novinarske cvjećke, podrezuje i kreira neovisnu hrvatsku medijsko-obavještajnu šikaru.
Vidjeli smo u ovoj retrospektivi kakav je bio konačni cilj, svrha i zločinačka namjera upada srpskih obavještajnih hordi u ljeto 1990. na područje podrinjskih općina: kome nije jasno, neka pogleda Memorijalni centar u Potočarima, tamo je sve zapisano. Šta u novije vrijeme i svežijim geoploitičkim okolnostima vrbovanjem državljanja BiH za špijunažu i rovarenje protiv svoje države i sunarodnjaka u konačnici nastoji polučiti hrvatska država preko svog obavještajnog aparata i podgrijanog UZP-ovskog mrtvorođenčeta? Nemoguće je odgonetnuti. Ali, da su spremni i pripravni na sve, to je razvidno: stvoriti ambijent, pravni i politički u kojem se nezakonito saslušavaju novinari, ili vodi istraga protiv Dragana Mektića, što ni Milošević prije 30 godina nije uspio sa Bogića Bogićevića, samo po sebi je bezobrazan, ali ozbiljan i sveobuhvatan zločinački poduhvat!
Tekst uz dozvolu prenosimo s Slobodna Bosna
