Djevojčica koja je obećala da će liječiti

Sadika Biluš, vrhunska internistica, gastroenterologinja i nezaboravna humanitarka, zauvijek je 2. svibnja u 83. godini sklopila svoje znatiželjne oči. Dok drugi pišu hladne nekrologe, ja ne mogu a da ne podijelim priču o ženi koja je bila više od liječnice – bila je jedna od nas, obični-neobični čovjek, a nekako usput i heroj našeg vremena.

“Zamisli Mario, ja čekam u redu u dućanu i meni neka žena kaže – gospođo! K’o da sam neka babetina s pijace! A ja u cvijetu mladosti, upola mlađa od tebe takvog oronulog, a kamoli od te žene. Uostalom, ja sam doktorica Sadika, a ne gospođa Sadika. Nemoj da ti padne napamet da mi to ikad kažeš, upozoravam te!” U tom je času gazila osamdesetu, a ja sam vršnjak njezine kćeri.

“Zaklela sam se da ću učiti i postati liječnik i da nikad neću uzeti mito,” rekla mi je Sadika jednom prilikom, dok mi je u svojoj ordinaciji u Velikoj Gorici objašnjavala svoj, u najmanju ruku, čudan poslovni model. Nikad od nje nije bio pošten kapitalist – većini pacijenata u svojoj privatnoj ordinaciji uopće nije ništa naplaćivala i za to je imala svoje razloge.

Sadika, jer svi su je znali po imenu kao da je pop zvijezda, odlučila je postati liječnica u osnovnoj školi. Vlakom je od rodnih Živinica došla pod ruku s majkom Sadijom posjetiti oca u bolnicu u Zagreb. Majka je drugom rukom čvrsto stiskala kuvertu s malenom plaćom koju je nosila kao “dar” liječnicima u Zagrebu. Naime, Sadikin otac Hrusto Bajrić, koji se vratio slomljen s “preodgoja” na Golom otoku, odmah je obolio od raka i dugo se patio.

Ta trinaestogodišnja djevojčica nije mogla ni sanjati kakav će trnovit put prijeći jer se odlučila na liječnički poziv. No već tada, u djetinjem srcu, formirala se želja koja će odrediti njezin životni put – postati liječnica koja pomaže, a ne uzima.

Žena koja je rušila prepreke

“To je bilo drugo vrijeme, žene su gledali kao niža bića,” prisjećala se svojih studentskih dana u Beogradu. “Ja sam prva žena koja je završila beogradski Medicinski fakultet prije roka, imala sam sve čiste desetke i jednu jedinu devetku.” Taj ponos u njezinom glasu jasno je davao do znanja kakav je to bio podvig. Paralelno je s medicinom studirala i pravo, ali je morala odustati na trećoj godini – dotjerati i to do kraja bi bilo malo previše čak i za osobu njezinih intelektualnih kapaciteta.

U Beogradu je upoznala i svoju prvu ljubav – inženjera Dionizija Sabadoša, koji ju je odveo u Vukovar. Ironija sudbine htjela je da upravo ona, mlada liječnica, svom suprugu dijagnosticira aneurizmu mozga koja će ga odnijeti u 31. godini života. “Znala sam da mu u glavi otkucava bomba,” govorila je tiho, “ali nisam očekivala da će me tako brzo napustiti.” Ostala je udovica s malim sinom Darijem, ali Sadika nije bila žena koja se predaje.

Nastavila je raditi kao liječnica u Vukovaru, učiti, obrazovati se. Kasnije se udala za Davora Biluša s kojim je dobila kćer Marinu, i gradila karijeru internistice i gastroenterologinje koju su pacijenti obožavali zbog njezine nevjerojatne sposobnosti dijagnosticiranja.

Djeca su bila njezin ponos, njezin oslonac – sin Darije Sabadoš i kći Marina Biluš, moja prijateljica od vrtića, koja je izgradila karijeru vrhunske novinarke. Prošle godine, sudbina je Sadiki zadala najteži udarac – smrt vlastite kćeri. “Molila sam i Boga i Alaha da me uzmu i da ne dočekam da sahranim svoje dijete, ali mi to nije dao,” povjerila mi se slomljenog glasa. Nikada se nije oporavila od tog gubitka. Spas je nalazila jedino u poslu, u pomaganju drugima, kao da je time htjela nadoknaditi prazninu koju je osjećala.

