Vijest nije kada pas ujede čovjeka, nego kada čovjek ujede psa i Što više krvi, prilog ide prvi – godinama unazad bile su mantre studija novinarstva.

Prethodnih smo dana mogli čitati naslove poput „Cvijanović: Zabrinjava porast islamskog radikalizma u BiH (FOTO)“, „Džaferović: Dodik ponovo prekršio Zakon o zastavi i odredbe Ustava“, USK: Alarmantno stanje u obrazovanju – bez posla bi moglo ostati više od 200 nastavnika.

Ovakvi i slični naslovi u kojima nas mediji informiraju o propustima vlasti, korupciji, nepotizmu, političkim aferama i besmislenim prepirkama političara prije su pravilo nego izuzetak u bosanskohercegovačkim, ali i medijima širom svijeta. Zašto je to tako? Novinarstvo je kroz historiju uglavnom bilo fokusirano na društvene anomalije. Tome su doprinijeli događaji poput Prvog i Drugog svjetskog rata, ali i velike istraživačke priče, od kojih je najpoznatija ona o aferi Watergate, koja je značajno uzdrmala povjerenje građana u vlade širom svijeta. Uvriježilo se shvatanje da dominantna funkcija novinarstva treba biti ukazivanje na korupciju u vlasti.

Medijski teoretičari također su kao ključni zadatak novinarstva prepoznali njegovu ulogu u nadzoru i kritici vlasti. U nastojanjima da sistematiziraju kriterije ili faktore na osnovu kojih novinari biraju događaje o kojima će izvještavati, komunikolozi su došli do sličnih zaključaka. Na listi kriterija koje su 1969. dali Johan Gatlung i Mari Holmboe Ruge,  ili 2006. Najil Kurtić, nalazimo sljedeće faktore: negativnost, konflikt, utjecaj (najčešće negativan) na javnost. Iako se u faktorima koji neki događaj mogu promovirati u vijest nalaze i humor, neuobičajenost, istaknute ličnosti ili emocionalna blizina, ipak se ozbiljnom viješću (tzv. hard novinarstvom) smatra ona koja je utemeljena na naprijed spomenutim kriterijima. Čini se da su i teoretičari i praktičari u novinarstvu složni oko jednoga – novinarstvo se dominantno bavi negativnim društvenim pojavama i procesima.

Ovakvo novinarstvo teoretičar medija iz Sjedinjenih Američkih Država Robert McChesney nazvao je „retroaktivnim novinarstvom“ koje „rasvjetljava sporna pitanja, ali nam više služi kao autopsija nego kao antiseptik“.

No, da li je i publici već dosta takvih vijesti? Brojna istraživanja pokazuju kako klasično novinarstvo fokusirano na anomalije u društvu uglavnom kod publike izaziva očaj i osjećaj bespomoćnosti. Takva su istraživanja koja su proveli Cathrine Gylensted (2011), Karen McIntyre i Meghan Sobel (2017), Alexander Curry i Keith H. Hammonds (2017), Marije Poort (2018).

Svako od ovih istraživanja pokazalo je da novinarstvo fokusirano na negativnosti kod publike ostavlja gorak osjećaj beznađa. Neki će kazati da je to objektivno novinarstvo, no istina je da publika novinarstvo fokusirano na društvene poremećaje najčešće percipira kao pristrasno. Mnogi ispitanici iz navedenih istraživanja slažu se s istraživačicom Cathrine Gylensted, koja poručuje da je „istina o kojoj izvještavamo isključivo patološka verzija svijeta, koja se jedva može okarakterizirati kao istina“.

Budući da smatraju da novinarstvo treba mijenjati, spomenuti autori/ce ponudili su i konkretno rješenje. Riječ je o konstruktivnom novinarstvu − alternativi klasičnom, problemski usmjerenom novinarstvu.

Šta je konstruktivno novinarstvo?

