Pažljivo koordinirana akcija
Jedan od najvažnijih zakona za ugodniju, tolerantniju i bolju budućnost Bosne i Hercegovine i njenih građana nestao je s radara. A jesu li nestali oni pojedinci i one politike zbog kojih je Visoki predstavnik i nametnuo taj zakon? Zakon o zabrani negiranja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, te zabrani veličanja pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca.
Željka Cvijanović, predsjednica bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, u oktobru 2021. godine donijela je ukaz, objavljen u Službenom glasniku RS-a, kojim se Inzkov zakon o zabrani negiranja genocida i drugih zločina, baca u smeće. U pažljivo koordiniranoj akciji izvršne, zakonodavne i sudske vlasti, u činu potpunog jedinstva te tri grane vlasti (što je ključna vrijednost totalitarnih i autokratskih režima) autoritet Visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini ispražnjen je od sadržaja i odjednom je stilska figura “slučajnog prolaznika”, trajno rezervirana za Zlatka Lagumdžiju, munjevito prešla na Inzka, Schmidta i druge inokosne organe internacionalne uprave u dejtonskoj Bosni i Hercegovini.
Nije bilo uočljivih disonantnih glasova u političkoj i instrumentaliziranoj medijskoj strukturi RS-a koji bi se suprotstavili barbarskoj, nekulturnoj i necivilizacijskoj negaciji masovnog ubistva naroda, svih naroda izloženih stravičnoj eksterminaciji tokom ubilačke ljudske historije. To je sa stanovišta univerzalne ljudskosti, institucionalni pad kojem se, nažalost, ne nazire kraj: “umjesto da priznaju odgovornost za pokolj, ultranacionalistički političari u RS i njihovi pomoćnici su u proteklih 26 godina negirali da ono što se dogodilo predstavlja genocid, i umjesto toga besramno izmišljaju alternativni i lažni scenarij”, rezolutno i bez kalkulacija, kaže generalni savjetnik i pomoćnik izvršnog potpredsjednika Svjetskog Jevrejskog Kongresa, Menachem Z. Rosensaft.
Progon genocida iz ljudske historije
Čemu ovo podsjećanje na negaciju Jednog zakona, pored seta drugih zakona i političkih deklaracija koje je usvojio Dodikov režim kao najavu destrukcije suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine? Pa zato što se uopće ne govori o onome o čemu se ne može šutjeti. Dok topla ruska duša, topla kao strast za okusom (tuđe) krvi, ravna Ukrajinu ognjem i mačem, dok raste strah da bi azijski despoti uz podršku evropskih autokrata mogli otpremiti liberalnu demokraciju u vječna lovišta, dok rat u istočnoj Evropi zaista određuje budućnost međunarodnog poretka, dok Evropska Unija, s odlučnošću manjom od Lihtenštajna, provocira budućnost Bosne i Hercegovine, koja je, uz svu naklonost Washingtona, Londona i autsajderskih političara iz nekih zemalja briselskog megaentiteta, stalno u pitanju, – prepustiti zaboravu stravičnu negaciju najtežih zločina, utiranje je puta trijumfu totalitarnih režima.
Ti režimi ne priznaju masovna smaknuća naroda, i ako, u novoj dionici ljudske povijesti pobijede, genocid će biti prognan iz jezika ljudi: Jevreji, Rohinje, Ujguri, Jermeni, Bošnjaci, Indijanci, Srbi, Romi…, masovna smaknuća nesretnog svijeta prekrit će prašina diktatura.
Zato je važno upozoravati, zahtijevati, tražiti, moliti, razgovarati o šutnji koja je prekrila svijet nakon što je Banjaluka, snagom potpisa svoje predsjednice institucionalno zakoračila u kulturu negacije i poricanja, onu kulturu koja ohrabruje diktaturu.
Za razliku od slobodnih društava u kojima se bez problema govori i može govoriti o društvenim manama, zatvorena, neslobodna, autokratska, totalitarna društva ne smiju ni zucnuti o svojim manama i tako propadaju, dok političke i “intelektualne” vođe tih društava svoju odanost zločincima i zločinačkim ideologijama raspoređuju na cijele narode, kukavički ustrajavajući na krivotvorenoj historiji u kojoj su ubice ubijeni, a ubijeni ubice. (Nerzuk Ćurak, Tačno.net)
Počinje utrka za Predsjedništvo, da li građani zaslužuju da 20 godina gledaju iste ljude?
Dogovor trojke o zajedničkom kandidatu za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda nije ni blizu jedan od suštinskih političkih procesa za budućnost zemlje, međutim on treba da bude pokazatelj i poruka jedinstva i odlučnosti tri partije (i moguće šire koalicije) da na općim izborima u oktobru svrgnu SDA i HDZ u Federaciji te gotovo izvjesno uz pomoć opozicije u RS-u i SNSD u ovom entitetu te sve tri ove partije na državnom nivou.
Dakle, kandidat trojke za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, osim prevashodne namjene konačnog ulaska jednog bošnjačkog političara lijevo od centra u najviši organ izvršne vlasti u BiH (u koje nikad nijedan ljevičar Bošnjak ušao nije), treba da bude i simbolika namjere i odlučnosti.
A namjera je pobjeda nad Izetbegovićem u utrci za Predsjedništvo (što bi po svoj prilici moglo ozbiljno da zakomplicira i njegov status lidera u SDA), dok je odlučnost pobjeda na parlamentarnoj razini i globalno svrgavanje etnonacionalističkih odnosno kleronacionalističkih politika u BiH.
