Šta se može, takva je sudbina malih sredina. Kada su zaratili Beograd i Zagreb, nisu zaplatili ni Zvezda, ni Hajduk, ni Partizan, ni Dinamo, nego je stradao – u punom kapacitetu riječi stradati – mostarski Velež.
Rečeni klub danas je muhadžir u sopstvenom gradu. Velež je protjeran sa stadiona na kojem je decenijama igrao i koji je temeljni segment njegovog imidža. Znatan dio višedecenijske dokumentacije bez milosti je uništen u maju 1993. godine. Pehari, priznanja, fotografije, zapisnici s utakmica, sve to su oslobodioci stadiona pod Bijelim brijegom zapalili. Ili bacili u kontejnere. Ima usmenih svjedočanstava o tom divljanju koja bi grubo narušila intonaciju i atmosferu ovog teksta, pa ih preskačemo.
Velež je tri puta bio drugi, nikad prvi, i dva je puta osvajao Kup maršala Tita. Nešto dokumenata se uz velike rizike spasilo, ali iz sačuvane građe ne može se steći kompletan utisak o timu koji je igrao najljepši fudbal u Jugoslaviji. Ne vjerujete da smo ginuli za ljepotu dok su drugi odapinjali zbog rezultata? E, pa evo potvrde iz prve ruke. Jedno od najvećih priznanja došlo nam je početkom 70-ih: u beogradskom kvizu, Mića Orlović ugostio Miljana Miljanića, dugogodišnjeg selektora reprezentacije i trenera Crvene zvezde, i pita ga koji je klub najbolji u Jugoslaviji. Miljanić odgovara: “Ne znam ko je najbolji, ali najlepši fudbal igra mostarski Velež.” E, to je trebalo doživjeti! U Mostaru se slavilo do zore, sve kafane pune: nije šala, Miljanić nas pohvalio. Bio je to blagorodan period. Kako da ne igramo lijepo, kada je kompletna strategija Sule Repca, mitskog trenera i vodećeg filozofa Veleža, bila sažeta u jednu rečenicu, izgovorenu svaki put prije istrčavanja na teren: “Momci, eto, kao što smo se dogovorili!” Ali šta su se dogovorili? Ništa, pod milim bogom ništa. Imperativ je bio da se napada, napada i napada, sve dok Velež ne zabije gol.
I nije da se nije zabijalo. Evo šta smo uradili jedne godine. Rane sedamdesete, to što igraju rođeni više nije fudbal, čak ni nogomet, nego fantazija, interplanetarna utopija, primijenjena umjetnost, ako je dozvoljeno da se figurativno izrazimo. U isto vrijeme, na pripremnoj turneji po Evropi hara Penerol, višestruki šampion Južne Amerike. U sklopu turneje put ih nanese i u Mostar. Nikada ništa nadrkanije nije zalutalo u naš simpatični gradić. Prvo su pokorili Južnu Ameriku, onda su heklali Starim kontinentom, a u Hercegovinu su – kako im je objašnjeno – navratili tek na lakši trening. E, ali u osamnaestoj minuti bilo je 3:1 za nas. A u dvadeset i trećoj Bajević je primio loptu na sredini terena, onda se malo poigrao Janice Kostelić (red slaloma, red veleslaloma, red kombinacije) i zatim postigao duhovit i prelijep gol. Koji se ne da opisati. Ko je vidio – vidio je. I upamtio. Ko nije, nek pokuša zamisliti, iako sumnjamo u ishod operacije. E, to je bilo previše, 4:1. To je stvarno bilo previše. Gosti, do srži povrijeđeni Bajevićevom igrom, započinju masovnu tuču. Sve do 1991. godine takvo što bilo je nezamislivo, da dođu papci sa strane i otpočnu frku usred Mostara. Možete li misliti šupaka? Počeli su da udaraju Veležove fudbalere, ogrezle u vještini i fer-pleju. Cilj im je bio niko drugi doli naš sveti centarfor. Ali vrhovni komandant domaćih driblerskih snaga, jedan i jedini Sulejman Rebac, na vrijeme percipira tu sramnu namjeru i izvikuje povijesnu komandu:
– Mara, čuvaj Duška!
