RTRS: Svi u napad, jedan je Radovan
21. – 27. septembar 2020.
ODBRANA I POSLJEDNJI DANI: Odbrana časti i ugleda Radovana Viškovića od „neutemeljenih napada političkog Sarajeva, SDA te medija i paraobavještajnih struktura pod kontrolom te stranke„ činila je okosnicu dnevnika emitovanih u nedjelji iza nas.
Gledateljima su na uvid ponuđeni „brojni dokazi“ koji potvrđuju da se premijeru RS-a pakuje umiješanost u genocid počinjen u Srebrenici, a sve u cilju – kako to navode iz SNSD-a, a prenose novinari RTRS-a – da bi se pažnja javnosti u Federaciji BiH skrenula s problema koji potresaju SDA.
Tužilaštvo BiH jedina je institucija koja ima ne samo zakonsku nego i moralnu obavezu prema žrtvama srebreničkog genocida i njihovim porodicama da svim spekulacijama u ovom slučaju stane u kraj. Jasnim informacijama javnosti da li se protiv Viškovića vodi ili ne vodi istraga zbog počinjenih ratnih zločina. A dok se to ne desi, političarima će ova ogromna ljudska tragedija biti samo još jedno sredstvo za vođenje predizborne kampanje.
NE DIRATI HDZ: Ne prođe nedjelja a da se u dnevnicima ne emituju izvještaji o brojnim problemima s kojima se suočavaju Srbi u Federaciji BiH. U pravilu to se odnosi na povratničku populaciju i to u one kantone u kojima vlast drži HDZ BiH. No, umjesto jasnog adresiranja odgovornosti, sve ostaje na paušalnim konstatacijama kako „lokalne vlasti nemaju razumijevanja i interesa da se Srbima osigura održiv povratak“. Takav pristup krajnje je licemjeran, ali za RTRS i očekivan. Jer treba imati u vidu da je javni servis RS-a samo glasnogovornik aktuelne vlasti na čelu sa SNSD-om. Strankom kojoj je HDZ BiH strateški državni partner.
NOVE TENZIJE: Koje su to obavještajne službe jednom banjalučkom portalu dostavile „podatke da su grupe vehabija u BiH 2017. godine planirale atentate na Milorada Dodika, Aleksandra Vučića i Aleksandra Vulina“? Ako ti podaci postoje, zašto se o njima već tri godine šuti? I na temelju čega bilo ko ima pravo imenom i prezimenom bilo kojeg pojedinca javno optužiti kao inicijatora atentata? Sve su to pitanja na koja gledatelji u Dnevniku 2 emitovanom 25. septembra nisu dobili odgovore. Ali cilj objavljivanja takve vrste „vijesti“ nije skretanje pažnje javnosti na ozbiljne sigurnosne prijetnje u BiH, već samo dodatno podgrijavanje međunacionalnih tenzija.
Ocjena: 1
BNTV: Je li Trebinje fakat Srbija?
21. – 27. septembar 2020.
O RADOVANU NIŠTA: Koliko god se uredništvo Dnevnika RTRS-a upinjalo da otkloni svaku sumnju u odgovornost Radovana Viškovića za učešće u srebreničkom genocidu, toliko je upadljivo ovu temu BNTV ignorisao. Tek, u Dnevniku 25. septembra emitovana je vijest da članovi Vlade RS daju punu podršku premijeru, bez ikakvih dodatnih pojašnjenja povoda za istu.
Kada se u izvještaju sa sjednice Narodne skupštine RS navede da je „rasprava ponijela poslanika SNSD-a Srđana Mazalicu“, očekuje se i emitovanje njegove tvrdnje da je „Trebinje bilo u Srbiji, da je Trebinje Srbija“. Umjesto toga, ta „ponesenost“ odnosila se na Mazalicinu „analizu“ porodičnog stabla poslanika SDS-a Nebojše Vukanovića. A što se tiče tvrdnji poslanika SNSD-a da je Trebinje Srbija, logičan je zaključak da se mišljenja BNTV-a po tom pitanju podudaraju s njegovim.
POVRŠNO I SA ZAKAŠNJENJEM O STEVANDIĆEVOM SPOTU: Za uredništvo Dnevnika nije bila vijest ni predizborni spot Ujedinjenje Srpske, koji je zbog diskriminirajućeg sadržaja izazvao lavinu negodovanja u cijeloj BiH. S nekoliko dana zakašnjenja, tek je uzgred spomenut u analizi koja se bavila načinom na koji vladajuće stranke u Republici Srpskoj javne resurse koriste za vođenje predizborne kampanje, mada se spot ne može dovesti u vezu s temom te analize.
Ocjena: 2
Komparativna analiza
Obje medijske kuće posebnu su pozornost posvetile izboru novog skupštinskog rukovodstva Crne Gore. BNTV je izvještajem o tome otvorio Dnevnik 23. septembra, a RTRS je poslao ekipu da bi o istom izvještavala. U više navrata smo ukazivali da ni RTRS ni BNTV nisu ni pokušavali prikriti naklonost prema strankama koalicije koje su pobijedile na parlamentarnim izborima u toj državi, jednako kao što su bezrezervno podržavali Srpsku pravoslavnu crkvu u sporu oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Iz tog aspekta nameće se i logičan zaključak da sasvim prihvatljivim smatraju da se u sekularnoj državi izbor novog rukovodstva dogovara u manastiru i pod paskom vladike Amfilohija, pa je taj događaj tek uzgred spomenut.