Često je govorila – “Mario, liječnik nikad ne smije pregledati svoje najbliže. Može ti se učiniti da je tamo nešto čega nema, a možeš sam sebe uvjeriti da nečeg nema iako je tamo”. Mučilo ju je to što je točno dala dijagnozu svojem prvom suprugu, a kasnije i kćeri, iako su je iz bolnice isprva otpustili tvrdeći da joj nije ništa. Uzalud se nadala da je pogriješila.

Liječnica u paklu rata

Sadikina kći Marina bila mi je najbolja prijateljica od vrtića, ali nju sam upoznao mnogo kasnije, nakon svih ratnih strahota kroz koje smo oboje prošli. Često smo pričali o ratu; oboje smo ga doživjeli na sličan način, kroz detalje i bizarnosti kojima smo skretali misli s užasa. Nije o tome htjela previše razgovarati s ljudima koji to nisu proživjeli jer je smatrala da oni to ne mogu razumjeti i da im je uzalud objašnjavati. Sjećam se kako bi joj glas zadrhtao kad bi spomenula 2. svibnja 1991. i masakrirana tijela hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. “Nisam mogla vjerovati da netko može biti tako okrutan,” govorila je. Kasnije o leševima i pokidanim udovima nije razmišljala. “Strašno mi je bilo to što je bilo polomljeno drveće, što na njemu nije bilo ptica. O ljudima tada ne smiješ ni razmišljati, bojala sam se da ne poludim,” govorila je.

Njezina odluka da tijekom 87-dnevne opsade Vukovara 1991. ostane jedina internistica u vukovarskoj bolnici napravljena je bez pompe. Danonoćno je liječila stotine ranjenika, bez obzira na njihovu nacionalnost, u uvjetima koje je teško i zamisliti.
“Mogla sam otići kao i mnogi moji kolege, ali kako napustiti ranjene? Pa to ne dolazi u obzir. Ja sam položila Hipokratovu zakletvu!”, govorila bi kao da to uopće i nije nešto o čemu čovjek može odlučiti drugačije.

Kad je Vukovar pao 18. studenog 1991., Sadiku je iz bolnice izveo zloglasni Veselin Šljivančanin uz riječi “Doktorice, ne budete li pametni do navečer, ode glava”.
“Ukočila sam se od straha, bila sam paralizirana a glumila sam da to sve nije ništa. Taj pokvarenjak mi je učinio nešto najgore – zagrlio me dok me odvodio. To mu nikad neću oprostiti”.

Uslijedilo je nešto o čemu je rijetko govorila – mučenja u logorima u Negoslavcima i Srijemskoj Mitrovici. “Premlaćivali su me, psihički maltretirali… U jednom trenutku nisam više mogla izdržati. Pokušala sam se objesiti u samici, ali je šipka popustila i pala sam na pod, razbila sam koljena, osjećala sam se kao budala”, ispričala mi je jednom, dok je prstima nabadala po svojoj nekakvoj socijalističkoj pisaćoj mašini koju je koristila kad bi joj njeno prastaro računalo zatajilo.

Oslobođena je 6. prosinca 1991., na svoj rođendan, u razmjeni zarobljenika. Ta simbolika nikada je nije napustila – rođena je i ponovno rođena istog datuma. “Možeš me zvati Nikolina, to me je Allah pomilovao na sv. Nikolu”, šalila se.

Liječnica koja nije naplaćivala život

“Kod Sadike dođeš prvi put, ona te gleda drugačije od ostalih liječnika,” rekao mi je jednom prilikom zajednički prijatelj.” Ne gleda te kao pacijenta, već kao čovjeka. A onda te isprepada kao malo dijete.

