Kritizirati ono što ne funkcionira u društvu jedni smatraju naivnim, a drugi hrabrim činom. RTRS i FACE TV su protekle sedmice otkrili na kojoj su strani ove rasprave
ATV: Apostrof – 30. mart 2018.
DIJALOG POLTRONA: U Apostrofu na ATV-u imali smo priliku vidjeti nastup mladih kadrova političkih opcija RS-a. Pored svih tema o kojima su raspravljali, ono što se iskristaliziralo je činjenica da su (ne)kulturu dijaloga preuzeli od iskusnijih kolega. Isticanje patriotizma prema RS-u i njenim institucijama; naglašavanje zanemarivih uspjeha svojih stranačkih patrijarha i okrivljavanje protivnika za sve što ne funkcionira u entitetu – zamijenili su bilo kakav konstruktivni dijalog. Država koja ima ovakvu stranačku omladinu ne treba brinuti za ikakve promjene.
FTV: Pošteno – 2. april 2018.
LJEVICA – U JEDINSTVU JE SNAGA: Ujedinjenje ljevice u BiH je u medijima postala, moglo bi se reći, jedna vrsta praznog slogana. Čini se da ne postoji jasan plan niti jasna strategija kojom bi pristupili izborima u oktobru. Ipak, usta lidera građanskih opcija puna su obećanja i predviđanja da ni HDZ ni SDA neće biti na vlasti nakon izbora. Voditeljica Duška Jurišić je dala sve od sebe da u emisiji Pošteno od gostiju Emira Suljagića, Željka Komšića i Nermina Nikšića izvuče maksimum informacija o zajedničkom nastupu, međutim, njihovi odgovori nisu uspjeli stvoriti jasniju sliku o strategiji. Ono što smo mogli čuti u emisiji je klasično optuživanje protivnika i izjave koje po mnogo čemu podsjećaju na slogan SDA „u jedinstvu je snaga“. Da li će im ta strategija pomoći na izborima, ostaje da saznamo u oktobru.
RTRS: Telering – 4. april 2018.
ČISTITI U SVOJOJ AVLIJI: Jedna od ključnih teza Nedžada Latića u emisiji Telering na RTRS-u je sklonost aktualne vlasti da zastrašivanjem dostiže političke ciljeve. Latićevo kritiziranje „režima Bakira Izetbegovića“, kako ga naziva, dovelo ga je već nekoliko puta u fizičku opasnost. Najnoviji incident desio se 20. februara 2018. godine kada ga je pri povratku iz džamije fizički napao „vehabija“, kako navodi u svojoj izjavi nakon napada, ali i u intervjuu. S tim u vezi, otvorio je niz tema za razgovor, među kojima je sklonost „jednog krila Islamske zajednice i režima SDA“ ka takvoj vrsti obračunavanja s neistomišljenicima kakav je on. Voditelj Teleringa Mato Đaković je s čuđenjem i bez mnogo komentara (kao da ga se to ne tiče) slušao svoga kolegu, pa je u jednom trenutku samo konstatirao kako mu se čini da se on „bori samo protiv SDA“. Latić je na to odgovorio kratko i jasno da „čisti u svojoj avliji“ i da je ta sloboda govora i misli jedna od najvažnijih tema o kojoj on može pričati. Đakoviću je taj koncept kritiziranja „svojih“ očigledno zabavan i neobičan, pa ga je pitao „smije li u Sarajevu sve to pričati“ i „da li je poslije napada malo pametniji“. Očigledno je da Đaković ili svjesno provocira svoga gosta ili je toliko vremena proveo na RTRS-u da mu je kategorija kritiziranja vlasti postala nepoznanica.
KRITIČKO RAZMIŠLJANJE, ALI NE PROTIV NAS: Narativ RTRS-a u ovom intervjuu je očigledan: predstaviti sebe kao medij koji je pružio Latiću „utočište“ od „sarajevskih tlačitelja slobode govora“. Naravno, takva otvorenost različitim diskursima bila bi za svaku pohvalu kada bi se provodila u svim smjerovima. Nažalost, ne vjerujem da će, primjera radi, novinar i kolumnist Dragan Bursać, koji posljednjih godinu i po trpi skoro svakodnevne prijetnje smrću, dobiti priliku da progovori o tome na ovome javnom servisu, iako se i on drži istog principa – „čišćenja svoje avlije“. Očigledno, zavisi od toga čija se avlija čisti.