Znate, Enver Marić uvijek je bio razbijač, fina mostarska raja, intelektualac koji je znao da se mariše. A Bajevića nisu zalud zvali Princ sa Neretve. On vam je bio tako elegantan i dostojanstven da nikakva marisana nije dolazila u obzir. On je šutio, trpio i davao golove. Zato se Mara, kad mu je Sula dourlao ono, preko cijelog stadiona ustremio prema Dušku, da ga zaštiti. Usput je jednog gosta zaždio nogom u oblast stomaka, kojom prilikom mu je akutno poremetio ravnotežu crijevne flore i faune, a drugog dočekao na aperkat. Zna čovjek, kad vam kažemo. A tribine? Vjerovatno se pitate šta su radile tribine po tom pitanju. To je bilo davno, evo je prohujalo 40 godina, i nikakav Red Army još nije postojao. Pod Bijeli brijeg dolazila je ozbiljna, pristojna publika koja je iz utakmice u utakmicu euforično aplaudirala i, kao vrhunac pobjedničkog transa, pjevala prigodne pjesmice. Naprimjer, ovu: “Kad sunce zalazi, Velež se snalazi, po polju šetaju, Zvezdu rešetaju…” Ali kad smo vidjeli da ovi međedi kidišu na našeg Duška, e tad nam je mrak pao na oči. Slijede probrane sankcije. Počeli smo da ih gađamo kamenjem (bar toga u Hercegovini imamo na svakom koraku), upaljačima (ali onda nisu bili plastični nego oni na benzin, od lijevanog željeza), bocama (još nisu postojale mjere bezbjedosti, nego se Nikšićko pivo – i to klipača – uredno prodavalo na poluvremenu). Oni mlađi preskočili su ogradu i nasrnuli na drage goste. Koji su – vidi se da im ovo nije prvi put – izvlačenje organizirali na principu vučjeg čopora. To znači da su se svi okupili na jednom mjestu, formirali krug i okrenuli leđa unutrašnjosti kruga. Tako su kontrolirali situaciju. Ali upaljače, kamenje i flaše niko ne može kontrolirati. Ako se neko pita šta je radila narodna milicija, nek ništa ne brine. Čim je prvi upaljač poletio prema terenu, organi reda sklonili su se na sigurno.
I kad se onaj čopor vukova dočepao svlačionice, kontraofanziva je nastavljena nesmanjenim intenzitetom. Ljudi su htjeli da vinovnike skandala sankcioniraju na klasični južnoamerički način: linčom. Srećom, pripadnici javnog reda i mira konsolidiraju redove i ponovo preuzimaju kontrolu nad stadionom te goste ispraćaju u nekom proizvoljnom pravcu. Opet cijeli grad nije zaspao do zore. Sve su kafane radile, svi su navijači bili u kafanama i svak je opisivao svoj historijski doprinos odbrani vjekovnih ognjišta. Mi ih fino dočekali, dali im zastavicu i umjetničku sliku, a oni na Duška.
Znate li vi uopće kakav je igrač bio taj Bajević, najotmjenije biće Bijelog brijega, taj pripadnik nogometne aristokracije najvišeg ranga? Ako sudite po broju utakmica koje je odigrao za reprezentaciju, nećete ništa pametno zaključiti, jer su ga selektori propisno ignorirali. Ali je zato u korist Veleža činio čuda. Jednom je protiv Radničkog iz Kragujevca već u trećoj minuti dao gol, sudija pokaže na centar, a onda Duško priđe djelitelju pravde i objasni mu da je mreža pocijepana pa je lopta ušla s vanjske strane. Sudija se i ne zahvali, nego poništi već priznat zgoditak. Tada je prvi i jedini put objektivna mostarska publika popizdila na svog Princa, ali on je do kraja utakmice dao još dva legalna i legitimna gola, pa je ovaj mali nesporazum izglađen na, što bi se ono reklo, obostrano zadovoljstvo.