I zaista, njezina ordinacija u Poliklinici “Tomi” u Velikoj Gorici bila je posebno mjesto. Poliklinika zvuči grandiozno, a zapravo je to obični stančić, nakrcan uređajima, crijevima, sterilizatorima… Nema medicinske sestre, nema prijemnog pulta, nema administracije. Samo Sadika iza podstavljenih vrata kroz koja se jasno čuje kad zagalami na nekog.

Sjedim i čekam u njenoj ordinaciji da završi s pacijenticom, nosim joj piletinu iz Vukovara koju joj šalje moja mama.

Kroz vrata njenog ureda izlazi mlađa žena, došla je čak iz Karlsruhea, sva je u suzama. “Doktorice, hvala vam, već sam mislila da sam luda”. Bila je na pregledima u nekoliko klinika u Njemačkoj, tvrdili su da joj ne mogu pronaći ništa iako se rušila od bolova. Sadika joj je na svom prastarom ultrazvuku pokazala: “Evo, kamenac u bubregu. Dat ću ti jedan lijek, ispišat ćeš to i mirna si.”

Drugi put čujem kako grmi na čovjeka koji je doveo kćer i uporno joj želi platiti, a ona odbija. Odjednom Sadika grakne: “Dobro, plati – daj mi tisuću eura u komadu!” Prvo je nastao muk, a onda smijeh – jer novčanica od tisuću eura ne postoji. Bio je to njezin način da kaže: “Ne želim tvoj novac.”

“Uvijek sam znala da se dobro vraća dobrim,” često je ponavljala. “Nitko ne može platiti zahvalnost koju ljudi osjećaju kada im uspiješ pomoći. Više mi vrijedi kad mi neka žena donese 10 jaja nego kad mi neko plati ne znam koje pare.”

Kod nje su se liječile estradne zvijezde i puka sirotinja. Sirotinja – besplatno. Znalo bi se dogoditi da cijeli dan radi, a ne naplati nikome. “Ljudi ne znaju da sam ja morala iz svog džepa platiti porez na to. Svaki put kad odradim ultrazvuk, to se ne može sakriti. Jedna mi je došla na gastroskopiju i uspaničila se, razbila mi aparat. Kako da joj naplatim? Ali dolazili su i oni koji su imali novca i mogla sam pokriti sve od njih.”

Žena koja nije mogla spavati

Sadika je bila specifična jer od silnih trauma naprosto nije mogla spavati. Po tri, četiri sata dnevno bi sklopila oči, a i to jedva. “Nije to samo zbog rata,” povjerila mi se jednom. “Sanjam oca, sanjam logor… Osušeni leš svog psa u podrumu kuće kad smo se vratili. Budim se svaku noć u tri, četiri ujutro. Ne mogu sklopiti oči, pa moram nešto raditi. Obično ili kuham ili sjednem i učim par sati. Uvijek treba učiti.”

Svaki mjesec bi odlazila u svoju kuću u Vukovaru koju je obnovila do posljednjeg crijepa u punom sjaju i u njoj uredila “terensku” ambulantu u koju su onda navraćali Vukovarci. I tamo se dizala u tri ujutro, pa u sitne sate ovijena mrakom plijevila korov u velikom vrtu, golim rukama, bez rukavica, kao da se kažnjava. Kada bi u 8 ujutro došli prvi pacijenti, nasmijana bi pokazivala iskidane i izranjavane ruke: “Šta kažeš, jesu ovo ruke gospođe primarijus ili neke seljanke?” pitala bi sa svojim osebujnim humorom bez da se nasmije.

Odlazak s njom na kavu u Vukovaru bio je kao da šetate s Lukom Modrićem u Madridu. Ljudi bi joj sa svih strana prilazili, pozdravljali je, a ona bi samo kratko ispitivala: “Jel’ paziš na šećer? Kako ti je mama? Jel’ pije terapiju koju sam joj dala? Ajde, reci da dođe da je pogledam popodne!”

Sadika je bila brilijantna i načitana žena s nevjerojatnim smislom za humor. Brutalna, oštra, voljela je ispaliti svoje fore mrtva ozbiljna i na to je bila pomalo i ponosna. Znala je iz vedra neba prekinuti prijateljsko ćaskanje s pacijentom i ozbiljno reći: “Ako ovako nastaviš, umrijet ćeš za mjesec dana. Nemoj mi dolaziti ako stvarno ne želiš živjeti. Ubij se odmah da skratimo priču!” Ta direktnost, ponekad šokantna, spasila je mnoge živote.

