Prije nekoliko dana je Institut za stanovništvo i razvoj, nezavisni njemački think-tank sa sjedištem u Berlinu, objavio studiju od stotinjak strana u kojoj je na vrlo pedantan način obrađeno more statističkih podataka koje su dostupnima učinile razne savezne i lokalne agencije, naučni instituti i zavodi za statistiku. „Demografsko stanje nacije“ daje vrlo preciznu i plauzibilnu projekciju razvoja stanovništva u Njemačkoj do 2035. godine. Zaključci koji su izvedeni, i koji će vrlo izvjesno odrediti smjernice njemačke politike u narednih desetak godina, otrežnjujući su po našu regiju; jer politika najveće evropske i četvrte svjetske ekonomije je i do sada značajno uticala na ekonomske i društvene prilike u Bosni i Hercegovini.

Tako se u analizi navodi da će 2035. godine, prema stopi nataliteta od 1,57 (žene s njemačkim pasošem 1,45; žene sa stranim pasošem 2,15), stanovništvo pasti tek za 0,8 posto, sa 82,4 na stabilnih 82,3 miliona. Puno manje nego što se pretpostavljalo, imajući u vidu konfiguraciju stanovništva po starosnoj dobi, odlazak baby-boom generacije iz radno aktivnog stanovništva u mirovinu (između 1,1 i 1,4 miliona novorođene djece godišnje od 1950. do 1969. godine) i dosadašnju, prilično blijedu politiku podizanja nataliteta. Zašto tako „mali“ pad, ako je u 2017. godini u Njemačkoj rođeno 784.901, a umrlo čak 932.272 ljudi?

Demografska dividenda

Ne treba biti veliki ekspert pa zaključiti da će, posebno u situaciji u kojoj jedna od najvećih i najvažnijih ekonomija svijeta svoju potentnost i kapital zasniva na masi onih kojih privređuju (nikada više Nijemaca nije bilo u radnom odnosu, čak 45 miliona), jedini način za kompenziranje pada „demografske dividende“, tj. umanjenje broja onih što rade, proizvode i konzumiraju, te putem oporezivanja obezbjeđuju stabilnost socijalnog sistema, biti kroz – useljavanje. Tako je bilo i do sada. Svoje nedostatke u demografskoj slici Nijemci su još od 60-ih kompenzirali najprije ekonomskom integracijom miliona ljudi iz slabijih ekonomija tadašnje EEZ, kao što su talijanska, španska, grčka i portugalska, ali i ogromnog broja onih iz drugih, evropskih i neevropskih zemalja, kao što su Poljska, Rusija, Turska, te posebno zemlje nastale raspadom Jugoslavije.

Izbjeglička kriza 2015. godine njemačkoj je javnosti otvorila oči i ukazala na nedostatke ovakve, dosta neuređene i reaktivne imigracijske politike. Više od 1,1 miliona ljudi, mahom izbjeglica iz Sirije, Afganistana i Iraka, koji niti su znali njemački jezik, niti su bili posebno kvalificirani za njemačko tržište rada, poremetilo je sistem koji je demografski i ekonomski balans održavao ciljanim useljavanjem. Jer, došlo je prvo strašno mnogo stranaca odjednom, a zatim oni ni na koji način nisu bili pripremljeni za život u Njemačkoj. Politički zemljotres je prouzrokovao radikalizaciju društva (osnovala se Alternativna za Njemačku, kao prva demokratska stranka „desno“ od konzervativne Kršćansko-demokratske unije) i otvorio Pandorinu kutiju propitivanja kapaciteta i realne spremnosti zajednice da prihvati ljude iz drugih kulturoloških podneblja.

Kakve ovo veze ima s Bosnom i Hercegovinom?

Njemačka je lekcije iz ovog dramatičnog perioda naučila. Zakoni koji su u pripremi sasvim sigurno idu ka još većem i primamljivijem otvaranju tržišta rada za strance, ali samo za one koji će se brzo i efektivno uklopiti u njemačko društvo, te one koji su potrebni njemačkoj ekonomiji, dakle mlade, obrazovane i kvalificirane.

Tako se očekivana diferenca između novorođenih i umrlih u 2035. godini od 420.000 ima kompenzirati kroz aktivnu godišnju imigraciju od čak 260.000 ljudi. Počevši od sljedeće godine. S obzirom da su jačanjem ekonomija zemalja EU dosadašnji izvori kvalitetne radne snage presušili (jer ljudi ipak radije ostaju svojim kućama, ako imaju zaposlenje, stabilno i sigurno političko okruženje, te perspektivu ugodne starosti), a čak i zemlje kao Rumunija i Bugarska u međuvremenu stoje „ispražnjene“, fokus se vraća na politički nestabilnu, ali demografski još uvijek potentnu Jugoistočnu Evropu.