Upravo ovih dana lideri trojke vode pregovore o zajedničkom kandidatu, a puls javnosti se ispipava povremenim puštanjem u eter nekih imena, pa smo tako nedavno mogli čuti da je jedan od kandidata za ovu poziciju i lider SDP-a Nermin Nikšić.
Zlobnici bi rekli da je to najgori mogući kandidat trojke te da Izetbegović i SDA tako nešto i jedva čekaju svjesni Nikšićeve nepopularnosti i unutar samog SDP-a i nedostatka samopouzdanja, što se manifestira i redovno na izborima (Nikšić je, naime, 2018. u državni parlament ušao preko kompenzacijskog mandata, a inače je osvojio 5.922 glasa).
Drugi kandidat o kojem se sve glasnije govori je još jedan SDP-ovac, Denis Bećirović, široj javnosti poznat po pisanju pisama međunarodnim zvaničnicima, a nešto užoj po tome što je svojevremeno u svojoj izbornoj bazi naložio da u hodniku na zidu mora biti obješena slika s njegovim likom.
Ako činjenicu da je Bećirović podosadan i narcisoidan političar ostavimo po strani, on je nesumnjivo neuporedivo bolje rješenje za ovu poziciju od Nikšića.
No, tu sada dolazimo do onog suštinskog pitanja, o kojem mnogi od nas razmišljaju. A ono glasi: zašto uopće bilo koji od isluženih političara mora da bude kandidat kada će već biti osigurana podrška glasačke baze kompletne trojke bez obzira na ime?
Zar ne bi neki intelektualac, ugledni profesor ili naučnik, neko ime bez mrlje u karijeri, kakvih u BiH nesumnjivo ima (jedan od njih, dozvolite mi vlastiti slobodni sud, nesumnjivo je prof. Asim Mujkić, drugi npr, prof. Esad Bajtal) bio bolje i prihvatljivije rješenje za sve? Dakle, kandidat koji bi natjerao i one neodlučne, dio apstinenata, da konačno izađu i zaokruže njegovo ime?
U SDP-u, a moguće i ostatku trojke, očito misle da ne bi. Greška broj jedan, vidjećemo da li i fatalna.
Sada kada smo, koliko je to moguće u ovom trenutku, apsolvirali bošnjačkog kandidata trojke koji će se suprotstaviti Izetbegoviću (za sada je Bećirović najizgledniji), a moguće i Fahrudinu Radončiću (SBB) i još nizu kandidata sa nikakvim izgledima za pobjedu, idemo se malo pozabaviti još jednim bitnim pitanjem koje evo već gotovo dvije decenije opterećuje bošnjačko-hrvatske odnose.
To je hrvatski član Predsjedništva, odnosno Željko Komšić.
Da ne bi bilo nikakve dvojbe, Komšić trenutno privodi kraju treći mandat u fotelji hrvatskog člana kolektivnog šefa države (prvi bio u mandatnom periodu 2006-2010., a drugi 2010.-2014. godina), na koji je izabran glasovima SVIH građana Bosne i Hercegovine sa teritorije Federacije, u skladu sa Ustavom i zakonima ove države. Dakle, Komšić je legalno izabrani član Predsjedništva BiH, ali mu se, što je također poznato, unazad godinama, a sada i najradikalnije, osporava legitimitet predstavljanja. (Almedin Šišić, Inforadar)
Bivši šef ruske banke koji sad ratuje za Ukrajinu: Putin vodi Rusiju u katastrofu
BIVŠI izvršni direktor ruskog zajmodavca Gazprombanka izjavio je u četvrtak da je pobjegao iz Rusije u Ukrajinu u nadi da će se ona naoružati protiv invazije Moskve i da vjeruje da predsjednik Vladimir Putin vodi Rusiju u katastrofu.
Igor Volobujev (50), koji ima rusku putovnicu i donedavno je bio potpredsjednik Gazprombanke, rekao je Reutersu u intervjuu u glavnom gradu Kijevu da je bio prisiljen na taj čin zbog ukrajinskih korijena i obitelji.
Taj je javni prebjeg poseban zbog svoje visoke uloge u tvrtki koja je u srcu ruskog establišmenta i kojom predsjedava Alexei Miller, izvršni direktor plinskog diva Gazproma, koji je bliski Putinov saveznik.
Također, on ilustrira mrežu obiteljskih veza između dviju zemalja koje su u ratu.
Volobujev je rođen u Ohtirki u sjeveroistočnoj ukrajinskoj regiji Sumi, u koju su se ruske snage slijevale krajem veljače.
“Došao sam ovdje braniti svoju domovinu jer je rat počeo (na mjestima) kao što je moj rodni grad Ohtirka – to je bio jedan od prvih gradova koji je pogođen bombardiranjem”, rekao je.
U Ukrajinu je stigao 2. ožujka i na granici je izjavio da se želi pridružiti ukrajinskim snagama teritorijalne obrane, rekao je.
Kaže da su mu rekli da ne treba i da imaju dovoljno svojih ljudi s vojnim iskustvom.
Odbio je precizirati kako je napustio Rusiju i uspio doći do Kijeva. Tijekom rata diljem Ukrajine su postavljene kontrolne točke i teško je, ako ne i gotovo nemoguće, lako se kretati s ruskim dokumentima. (Index.hr)