“Kada uđeš kod mene, možda ti se ne mogu sjetiti imena,” govorila bi, “ali ako si jednom bio kod mene, znam ti svaku dijagnozu i kako ti točno izgleda želudac iznutra.”

Kulinarski užici i borba protiv siromaštva

Kako bi smirila nemirne misli u besanim noćima, Sadika je pronalazila utjehu u beskonačnom kuhanju. Ručkovi kod nje bili su prave bakanalije, a njezine kulinarske vještine postale su legendarne među prijateljima. Jednom prilikom, kada smo je pitali gdje kupuje kore za pitu, umalo nas je izbacila iz stana. “Sve radim sama, na ruke! Ja sam Bosanka”, odgovorila je uvrijeđeno.

Ručak za pet-šest ljudi radila je tako da može nahraniti barem njih šesnaest. Kad sam je jednom pitao zašto uvijek kuha toliko mnogo, samo me pogledala ozbiljno i rekla: “Bolilo me siromaštvo u mladosti, bolilo me što sam nasred života sve ponovno morala graditi od nule.” U tom trenutku shvatio sam koliko je duboko ta trauma Sadiku obilježila – i koliko je njezina velikodušnost bila svjesna pobuna protiv oskudice i muke koju je iskusila. Sama je znala živjeti na voću ili mlijeku tjednima, pa tek kad bi primijetila da je jako smršavila natjerala bi se da počne pošteno jesti.

Posljednje poglavlje

Nakon potresa 2020. godine, s više od 77 godina, Sadika je nesebično i besplatno pružala medicinsku pomoć stanovnicima Banije. “Imam vremena, oni imaju problema, zašto ne?” rekla mi je tada lakonski, slegnuvši ramenima kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

Dobitnica Medalje časti Hrvatske liječničke komore za izniman doprinos medicini i društvu, dr. Sadika Biluš ostavila je neizbrisiv trag u životima tisuća ljudi. O njenim iskustvima tijekom rata snimljen je dokumentarni film “Ćelija za doktoricu”, a njenu biografiju piše Boris Beck, koja će, nažalost, biti objavljena posthumno.

Preminula je 2. svibnja 2025., točno 34 godine nakon što je kao dežurna liječnica dočekala prve žrtve masakra u Borovu Selu. Otišla je u 83. godini života, nakon kratke i teške bolesti, daleko od svog voljenog Vukovara.

Radila je do nekoliko tjedana prije smrti. Zadnji put kad sam je vidio bila je u bolnici i mogla je samo šaptati, izgubila je glas. Naćulio sam uši da čujem što mi govori – pitala me za moju nećakinju Anu, zanimalo ju je kako se oporavlja od rijetke bolesti koju joj je ona otkrila. “Kako ide oporavak, kakvi su zadnji nalazi, donijet ćeš mi da pogledam!”
Draga Dika, hvala ti na svakom spašenom životu, na svakoj postavljenoj dijagnozi, na svakoj utješnoj riječi. Hvala ti što si me naučila da medicina nije kuverta i nije samo posao. I hvala ti što si pokazala da i u najmračnijim vremenima ljudskosti ima nade – jer postoje ljudi poput tebe. (Za Women in Adria ovaj tekst je napisao bivši novinar, obiteljski prijatelj Mario Duspara, kao posljednji pozdrav neustrašivoj doktorici Sadiki Biluš)

Sunovrat medijskih sloboda

Medijski pluralizam u mnogim državama članicama Evropske unije, čak i u zemljama sa tradicionalno slobodnim medijskim tržištem, sve više se guši visokom koncentracijom vlasništva, navodi se u izveštaju organizacije Civil Liberties Union for Europe (Liberties). Ovaj izveštaj se zasniva na istraživanju 43 grupe za ljudska prava iz 21 zemlje. Zaključak je da se sloboda štampe urušava u celom bloku, uz upozorenje da nekoliko vlada u državama EU aktivno ugrožava slobodu medija, dok neke guše nezavisnost medija uz nepovoljnu zakonsku regulativu.