UBRIZGAVANJE RADIKALIZMA: Selefijske grupacije u BiH su na RTRS-u česta tema, pa ne čudi da je razgovor s Latićem, koga je napao pripadnika jedne takve, išao i u tom smjeru. Vlast je, prema Latiću, zarad ličnih interesa prihvatila štititi nasilničko ponašanje pripadnika selefijskih grupacija. Indikativna je činjenica da SDA nije javno osudila napad na Latića, čime se, svakako, šalje jasna poruka onima koji na ovakve i slične načine žele ostvariti svoje ideološke i političke ciljeve. On ide čak i korak dalje, te optužuje suprugu Bakira Izetbegovića i generalnu direktoricu KCUS-a Sebiju Izetbegović da je indirektno naredila izdavanje dijagnoze „raka testisa“ Latićevom napadaču kako bi ga „zbog procesa liferovali vani“, tj., zaštitili. Optužbe ne zasniva na dokazima niti ga Đaković pita za njih, pa se čitava priča svodi samo na glasine. Za Telering izgleda dovoljno dokle god se ne iznosi prljavi veš RS-a i njene vlasti. A kad smo već kod toga…
O DODIKU NIŠTA LIJEPO: „U zadnjih pet godina ne možeš naći nijedan normalan tekst o Miloradu Dodiku“, zaključak je Đakovića nakon razgovora o načinu na koji se predsjednik RS-a doživljava u Sarajevu. Postavlja se pitanje: šta to Đaković i RTRS smatraju normalnim tekstovima? Prema kojim novinarskim kriterijima se ocjenjuje neki tekst kao „normalan“? RTRS-ova zastrašujuća paradigma omalovažavanja novinarske profesije se ovim komentarom ponovo potvrđuje. „Normalni“ tekstovi su, vjerovatno, oni koji se dodvoravaju vlasti, a nikako oni koji je kritiziraju.
FACE TV: Centralni dnevnik – 4. april 2018.
PREDSTAVA VELIKIH GLUMACA: Sasvim drugačiji pristup „čišćenju svoje avlije“ mogli smo protekle sedmice vidjeti u Centralnom dnevniku na FACE TV-u. Gost sociolog Esad Bajtal nije uzimao u usta imena pojedinaca, niti se oslanjao na glasine. Njegov predmet analize bilo je bh. društvo kao cjelina. Mišljenjem da smo svi žrtve „velikih glumaca“ koji nam već trideset godina serviraju istu „predstavu apsurda“ Bajtal je pronašao analogiju kojom je opisao licemjerstvo bh. političara i pasivnost građana. Slušajući izlaganje dr. Bajtala, teško se uspijevamo oteti dojmu da smo sve već ranije čuli. Da sve već odranije znamo, pa i proživljavamo. Samoga sebe Bajtal ne vidi kao političkog analitičara, već kao nekoga ko je „zainteresovan za život“, te da „govori samo ono što vidi“. On to, međutim, čini takvom preciznošću i prozaičnim jezikom da nam se istovremeno čini osvježavajuće novim, ali i prisnim. Razlog dihotomiji koju neminovno osjećamo mogli bismo potražiti i u kulturi javnog govora koja nam u BiH očigledno nedostaje, pa nam se nastup jednog intelektualca kao što je Bajtal čini nesvakidašnjim.
STRAH I NADA: Razliku između klasičnog straha u represivnim režimima i ovog straha koji danas imamo Bajtal definira kao rezultat mješavine straha s nadom. U represivnim režimima smo imali direktni strah od biološkog nestanka, dok danas djeluje na nas strah od nepoznatog i nada da bi nam moglo biti bolje ukoliko šutimo i ne ukazujemo na „istinu“. To Bajtalovo ukazivanje na istinu voditelj Senad Hadžifejzović izjednačava s hrabrošću, kompliment koji Bajtal odbija prihvatiti, ukazujući na to kako intelektualcu nije „obaveza“ progovoriti, nego je to „imperativ“. Za razliku od Đakovića, Hadžifejzović uviđa težinu stigme koju u bh. društvu sa sobom donosi iznošenje istine. On očigledno suosjeća s Bajtalom i njegovom prinudnom marginalizacijom zbog njegove „nepodobnosti“. Svoje divljenje ne krije, čime dokazuje da je svjestan odgovornosti te čuvene sedme sile, za razliku od svog kolege Đakovića, koji je, izgleda, pronašao svoju ulogu u predstavi velikih glumaca, pa mu se ta odgovornost i iznošenje istine protiv „svojih“ čini naivnim.
PRESJEK
RTRS ne iznenađuje shvatanjem novinarstva kao pukog promoviranja onih na vlasti, dok FACE TV i Senad Hadžifejzović predstavljaju kap novinarske odgovornosti u moru bh. medija. Emisija Pošteno FTV-a imala je sjajne goste ljevice, ali nije, uprkos naporima voditeljice Duške Jurišić, uspjela saznati ništa osim unaprijed pripremljenih floskula o potrebi za ujedinjenjem. ATV i Apostrof dopustio nam je tmuran pogled u budućnost ugošćavanjem budućih nositelja političkih opcija u RS-u.