A 1981. godine u Beogradu se igralo finale Kupa maršala Tita. Velež je pobijedio
Željezničar 3:2 i ostvario svoj najveći uspjeh. Iz Mostara se u glavni grad slilo 10.000 navijača. Poslije utakmice zakrčili su ulicu ispred hotela Park i počeli da klanjaju pred zbunjenim milicionerima. Nije bilo šanse da neko rigidan i zlonamjeran ovaj neplanirani vjerski obred proglasi fundamentalizmom, jer je tih 10.000 bilo ravnopravno raspoređeno na Srbe, Hrvate i Muslimane. I svi su u transu uzvikivali samo jednu riječ: Vaahiiideee. Osim što je Vaha Halilhodžić tom prilikom dobio zasluženu satisfakciju, ova je glorifikacija imala i jednu pogubnu manu. Grubo smo se ogriješili o najvećeg evropskog talenta svih vremena, Blaža Sliškovića. Bio je premlad da bi mu Mostar priznao status zvijezde, vjerovatno je i sujeta odigrala svoje i Baka je preko Splita otišao u svijet, da se više nikada ne vrati u Velež. Ovo “najveći evropski talenat”, ne, to ne tvrdimo mi Mostarci, kod kojih je ionako uvijek sve i samo najbolje i najveće. To otprilike tako formulira Zinedine Zidane, kome je naš Baka bio uzor. Možete li zamisliti da na čelu imate istetoviranu petokraku? E, tu, tačno tu, Blaž bi vas nepogrešivo servisirao s trideset, četrdeset, pedeset metara, svejedno.
Velež je imao nezaboravne zvijezde. Enver Marić bio je tako dobar da je zbog njega na klupi struhnulo nekoliko izvrsnih golmana. A posebna podlost sudija prema moćnom timu iz Hercegovine bilo je da očigledan penal pretvore u faul, izvlačeći prekršaj iz
šesnaesterca. Ali kurac im, tada na scenu izlazi Franjo Vladić. Njegov slobodni udarac kao nečiji penal: devedesetpostotni gol, a i njega su u državni tim pripuštali na kapaljku. Vladić je bio i strastveni kockar. Znalo se desiti da na cjelonoćni poker u Ilićima ode u novom mini morisu, a ujutro se kući vrati autobusom. A Aleksandar Ristić, koji je na kockanje otišao taksijem, vratio se u morisu. Aco je i donio poker u Velež.
Jadranko Topić jednom je na smrt uvrijedio SR Hrvatsku i hrvatski nacionalni korpus. Velež je vodio protiv Hajduka 5:0. Jadranko, zvani Ćela, čovjek koji će se u ratu istaći nekim neveležovskim kvalitetima, ponio se na toj utakmici politički i humanistički nekorektno, ali populistički i fudbalski neodoljivo. Ovako je to bilo: već smo im zabili pet golova i utakmica je prerano prerasla u iživljavanje. Neko iz odbrane Topiću je poslao loptu, a ovaj umjesto da je štopa sprijeda, kako je jedino logično i kako je odnos figura na terenu nalagao, fino se okrene i zaustavi je debelim mesom. Bijeli brijeg se provali od oduševljenja. Sudija, sasvim opravdano, kazni našu sedmicu žutim kartonom, zbog čega auditorij pobudali. “Znaš li ti, pička li ti materina”, urlao je neko s tribina, “da on ima šećer?! Pas te osro!” Hoće se reći da je nehumano sankcionirati hroničnog bolesnika. Neracionalni navijački um nije htio uvažiti da jednom šećerašu ne priliči aktivno i profesionalno igranje fudbala, a još manje da loptu zaustavlja, oprostite, guzicom. Molim lijepo!