Uz slaba pravila o transparentnosti vlasništva, rastući uticaj vlasti na javne medije i pretnje novinarima, sloboda i pluralizam medija su „na udaru širom EU, a u nekim slučajevima i u borbi za opstanak“, navodi se u izveštaju. „To nije iznenađenje“, kaže Džonatan Dej, glavni urednik izveštaja. „Pokušaj vlasti da oslabi vladavinu prava i demokratske institucije, gotovo uvek počinje pokušajem kontrole medijskog pejzaža“. On ističe da napori EU za zaštitu slobode medija kroz novi zakon (European Media Freedom Act, Emfa) „već nailaze na otpor čak i pre nego što je propis stupio na snagu. U pojedinim državama članicama, uspešnost njegove primene biće od presudnog uticaja na slobodne medije.“

U izveštaju se kao posebno zabrinjavajuća izdvaja preterana koncentracija medijskog vlasništva u Francuskoj, Holandiji, Hrvatskoj, Mađarskoj, Sloveniji, Španiji i Švedskoj, pri čemu je vlasništvo često u rukama nekoliko ultra-bogatih pojedinaca. Problem pogoršava neadekvatna transparentnost vlasništva nad medijima jer, kako se navodi, mnoge države članice još uvek nisu uspostavile javno dostupne registre u skladu sa odredbama koje propisuje Emfa, a koja stupa na snagu u avgustu ove godine.

Ovaj obavezujući zakon za sve članice EU garantuje zaštitu novinara i njihovih izvora, nezavisnost regulatornih tela i punu transparentnost vlasništva – ali mnoge države članice „izgleda da nisu spremne, a neke se i protive njegovoj primeni“, navodi se u izveštaju. Francuska se suočila sa „značajnim izazovima medijskom pluralizmu“, napominje se u izveštaju i ukazuje na akviziciju grupacije Hachette koju je kupio Vensan Bolore. U nekoliko izdavačkih kuća ove grupacije zatim su instalirani rukovodioci naklonjeni stavovima konzervativnog francuskog milijardera. U Italiji, akviziciju vodeće novinske agencije AGI planira grupacija Angelucci, na čijem je čelu Antonio Anđeluči, poslanik krajnje desničarske stranke Lega, koji već poseduje italijanske novine, uključujući Il Giornale, Libero i Il Tempo.

Grupacija Bonnier poseduje 43% svih pretplatničkih novina u Švedskoj; dok Schibsted poseduje još 13, uključujući Aftonbladet i Svenska Dagbladet. U Holandiji, RTL Nederland i Talpa Network poseduju više od 75% televizijskog tržišta. Na holandskom tržištu onlajn medija dominiraju sajtovi u vlasništvu tri grupacije – DPG Media, Mediahuis i RTL Nederland – pri čemu je prva krajem 2023. najavila planove da kupi Mediahuis, što sada ispituju tela nadležna za prava potrošača i zaštitu tržišta.

Zabrinutost zbog gašenja pluralizma raste i u Nemačkoj, gde mnoge lokalne novine, pogođene digitalizacijom i opadanjem čitanosti, smanjuju poslovanje. Skoro polovina svih nemačkih izdavača novina smanjila je svoje redakcije, a 62% očekuje da će biti još rezova. Koncentracija vlasništva, uz jačanje državnih medija, na vrhuncu je u Mađarskoj, gde Centralnoevropska fondacija za štampu i medije (Kesma), koju vode ljudi lojalni premijeru Viktoru Orbanu, poseduje nekoliko stotina medijskih kuća. Oligarsi bliski Orbanu počeli su da kupuju velike medije 2010. godine, a zatim ih „donirali“ Kesmi, koja od 2018. funkcioniše kao „centralizovani, provladin medijski konglomerat“ i finansijski se oslanja na državne reklame, navodi se u evropskom izveštaju.

