Od početka izraelskih napada na Gazu, koji su uslijedili nakon smrtonosnog napada Hamasa na Izrael 7. oktobra, društvene mreže preplavljene su snimcima i fotografijama užasa s kojima se stanovnici opkoljene enklave svakodnevno suočavaju.

Dok Palestinci žive u nadi da će upravo objave na društvenim mrežama ubrzati svijet da djeluje i zaustavi krvoproliće u Gazi – naročito zbog činjenice da društvene mreže ograničavaju domet sadržaja kojim se kritikuje Izrael – cjelodnevnim ciklusima vijesti sa Bliskog istoka, kao i uznemiravajućem sadržaju koji se širi na platformama poput Facebooka, Instagrama ili TikToka izložena su i djeca.

Iako ne žive u zemlji u kojoj se događaju sukobi za koje smo do jučer mislili da nisu mogući u 21. stoljeću, čak i kada nisu pretjerano izložena vijestima, djeca mogu osjetiti da se nešto događa te razviti različite osjećaje poput straha, tuge, ljutnje ili zabrinutosti.

‘Omogućiti im da podijele emocije’

Stručnjaci napominju da, kao i u drugim kriznim situacijama, djecu ne treba pretjerano izlagati vijestima. No, u situacijama u kojima je nemoguće spriječiti njihovu izloženost sadržaju koji ih može uznemiriti, neophodno je s njima otvoreno razgovarati na podržavajući i smiren način i omogućiti im da iskažu i podijele svoje emocije, uvažavajući sva njihova pitanja i brige koje im se mogu javiti.

Od 7. oktobra, Izrael kontinuirano bombarduje opkoljeni Pojas Gaze (Reuters)

“Djeca uvijek osjete kada su im roditelji zabrinuti ili kada nisu dobro i važno je da se o tome otvoreno razgovara, jer neizvjesnost ili šutnja roditelja nekada mogu uzrokovati još veći strah”, pojašnjava Đana Lončarica, dječija i adolescentna psihoterapeutkinja. “Važno je da roditelji podijele svoje emocije, ali i da omoguće djeci da i ona podijele svoje.”

“Dakle, djeca vide šta se dešava i najvažnije je da o tome mogu da razgovaraju sa roditeljima, da ih roditelji podupiru u tome da budu otvoreni kada su njihovi osjećaji u pitanju, ali isto tako da podržavaju empatiju i saosjećanje s drugim ljudima jer sve su to stvari i fenomeni koji će im kasnije u životu biti jako dobri i potrebni za njihov dalji psihosocijalni razvoj”, dodaje.

Prilagoditi razgovor dobi i razvoju djeteta

Napominje da je razgovor neophodno prilagoditi uzrastu i razvojnoj dobi djeteta, jer djeca različitih uzrasta različito reaguju na stresna iskustva i krizne situacije.

“Naravno da djetetu od pet godina, koje je u kognitivnom smislu vrlo ograničeno u shvaćanju uzročno-posljedičnih veza, nećete objašnjavati neke komplicirane činjenice o onome što se dešava i da ćete razgovor prilagoditi njegovom uzrastu i razvojnoj dobi”, pojašnjava.

“Starijem djetetu, u uzrastu od naprimjer 15 godina, koje kognitivno rasuđuje te razumije uzroke i posljedice, ćete detaljnije objasniti ono što je vidjelo ili ono što ga je uznemirilo”, dodaje.

S druge strane, ističe, uvijek je moguće s djetetom razgovarati o emocijama.

“Ako je dijete u medijima ili na društvenim mrežama vidjelo nešto što ga je uznemirilo, važno je da roditelj to sasluša, da ima empatiju prema tome što je dijete reklo, da pojasni djetetu da je uredu osjećati se loše, da su takve emocije dio našeg odrastanja i unutrašnjeg svijeta”, pojašnjava.

Osjećaj sigurnosti

Davanjem djetetu prostora da izrazi svoje emocije, ističe Lončarica, stvaramo i osjećaj sigurnosti.

“Veoma je važno da djetetu ostavimo prostora da izrazi svoj strah ili ljutnju jer se u suprotnom dijete može još gore osjećati, zato što ima osjećaj da nekako ne smije o tome javno i otvoreno govoriti”, ističe.

“Dakle, treba uvijek ostaviti prostora djeci da otvoreno govore i saslušati ih, empatično i s razumijevanjem, ali isto tako ne preplavljivati ih sadržajem koji nije primjeren njihovom uzrastu”, zaključuje Lončarica.