Vahid Halilhodžić bio je robusnija verzija Duška Bajevića, jer nikad nije dao da ga bekovi mlate. Već opjevani Blaž Slišković
najveći je neiskorišteni talenat bivše Jugoslavije i posljednja prava socijalistička
zvijezda. Kapitalistička zvijezda trči 90 minuta, socijalistička smatra da – citiramo nenadjebivog Baku – nije njeno da trči, nego da riješi utakmicu. Danas bi da ga oponašaju mnogi, ali teško je biti Blaž…
To je bio običaj, da najveći timovi bivše Jugoslavije iz Mostara odu punjeni ko dolme. Velež je na vrhu svijeta. Niko nam ništa ne može. Od Zvezde, Partizana, Dinama i Hajduka pravimo mljeveno meso. Dinamo smo pobijedili 6:0. Zvezdu smo lešili kontinuirano i nadahnuto. Partizan smo dolmili u mjeri koju smo isključivo mi određivali. Nisu im mogle pomoći ni sudije. A pomagale su, obilato. Dođe nam jednom Partizan u goste. Bajević, Marić, Vladić, Salem Halilhodžić. Evo smo vam samo trećinu Veleža nabrojali, tek da vidite kakav smo strah i trepet bili tih godina. Sudio jedan iz Slovenije, ime i prezime poznati autoru ove hronike, i pobijedimo, uprkos suspektnom sudiji, 3:0. Zašto kažemo uprkos sudiji? I zašto suspektnom? Zato što nam je poništio tri gola. Šest smo im zabili da bi nam on priznao 50 posto. Pa on je Vladiću poništio i pogodak iz slobodnog udarca, s objašnjenjem da je Bajević, koji je pratio izvođenje tog udarca i priletio za slučaj da golman odbije loptu – napravio ofsajd. Gore, ali fakat, ne može.
Ne samo da je Velež bio romantični eksces u surovo realističnom fenomenu zvanom fudbal, takvi su bili i novinari koji su po dužnosti pratili njegove utakmice. Slijedi citat iz ranih sedamdesetih godina, prepisan sa stranica popularnog dnevnika Oslobođenje: “Slobodan udarac izveden je sa 40 metara udaljenosti. Kapiten rođenih Kemal Šestić uputio je topovski projektil prema Zvezdinom golu, ali se golman Dujković izvio kao panter i, posljednjim atomima snage, vrhovima prstiju izbacio loptu u korner.” Kakva veličanstvena rečenica! Kakva poezija! Eto zašto se kaže da jedan dobar tekst vrijedi kao tisuću slika: zato što nema te kamere, bez obzira na performanse i milione piksela, koja može prikazati:
- topovski projektil
- pantera u letu
- posljednje atome snage, vrhovima prstiju, i to…
Ako su nam već fudbaleri bili poete, onda je samo rođeni pjesnik mogao dočarati tu poeziju.
Mostar je u ta Periklova vremena – kada su punim kapacitetom radili Soko, Hepok, Đuro Salaj, Narodna biblioteka i Gradski komitet Saveza komunista – imao sezonske turnire mahala, unutargradska takmičenja iz kojih je vrbovan svježi kontingent najvećih talenata Hercegovine. Tokom sedamdesetih Velež je razvio i konstantno usavršavao za ono doba izuzetno naprednu fudbalsku tehnologiju. Ali nemojte se zavaravati, ta bi tehnologija i danas, u doba neprikosnovene vladavine Mourinhovog defanzivnog koncepta, bila avangardna: ljepota igre plus neumoljiva efikasnost minus prekršaji, fauli i grubosti, pa zar to nije ideal ovog sporta? Ideal koji je većina napustila pod pritiskom nemani zvane biznis. Što nas ne sprečava da sanjamo o nekoj ljepšoj civilizaciji, u kojoj autobus pred vlastitim golom ne bi morao da se zabranjuje ustavnim aneksima, jer bi se smatrao lošim ukusom i ekstremnom fudbalskom nepristojnošću. Civilizacija u kojoj je i reprezentacija Brazila prešla na defanzivni fudbal fakat je došla do kraja, Sudnji dan samo što nije.