Osim Mađarske, vlade pojedinih država takođe vrše uticaj na nacionalne medije kroz netransparentnu dodelu državnih sredstava za oglašavanje, ili favorizovanjem medija naklonjenih vlastima. U izveštaju je utvrđeno da je to slučaj u Bugarskoj, Grčkoj, Hrvatskoj, Malti, Sloveniji i Španiji. Takođe se navodi da su javni mediji „zarobljenik vlasti i njen glasnogovornik“ u Mađarskoj, a da se u tom pravcu stvari kreću i u Slovačkoj, gde novi zakoni više ne garantuju uređivačku nezavisnost. Javni mediji su takođe ranjivi u Bugarskoj, Grčkoj, Hrvatskoj i Italiji.

Izveštaj je utvrdio i da su novinari i dalje izloženi govoru mržnje i fizičkim napadima, te da su tokom 2024. trpeli policijsko nasilje u Francuskoj, Grčkoj, Mađarskoj, Nemačkoj i Španiji. U pojedinim zemljama, novinarke su nesrazmerno češće mete napada. Konačno, tzv. SLAPP tužbe tokom protekle godine bile su „potencijalno egzistencijalna pretnja“ medijima u najmanje desetak zemalja EU, pri čemu je premijer Slovačke Robert Fico lično pokrenuo SLAPP tužbu protiv jednog novinara. Javni zvaničnici su takođe ometali rad novinara tako što su zaobilazili ili direktno odbijali zahteve za slobodan pristup informacijama u nekoliko zemalja, uključujući Bugarsku, Grčku, Holandiju, Maltu, Nemačku i Španiju, navodi se u izveštaju. (Jon Henley, The Guardian; Tačno.net)

Sjećanje na Mirjanu Miočinović

Sa odlaskom Mire Miočinović ostali smo bez još jedne ličnosti koja je za nas u Srbiji bila i ostala moralni kompas. Mnogi se tog kompasa ne drže, ali – zahvaljujući ljudima poput Mire – ne mogu da kažu, da se pravdaju, da im je razlika između dobra i zla ostala nepoznata, da im o tome niko nije govorio. Međutim, Mira Miočinović nije bila nikakav morali arbitar. Takva uloga njoj je bila potpuno strana. Ona je bila svedok nemorala, od onih retkih koji neće, koji ne mogu da ćute. Ustajući protiv zla, protiv zločina, protiv laži, protiv nasilja, ona to nije radila u ime neke apstraktne ideje o moralu, da bi za tu ideju nekoga pridobila. Kako je često govorila, da se javi za reč i osudi zlo i nepravdu od nje traži, od nje zahteva samo njen „moralni instinkt“, samo – kaže ona na jednom mestu – „instinkt i utroba“.

Povodi i razlozi da moralni instinkt od Mire traži da reaguje umnožavali su se takoreći svakodnevno, onoliko koliko su se umnožavali primeri zločina, nasilja i laži. Njeni tekstovi i intervjui pokazuju da je ona s velikom pažnjom pratila šta se ovde događa, šta radi vlast, šta radi opozicija, šta radi kultura, šta radi univerzitet, šta rade pisci, šta rade mediji. Nije mogla da reaguje na sve što zaslužuje pažnju i osudu, ali je ostavila važna, tačna i izuzetno hrabra zapažanja o moralnoj blokadi, o moralnoj traumi, o moralnom zaboravu srpskog društva kao posledici nepriznatih, neokajanih, u zaborav potisnutih zločina počinjenih devedesetih godina u ime Srbije i srpskog naroda.

Podstreke da reaguje Mira Miočinović je manje nalazila u ponašanju vlasti, više u onome što radi opozicija, a najviše u onome što rade neki navodno nezavisni intelektualci, profesori, pisci, pozorišta, mediji, koje je ona razotkrivala kao „pritajenu kolaboraciju sa režimom“. Pri tom se Mira nije postavljala kao neko ko stvari posmatra sa strane, sa distance, nego iznutra, kao pripadnica društva, pripadnica naroda o čijim moralnim traumama govori, kao neko saosećajan i saodgovoran. Na primer, govoreći o potcenjivačkom odnosu Srba prema Albancima na Kosovu, ona ne kaže „oni su imali takav odnos, a ja s tim nemam ništa“, nego kaže ovo: „Mi smo, dakle Srbi, bar dokle seže moje sećanje, a to je šezdesetak godina, imali odnos prema Albancima kao prema ljudima drugog reda… mi smo na rađanje njihove samosvesti reagovali bahato, kao uvređeni gospodari čije sluge pomišljaju na emancipaciju.“ (Nemoć očiglednog, 2014, 149-150)