Prema Karen McIntyre i Cathrine Gyldensted (2017), konstruktivno novinarstvo je nova „forma novinarstva koja podrazumijeva primjenu tehnika pozitivne psihologije u procesu proizvodnje vijesti, s ciljem kreiranja produktivnog i angažiranog novinarskog izvještavanja, dok se istovremeno pridržava ključnih funkcija novinarstva“. Nije riječ o novinarstvu koje se fokusira samo na pozitivne priče, odnosno novinarstvu koje se temelji na vrijednostima vijesti kao što su humor, neuobičajenost, istaknute ličnosti. Naprotiv, ova vrsta novinarstva govori o problemima u društvu i ispunjava sve svoje funkcije: informativnu, edukativnu, orijentacijsku, kreira javno mnijenje. Ali istovremeno, konstruktivno novinarstvo nudi i drugu, svjetliju stranu priče. Novinar koji kreira konstruktivnu priču nastoji otkriti ima li u nekoj priči nešto što se može smatrati pozitivnim pomakom, ima li mogućih rješenja, kako je neko drugi već riješio sličnu situaciju, slažu li se akteri u konfliktnoj priči barem u nekim stavovima…

Karen McIntyre i Catrine Gyldensted su 2017. godine napravile jednu od prvih klasifikacija konstruktivnih novinarskih priča. Riječ je o sljedećim podvrstama:

1. novinarstvo rješenja (solution journalism) – novinarstvo koje se u svojim pričama fokusira na moguća rješenja aktuelnih društvenih problemskih situacija,
2. perspektivno novinarstvo (prospective journalism) – novinarstvo koje probleme i propuste nastoji sagledati u perspektivi, razumjeti i predočiti javnosti moguće ishode takvih situacija,
3. mirnodopsko novinarstvo (peace journalism) – novinarstvo kojim se pokušava čak i u konfliktnim situacijama pronaći nešto što se može smatrati interesom svih strana u sukobu,
4. restorativno novinarstvo (restorative journalism) – naziva se često i novinarstvom obnove i oporavka i posebno je interesantno za bosanskohercegovački postkonfliktni kontekst, a ukazuje na priče o pomirenju i saradnji među stranama u proteklom sukobu.

Ponekad se autori i ne slažu oko terminološkog određenja novinarstva koji ovdje nazivamo konstruktivnim, no važno je kazati da se većina autora slaže da je riječ o ozbiljnim novinarskim pričama koje nude i moguća rješenja prezentovanih problema.

Ostaje nam još da vidimo kako uopće možemo prepoznati da li je neka priča upravo konstruktivna novinarska priča. Ukoliko želite saznati da li je neka priča koju ste pročitali ili čuli zaista konstruktivna, ili ako pak sami želite kreirati takvu priču, evo šta trebate imati na umu:

• priča treba da objašnjava spektar uzroka nekog problema, a ne da pojavu objašnjava na polariziran način potencirajući samo jedan uzrok i samo jednu posljedicu,
• priča bi trebalo da, ukoliko je to moguće, ponudi rješenja za društveni problem o kojem se govori,
• u priči više prostora treba biti ponuđeno stručnjacima i građanima nego političarima i zvaničnicima, a s ciljem da i građani razumiju da i sami na neki način mogu učestvovati u rješavanju složenih društvenih problema,
• u konstruktivnoj novinarskoj priči više prostora treba biti posvećeno dokazima i argumentima za konkretno rješenje,
• priča treba ponuditi primjere o načinu na koji je aktuelni problem riješen u drugim državama ili gradovima, ukoliko takvi primjeri postoje,
• u priči trebaju biti prezentovana i ograničenja, odnosno manjkavosti ponuđenog pristupa rješavanju problemske situacije,
• konstruktivna priča trebalo bi da traje dok se problem ne riješi, odnosno da prati situaciju dotle dok najbolje rješenje ne bude uspješno primijenjeno,
• priča ne smije bit predugačka jer je cilj da je što više ljudi pročita, a korisnici mrežnih medija ne tolerišu dugačke novinarske tekstove.

Iako se u Bosni i Hercegovini o konstruktivnom novinarstvu malo govori i zna, a još manje se praktikuje, trendovi u svijetu ukazuju na porast interesovanja za ovakav pristup izvještavanju.  U Sjedinjenim Američkim Državama 2013. osnovana je i Solution Journalism Network, mreža medija i novinara čija je misija da „šire praksu konstruktivnog novinarstva: izvještavanja o odgovorima na društvene probleme“. Mreža je do danas sarađivala s oko 157 medijskih kuća širom svijeta.

Premda još ne znamo da li je konstruktivno novinarstvo najbolje ili jedno od rješenja za poljuljani kredibilitet novinarske profesije, vrijedi pokušati. Cilj novinarstva svakako ne smije ostati samo informiranje o nesrećama, tragedijama i zloupotrebama vlasti.