Tim beskompromisnim pristupom, tim napadačkim fudbalom bez premca, tom nogometnom estetitkom u kojoj se ginulo za ljepotu nauštrb rezultata, Velež je, da prostite, anticipirao Barcelonu. I to ne svaku Barsu, nego onu Pepa Guardiole, tika-taka, onu za koju je nekoć napisano da “na svakoj utakmici ima uraganskih 20 minuta kojima se niko na svijetu ne može suprotstaviti”. Ali džaba anticipacija, džaba avangarda, Barceloni je pripala sva slava ovog svijeta, a Veleža se sjećamo samo mi, ostarjele prdonje, nepopravljive jugonostalgičarske drtine, okorjeli zaljubljenici u SFR Jugoslaviju i njene političke divote. Velež nikada neće biti važna historijska priča. Eventualno ga može zapasti neki povijesni ćošak, skrajnuta rubrika s naslovom Zanimljivosti, ali barem još dvije-tri decenije živjet će mit o opakom timu iz malog grada koji je jedno vrijeme igrao avangardni fudbal. Velež danas nema ništa, fali mu sve, od novca do stadiona. Ovo gdje sada igra nije stadion, nego ledina na koju je neko postavio stative i zabio korner zastave. Jedino prirodno mjesto za naš klub je Bijeli brijeg. Ali tamo sad, neumoljivom logikom ratne pljačke, zasjeda neki drugi tim. Eksplozivna podjela Mostara na Velež i Zrinjski zapravo je produžetak rata nogometnim sredstvima. Kada taj derbi postane nalik onom u Sarajevu, koji je skoro pa ideal mirnodopskog podjebavanja i konstruktivnog nogometnog suživota, bit će to znak da je Mostar ponovo normalan grad. Podjela Mostara nije logična i prirodna, kako nam se želi prikazati, nego je rezultat sistematske proizvodnje razlika čiji je cilj da trajno uspostavi dva etnička sustava. Kompozitno, geografski, kulturno i ekonomski jedna cjelina, Mostar je u političkom smislu danas nepopravljivo sastavljen od dva dijela. Grad je prestao da funkcionira, vitalne funkcije egzistiraju na dva neodrživa principa (1. po inerciji, 2. slučajno), ali to je problematika iz druge priče, kojoj ovdje nije mjesto.
Velež danas proživljava klasičnu bosanskohercegovačku agoniju. Krepava, a ne može da krepa. Dovoljno prosječan da ne ispadne (a bilo je i toga tokom rekonvalescentnih poratnih godina), a nedovoljno imućan i kreativan da išta značajno izrodi. Nema više magije, nestala je ljepota, duh Dušana Bajevića još je samo sjećanje, uzaludno prizivanje uspomena kojemu sa svih strana osporavaju pravo na postojanje. Ne oskudijevajući u materijalu, dapače, plivajući u obilju prijatnih sjećanja i činjenica, na ovom posvećenom mjestu izdvojili smo samo ono što pokazuje da smo bili grad povlašten od prirode i društva, čudo od ljudske nastambe, polis kakvog nije bilo ni u drevnom Egiptu, niti ga pamti stara Grčka, niti ga je ikada izvoljelo izgraditi Rimsko Carstvo, niti je čak kreativna i svakojakim obiljem obdarena renesansa dobacila do takvih milina kakve je njegovao naš potentni Mostar. Zar je onda čudo što se volimo hvaliti i što svome ljubljenom gradu već stoljećima skladamo ode i svakovrsne potvrde odanosti? A onda je, iz nepoznatih razloga, sudbina tako htjela da je prvo došla 1992., a odmah za njom još strašnija 1993. i mi smo dali nedostižan doprinos globalnoj povijesti urbicida. Ovaj današnji Mostar je kazna. Kakva i kolika, o tome ćemo na nekom drugom mjestu. Velež je danas drugorazredna sportska činjenica, sekundarna fudbalska sirovina, potresno svjedočanstvo i savršeno ogledalo uništenog života. Ona izanđala, simplificirana iluzija o gradu boljem i ugodnijem za život nego što su svi drugi gradovi, završila je u ruševinama istočne polovine Mostara. Sve je došlo na svoje mjesto. Konačno znamo da nismo (naravno, nikada nismo ni bili) bolji od drugih. Ipak, ko kaže da je ovo što imamo sad bolje od onog što smo imali nekad – prnem mu pod nos.
Tako navijamo mi, hodajući pokojnici, žive rahmetlije, liječeni štovatelji socijalističkog samoupravljanja i fudbala kakav je nekada bio.