Moralni instinkt, govorila je Mira Miočinović, nosi u utrobi svaki čovek, i to nema veze ni sa njegovim obrazovanjem ni sa njegovom inteligencijom. Ali, obrazovanje i inteligencija su potrebni da bismo moralni instinkt razumeli i sačuvali. Njeni tekstovi, njeni intervjui svedoče o želji da objašnjenja svojih moralnih impulsa i moralne blokade u kojoj živi njen narod potraži kod ljudi koji su najbolje svedočili i pisali o zločinu i kazni, o krivici i odgovornosti: Peter Sloterdajk, Hana Arent, Česlav Miloš… i pre svih Karl Jaspers, pre svega u svojoj knjizi Pitanje krivice. Na jednom mestu Mira kaže: „Ono što smatram našom krivicom vidim u zaslepljujućoj svetlosti Jaspersovih tumačenja.“ (Nemoć očiglednog, 2014, 180).

Još početkom devedesetih Mira Miočinović se suočila sa problemima javnog angažmana protiv zločina, nasilja i laži u ime svakome normalnom čoveku datog moralnog instinkta. Posebno je istakla problem koji je stavila u naslov knjige tekstova i intervjua prvi put objavljene 1997. godine – Nemoć očiglednog. Pozivati se na očigledno ne daje rezultat, izgubilo je snagu u borbi sa ideološkim, sa nacionalističkim mitovima i fantazmima. Takođe, Mira je rano doživela da njen spontani glas protiv zločina, nešto što se očekuje od svakog normalnog čoveka, bude dočekan u srpskoj javnosti, ne samo u vlasti, kao ekstravagantno preterivanje. Dva dobra razloga da ona, u predgovoru za drugo, dopunjeno izdanje Nemoći očiglednog iz 2014. godine, zaključi da je ova njena knjiga „obeshrabrujuća, da govori o izneverenom očekivanju i potvrđuje najgore slutnje“. To je dovodi do pitanja da li nas razočaranje i izneverena očekivanja oslobađaju obaveze da i dalje zahtevamo poštovanje istine i osudu zličina. Ne, kaže Mira, naša obaveza da to zahtevamo ostaje uprkos svemu i dodaje jedno kratko objašnjenje, dostojno Jaspersa, zašto ova moralna obaveza ostaje: zato što „moral nema alternativu“. (Nemoć očiglednog, 120)

Bez namere da dovedem u pitanje poziciju običnog normalnog čoveka, sa koje je Mira Miočinović ustajala u odbranu elementarnih moralnih vrednosti, moram da kažem da je ona bila jedna izuzetna, originalna, retka, vrlo lepa i vrlo emotivna žena. Takvu je pamtim. Jedno od retkih mesta – ako ne i jedino – gde je ona ispričala ponešto o sebi, o svom životu, o svojoj ljubavi, jeste njen intervju objavljen u časopisu Sarajevske sveske 2008. godine, i ponovo u drugom izdanju Nemoći očiglednog. Na kraju ovog intervjua ona navodi rečenicu Žorža Bataja „Moja ljubav gleda na smrt kao prozor na dvorište“, koju je Kiš izabrao za moto Enciklopedije mrtvih. I dodaje: „Ovom bih rečenicom mogla da stavim tačku na naš razgovor i na kraju vam zahvalim na podsticajnim pitanjima kojima se iz mene, već previše ’s onu stranu’ svega, ponešto moglo izvući.“ Živela je još osamnaest godina, tako, s ljubavlju koja gleda na smrt, ’s onu stranu svega’, a opet, kao što njeni tekstovi i intervjui svedoče, i usred svega. To je bila Mira Miočinović. (Ivan Čolović, Peščanik)