U Zagrebu je krajem juna umro Jerko Doko, ratni ministar odbrane Bosne i Hercegovine. U glavnom gradu Hrvatske, gdje je živio posljednjih tridesetak godina, Doko je i sahranjen. Veliki broj ljudi, uglavnom porijeklom iz Bosne i Hercegovine, ispratio ga je na posljednji počinak. Nije bilo, kako mi je rečeno, nikoga od predstavnika ovdašnjih službenih vlasti, dakle države u kojoj je bio ministar odbrane, niti ambasade u Zagrebu. „Ne bi se toliko ljudi okupilo da je sahranjen u rodnom Mostaru.“ Znao je Doko, kao i obitelj koja se brinula o njegovom pogrebu, da on nikada ne bi bio dovoljno mrtav u svom rodnom gradu da bi mu grob ostavili na miru i poštedili barbarizma oni fantomski odranije nepoznati pojedinci „za kojima se intenzivno traga“, specijalizirani za tu vrstu domoljubne osvetoljubivosti. Vjerovatno bi nešto dostojanstvenije i mirnije svoj zagrobni život vodio bivši ministar odbrane u drugom dijelu Mostara, gdje bi uredno, kako i priliči svim istinskim patriotima, bez obzira na naciju i konfesiju, bio „šehidiziran“ i „ljiljaniziran“…

Bez pozdrava

Jerko Doko je sa životne „doline suza“ otišao bez ijedne prigodničarske crtice, teksta, da ne govorimo o iole ambicioznijem uvidu u njegovu ulogu u onom što se kolokvijalno tretira kao „novija povijest Bosne i Hercegovine“. Ni to ne bi trebalo iznenaditi, jer su prošle pune tri decenije otkako je, napustivši Sarajevo i doselivši se u Hrvatsku, živio svoj miran, nepolitičan, prozaičan obiteljsko-poslovni život.

Njegovi rijetki iskoraci u javni prostor po pravilu su bili iznuđeni nekom višom silom (pravosudnom, pretežno), nisu bili osobni izbor i potreba. Nije se razmetao naknadnom pameću, niti posipao pepelom pokajanja i samosažaljivih isprika za (ne)učinjenim. Tačno je, njegovi javni nastupi jesu bili govor razočaranog i prevarenog čovjeka, jeste Doko govorio da njegovi protivnici (u Zagrebu i Mostaru) koji su ga sotonizirali u prvim mjesecima rata i nisu bili toliko u krivu koliko je tada mislio, niti su njegovi (sarajevski) „saveznici“ bili u pravu, a ni maslo im za ramazana nije bilo.

Pokušaji blaćenja

Ratni ministar odbrane Jerko Doko se skoro cijelu posljednju deceniju svoga života pred pravosuđem Bosne i Hercegovine iscrpljivao dokazujući da nema ama baš nikakve veze sa ratnim zločinima počinjenim u Sarajevu u prvoj godini rata. Pokušalo ga se, i to od strane njegovih u to vrijeme najbližih suradnika (bivših perjanica KOS-a JNA), uplesti u krvavi masakr nad pripadnicima JNA u Velikom parku u aprilu 1992. godine. U obavještajno-političkom podzemlju je fabriciran dokument koji su navodno potpisali Doko i tadašnji komandant Teritorijalne odbrane Hasan Efendić, u kojem oni, mjesec dana nakon počinjenog zločina, informiraju nadređene da su svi zarobljeni vojnici JNA uredno oslobođeni i upućeni svojim kućama i familijama! Namjera autora tog falsifikata, ali i cjelokupnog bošnjačkog stranačko-političkog aparata, bila je jasna koliko i podla: odbaciti odgovornost sa stvarnih počinitelja, stranačke parapolicijske zločinačke jedinice „Ševe“ i svaliti krivicu na Dragana Vikića i Jerka Doku. Da parafraziram mudru opservaciju Alije Izetbegovića: trebalo je krivicu sa naših budala svaliti na „njihove“ zločince! Legendarni komandant Specijalne jedinice MUP-a BiH, Vikić je nakon maratonskog suđenja na Sudu BiH pravomoćno oslobođen optužbi, ali nije prošao bez teških zdravstvenih posljedica. Iz Dokinih izjava moglo se vidjeti da ni on iz ove montirane svinjarije u koju je prav-zdrav uvučen nije izašao neokrznut.

Svjedok sam, posmatrajući ih iz prvog reda, nekoliko događaja, sudbinski važnih na kojima se testirala ljudska dosljednost, čvrstina karaktera, pa, eto, ako želite i domoljublje Jerka Doke. Izdvojit ću neke od njih.

Osmog-devetog maja 1991. godine u mjestu Polog kod Mostara narod je blokirao nepreglednu kolonu oklopnih vozila JNA sa stotinama vojnika koji su se kretali prema zapadnim krajevima BiH, uglavnom Kupresu. Bilo je pitanje trenutka u kojem će nečiji živci popustiti, aktivirati obarač i pokrenuti jezivo krvoproliće. U Polog, bio je petak popodne, dolaze Alija Izetbegović, Stjepan Kljuić i Jerko Doko. Telefonira se Franji Tuđmanu, Veljku Kadijeviću, komandi JNA u Sarajevu. Doko i Mariofil Ljubić smiruju ljutite, slabo ili nikako naoružane Hercegovce. Izetbegović želi da razgovara sa Kadijevićem, ali mora zamoliti gazdu obližnje kuće da mu dopusti pristup telefonu. Domaćin to odbija, navodno govoreći da mu nikad „turska noga nije u kuću ušla“. Doko odlazi na pregovore sa gazdom i vraća se sa zadovoljnim smješkom na licu. „Dopustio je Alji da telefonira tek kad sam mu rekao: ‘Pusti ga, Is‘sa ti, i on je ko i ti dva puta leža u zatvoru u doba komunista’.“