Kontinuirani odlazak

Istovremeno, Bosna i Hercegovina ekonomski opstaje zbog kontinuiranog odlaska stanovništva. Iako se ovaj iskaz na prvi pogled čini kontradiktornim, on je esencija i vodilja demografske politike vladajućih političkih stranaka u našoj zemlji. Naime, oporavak kojeg je posljednjih nekoliko godina Međunarodni monetarni fond dijagnosticirao našoj ekonomiji, a koji se reflektirao kroz veću privatnu potrošnju, smanjenu stopu nezaposlenosti i pojačan izvoz, neophodno je dovesti u relaciju sa dramatičnim brojevima onih koji su u istom periodu Bosnu i Hercegovinu napustili, te milijardama maraka koje naša dijaspora ulijeva godinama u krvotok  opustošene privrede. Tako je prema podacima njemačkog Saveznog ureda za migracije i izbjeglice (BAMF) BiH samo u posljednje dvije godine napustilo više od 50.000 ljudi. Procjenjuje se da je broj onih koji su otišli iz BiH od 2013. godine veći od 150.000. I to samo za Njemačku.  Istovremeno je udio novca iz inostranstva (procijenjenih pet milijardi) porastao na skoro 20 posto našeg bruto društvenog proizvoda.

U nespremnosti, nemogućnosti ili prostoj nezainteresiranosti bavljenjem ovim problemom, politika u BiH je zapravo pronašla izvor rješenja za sve one ostale, koje je istom tom nespremnošću, nemogućnošću i nezainteresiranošću, uparenom s organiziranim kriminalom, nepotizmom i korupcijom, generirala.

Tako je ono što nauka zove „odliv mozgova“ ili „bijela kuga“ u našoj zemlji iskorišteno za uljepšavanje statistika. Ovaj fenomen izvoza naših neuspjeha, međutim, postaje egzistencijalna prijetnja ne samo za one koji nisu uspjeli otići već i za iste te političke elite koje na jadu, neimaštini i strahu sve ove godine opstaju. Jer, više ne odlaze samo oni koji se nisu uspjeli nametnuti na ovdašnje tržište rada  (bilo znanjem ili na drugi način), niti oni za koje nije bilo mjesta na namještenim konkursima ili u bizarnim, ničim nepridonosećim programima kao što je finansiranje privremenog zapošljavanja preko zavodâ. U međuvremenu odlaze i oni visokokvalificirani, s dobrim poslovima i nadprosječnim primanjima. Istovremeno se sve veći broj studenata i apsolvenata koji su obrazovani i obučeni parama naših poreskih obveznika, sada kao gotov proizvod – skoro pa kao hedije – nude ekonomijama Njemačke ili Austrije.

Ono što politika u BiH ne razumije je upravo ono na što zemlje kao što je Njemačka računaju. Svaka ekonomska i društvena stabilnost zasniva se na pismenom, radno sposobnom, obrazovanom, stručno osposobljenom, jezički i na razne druge načine kvalificiranom segmentu stanovništva. Njemačka će zasigurno, i zbog broja od 180.950 Bosanaca i Hercegovaca koji već žive tamo (u koje nisu uvrštene desetine hiljada onih koji su naturalizirani, te onih koji tu, sezonski, privremeno borave), pojačano raditi na stvaranju pogodnih uslova za odlazak što većeg broja ljudi sa Balkana. Jer, integracija stanovništva s prostora bivše Jugoslavije u njemačko društvo pokazala se više nego uspješna. Naši se radnici cijene, naši medicinski stručnjaci, pravnici, finansijski eksperti, ekonomisti, mašinci, građevinci i arhitekte su važan dio mozaika moderne njemačke ekonomije.

Ono što će nam ostaviti su stari, onemoćali, onesposobljeni, nepismeni, neobrazovani. Oni ne mogu finansijski održati ovaj inače finansijski neodrživ sistem. Sve i da pretpostavka da su upravo oni stubovi stabilnosti našim nacionalistima nije tačna, postavlja se pitanje ko će ovo višedecenijsko političko orgijanje nad našim sudbinama na kraju platiti. Neko mora zaraditi sva ta besramna primanja parlamentaraca, ministara, direktora, članova uprava i mora onih koji su zaposleni bez povoda i  potrebe. Ko će plaćati nerad onih koji su se kroz sve ove godine nezamislivo obogatili? O penzionerima i boračkoj populaciji da ne govorim.

U moru problema s kojima se moramo suočiti, bavimo se najmanje onima od kojih naše postojanje kao političke zajednice najviše zavisi.

Početi od ove projekcije, shvatiti da nam vrlo brzo, u inače rastuće neprijateljskom okruženju, prijeti demografski, bukvalni nestanak, prvi je korak u borbi protiv istog.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja