Ulice su najbolje učiteljice historije: Svjedočanstvo iz Tunisa

Na samom ulazu u muzej “Bardo”, taj tuniški dragulj i jedan od najznačajnijih muzeja Mediterana i Afrike, izložena je i Nobelova nagrada za mir koju su četiri tuniške organizacije civilnog društva dobile 2015. godine. Tuniškom nacionalnom kvartetu za dijalog te je godine odato priznanje za nemjerljiv doprinos tranziciji ka demokratskom društvu kroz koju je Tunis prolazio od 2011. godine kada je, baš u ovoj zemlji, počelo „Arapsko proljeće“.

Da li slučajno ili namjerno, taj eksponat moguće je vidjeti na samom početku ili na samom kraju „šetnje“ kroz stoljeća tuniške historije, zavisno od toga koji smjer odabere posjetitelj. Savremenijih eksponata i nema, taj uhvaćeni trenutak historije tek svjedoči da je nakon decenija autoritarne vladavine Zine El Abidina Ben Alija i njegovog prethodnika Habiba Bourguibe Tunis bio na putu da uspije. Nakon izbora 2011. godine, prvih slobodnih u historiji zemlje, vlast su formirale tri stranke pri čemu je najsnažnija bila Ennahda, umjerena islamistička stranka nastala iz pokreta koji je godinama bio zabranjen i čiji su lideri bili u izgnanstvu. Na izborima za ustavotvornu skupštinu Ennahda je osvojila 37 posto glasova, a nakon izbora je pokazala dovoljno političke mudrosti stvorivši široku koaliciju (tzv. Trojku) uz uključivanje civilnog sektora (sindikati, ljudskopravaške organizacije, advokatska komora i unija poslodavaca) u izradu novog ustava kako bi se osigurala dosta široka podrška i prevenirali strahovi različitih dijelova društva u vremenu neizvjesnosti koje obilježava svaku tranziciju. Tunis je 2014. godine izborom nove vlade i novog predsjednika svjedočio mirnoj tranziciji vlasti, ključnoj odrednici demokratskog društva.

Stoljeće jedne ulice

Nobelova nagrada za mir u 2015. godini upravo je „uhvatila“ tih nekoliko godina tuniške povijesti. Bila je to i godina u kojoj je bilo jasno da je Arapsko proljeće Libiji, Siriji, Egiptu i Jemenu donijelo malo dobra i nebrojeno mnogo nasilja i patnje pa se Tunis činio kao izuzetak od pravila, dokaz da je sve moglo biti drukčije, bolje i, nadasve, mirnije. Ali priča tu staje, o tome šta se desilo nakon 2015. godine „Bardo“ šuti, da bi povijest došla do muzeja potrebno je vrijeme, a sama vlast određuje šta, kada i kako će biti prezentirano. Zato su uvijek i svugdje ulice puno bolja prilika da se vide različita aktuelna gibanja. Tunis je još jedan primjer da se savremena povijest jedne zemlje najbolje vidi na (centralnoj) ulici (glavnog) grada.

Foto: Nedžad Novalić

Centralna ulica u Tunisu je avenija sa divnim drvoredom sa obje strane, dašak Pariza i jasno podsjećanje kada je i kako nastala. U vrijeme francuske kolonijalne uprave nosila je naziv Avenija Jules Ferry po francuskom premijeru i ključnoj ličnosti u francuskoj okupaciji Tunisa 1881. godine. U centralnom dijelu avenije podignut mu je bronzani spomenik visok tri metra. Ferry je snažno zagovarao kolonijalni ekspanzionizam vjerujući da Francuska ima povijesni zadatak „civilizirati inferiorne rase“, a na spomeniku u Tunisu bio je predstavljen kao ponosni vođa kome žena, koja se nalazi ispod njegovih nogu i koja simbolizira podanike, nudi snop pšenice kao znak vjernosti. Centralni objekat u vrijeme francuske kolonijalne uprave sigurno je katedrala čija je izgradnja počela 1890. a okončana 1897. godine te zgrada u kojoj je bila smještena kolonijalna uprava preko puta same katedrale. Katedrala, posvećena Vincentu Paulskom, i danas je impresivna građevina iako je nakon nezavisnosti Tunisa izgubila na značaju, a u nekadašnjoj zgradi kolonijalne uprave i danas je smještena francuska ambasada. Još jedna potvrda da su forme prolazne dok strukture opstaju.

Nakon što je Tunis stekao nezavisnost 1956. godine centralna ulica ponijet će ime po Habibu Bourguibi i to ime zadržat će do danas. Bourguiba je bio ključna ličnost u borbi za nezavisnost, a njegova vladavina, iako nesumnjivo autoritarna, kod mnogih Tunižana ostala je u sjećanju kao doba napretka, vraćanja ponosa i modernizacije nakon decenija francuske kolonijalne vlasti. Osim što su bili drugovi iz Pokreta nesvrstanih, čini se da je percepcija Bourguibe u Tunisu vrlo slična percepciji Josipa Broza Tita kod nas. U centralnom dijelu avenije Bourguibi je 1973. podignut bronzani spomenik koji simbolizira njegov povratak iz progonstva 1955. godine uoči sticanja nezavisnosti. Spomenik je rad francuskog kipara Raymonda Martina pa je razumljivo da Bourguiba na ovom spomeniku ponajviše liči na Luja XV, sa dodatkom tuniške tradicionalne kape. Konačno, Bourguiba je 1982. godine na Trgu nezavisnosti podigao spomenik Ibn Khaldunu, čuvenom historičaru, filozofu i putniku porijeklom iz Tunisa.

Sad te ima, sad te nema

Ben Ali je, kao tadašnji premijer, 1987. godine izveo „medicinski državni udar“ proglasivši da ostarjeli i onemoćali Bourguiba nije više u mogućnosti obavljati predsjedničku funkciju. „Ponudivši“ se da zamijeni Bourguibu na poziciji predsjednika, Ben Ali je vrlo brzo naredio da se Bourguibin spomenik iz centralne ulice premjesti na neko manje upadljivo mjesto baš kako je ostarjelog Bourguibu iz Tunisa poslao u manje značajan i od svake prilike za povratak na vlast udaljeni Monastir. Primjer glavnog grada slijedili su i drugi gradovi pa je tako sveprisutni Bourguiba preko noći nestao iz javnog prostora.

Svjestan da mora pažljivo lavirati između želje da nametne vlastiti kult ličnosti i značajne popularnosti Bourguibe, novi predsjednik je odlučio zadržati naziv centralne ulice. Na mjestu Bourguibinog spomenika, dakle na mjestu gdje je nekada stajao spomenik Ferryju, po naredbi Ben Alija podignuta je sahat-kula sa specifičnim satom na kome je centralni broj bio 7. Ben Ali je time, uz imenovanje trga na kome se sahat-kula nalazila Trgom 7. novembra, htio komemorirati 7. novembar 1987. kada je preuzeo vlast od Bourguibe. Centralna zgrada vremenom će postati masivna zgrada Ministarstva unutrašnjih poslova Tunisa, simbol represije koji je postojao i u vrijeme Bourguibe, ali je tek za vladavine Ben Alija dobio na punom značaju. Neopisivo ružna zgrada i danas ima istu funkciju. Dokaz da svaka vlast treba silu i da se sila prilagođava i služi svakoj vlasti.

Foto: Nedžad Novalić

Nova vlast nakon 2011. odlučila je prvo Trg 7. novembra preimenovati u Trg 14. januara 2011. u znak sjećanja na revoluciju koja je zbacila Ben Alija. Ideje da se sahat-kula potpuno ukloni su odbačene pa je jedina intervencija bilo uklanjanje broja 7 i vraćanje sata u „normalu“. Onda je 2016. vraćen Bourguibin spomenik u neposrednoj blizini sahat-kule i zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova. Spomenik je vraćen u trenutku kada je vlast imala stranka Nidaa Tunis i njen lider Beji Caid Essebsi, političar čija je karijera trajala punih šest decenija započevši još i prije nezavisnosti Tunisa. Vraćanje Bourguibinog spomenika izazvalo je podijeljene reakcije, bilo je i onih koji su plakali od sreće kao i onih koji su tvrdili da je vraćanje spomenika izdaja revolucije iz 2011. Pravi znak da se negdje opasno pogrešno skrenulo bila je odluka da policija čuva Bourguibin spomenik nakon što su na njemu osvanuli grafiti protiv vlasti. Tamo gdje i zidovi imaju uši, što su Tunižani sigurno naučili iz svoje historije, ljudi nisu voljni pričati o ovim osjetljivim temama i radije dijele savjete šta čitati.

Essebsi je umro 2019. godine, a novi predsjednik postao je nezavisni kandidat Kais Saied koji je imao podršku različitih političkih stranaka. Saied će 2021. izvesti svojevrsni državni udar suspendujući parlament da bi nakon toga jedno vrijeme vladao dekretima prije konačne promjene ustava koja je „ozakonila“ njegove „super moći“. Uslijedila su hapšenja opozicionih lidera i predstavnika civilnog društva, odnosno svih onih koje Saied smatra oponentima i potencijalnim izazivačima. Revolucija jede svoju djecu, još jednom.

Bourguibin spomenik, i „popravljena“ sahat-kula čekaju sljedeći Saiedov potez. U Tunisu, kao i na toliko drugih mjesta, ne zna se da li je neizvjesnija budućnost ili prošlost. Čini se kako je jedino zgrada Ministarstva unutrašnjih poslova sigurna da, iznenada, pod okriljem noći, neće nestati.

Tekst je nastao tokom studijske posjete Tunisu u maju 2025. godine.