Referendum o nezavisnosti

Petak na subotu 25/26. januar. Skupština Bosne i Hercegovine, nakon 20-ak sati rasprave, izglasala je održavanje referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Poslanici iz SDS-a i nekolicina iz Saveza reformskih snaga napustili su sjednicu prije ponoći, ali i dalje ostaje zagonetno kako će glasati zastupnici HDZ-a. Glasanju u Skupštini BiH prethodilo je tzv. Livanjsko pitanje, koje je prvi put pokazalo da Stjepan Kljuić gubi kontrolu nad strankom (ujedno i podršku Zagreba), a da glavnu riječ preuzima Mate Boban. Skupštinskim hodnicima bezglavo jurcaju zastupnici, u jednom se trenutku pronio glas (meni ga je odmah proslijedio Smiljko Šagolj) da je među hrvatske zastupnike stigao nadbiskup Vinko Puljić kako bi ih uvjerio da glasaju za referendumsko pitanje, neizmijenjeno. Kada se napokon, duboko iza ponoći, vraćaju u salu, pogledavam Jerka Doku i Mariofila Ljubića nadajući se da će neko od njih pogledati prema meni i prepoznati grozničavo nestrpljenje. Doko to čini i lagano klima glavom smiješeći se. Mariofil, koji mijenja odbjeglog Momčila Krajišnika, daje prijedlog izvornog, a ne Livanjskog referendumskog pitanja na glasanje – nema niko protiv! Poslije, u ratu, Doko je pričao šta je sve radio i kako je agitirao među hercegovačkim Hrvatima, pogotovo među klerom, u predreferenduskom periodu, ali budući da on nikada o tome nije javno govorio, neukusno je da to čini neko drugi.

Deseti april 1992. godine. Donio sam kasno popodne Stjepanu Kljuiću u kabinet novi, prvi ratni, broj „Slobodne Bosne“. Kljuić i Jerko Doko sjede obučeni u nove maskirne uniforme. U Mostaru je nekoliko sati ranije formirano Hrvatsko vijeće obrane i raspitujem se ima li vlast u Sarajevu ikakvu suradnju, koordinaciju, bilo šta sa njegovim čelnicima. Odgovaraju odrečno. Pod čijom su komandom HOS-ovci, zanimam se. „Evo ti broj, pa nazovi njihovog zapovjednika Blaža Kraljevića“, govori Doko. Nazvao sam Kraljevića, on govori da je njegova komanda u Sarajevu, a njegov ministar Jerko Doko. Smijem li to napisati? Smiješ.

Dvadeset i četvrti maj 1992. je dan iseljavanja Kasarne JNA „Viktor Bubanj“, u čijem sam neposrednom komšiluku proveo cijeli dotadašnji život. Motam se s drugim novinarima po hodnicima Predsjedništva BiH čekajući vijest da je sve prošlo kako treba. U jednom se trenutku kroz hodnik prolomio glas Fikreta Abdića, koji se odmah potom pojavio pred nama, polulud. „Ljudi, sad me zvao Ratko Mladić. Kaže da su sa trojice njegovih oficira u konvoju skinuti panciri. I poručio mi je: ako u roku od pola sata panciri ne budu vraćeni, on će podići avijaciju i sravniti taj dio grada sa zemljom. Neka neko pokuša dobiti Jerka Doku, on je na licu mjesta, i kaže mu da vrati pancire.“

Živjeti s Mladićevim prijetnjama

Već smo bili navikli živjeti sa Mladićevim prijetnjama  i umirati nakon njih. Zvao sam sa telefona u Predsjedništvu koga god sam znao i mogao dobiti u Švrakinu Selu, panično tražeći da prenese Doki ovu Abdićevu poruku. Pokazalo se da nije bilo potrebe, jer je neko mnogo ozbiljniji i pozvaniji to uradio; panciri su vraćeni, a zločinac sa Pala nije više prijetio…

Jerka Doku je Predsjedništvo BiH (Alija Izetbegović, dakle) imenovalo za konzula u Frankfurtu u jesen 1992. godine, kada je bilo jasno i njemu i drugima da je njegov „boravak“ na mjestu ministra odbrane groteska kojoj je istekao rok trajanja. Kada sam u ljeto 1992. godine u kabinet ministra odbrane doveo profesora Berka Zečevića, koji je tražio kakav-takav angažman u sistemu odbrane Sarajeva, Jerka Doke tamo nije bilo: u njegovoj fotelji je sjedila Fahira Fejzić, supruga stvarnog ministra odbrane Hasana… To je bila realna slika faktičkog stanja sistema rukovođenja i komandovanja u Armiji BiH.

Znam, reći će neki, šta si se uhvatio Jerka Doke, nije on ni prvi ni posljednji koji se razočarao, koji je iskorišten i ostavljen, koji se pokajao što nije „otišao sa svojim narodom“. Neće takvi biti u pravu, barem ne u cijelosti: Doko, tačno je, nije posljednji, ali jeste bio prvi koji je potonuo vjerujući da led zajedništva, multilaterizma na koji je zakoračio, nije baš tako tanak i nepouzdan kako su mu to „njegovi“ govorili  upozoravajući ga na vrijeme.

Ovaj tekst je izrađen/a uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Analiziraj.ba i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarsvta vanjskih poslova Kraljevine Norveške.