Otišao je da nam donese brašno. Vratio se prekriven praznim vrećama od brašna.

Alaa je bio sin, brat, muž i otac. Bio je umjetnik, na više načina: njegova posljednja djela bila su popravke srušenog stana – svog i našeg.

Nije mogao podnijeti da se svakog jutra budi uz plač djece koja traže hranu, ili makar hljeb. Otišao je da nam donese brašno. Ali izraelske snage mu nisu dopustile da se vrati. Upucali su ga dok se vraćao kući, dva puta – u glavu i u leđa. Ubili su ga hladnokrvno, učinivši ga šehidom, zajedno s njegovim prijateljem i desetinama drugih koji su tražili pomoć.

Alaa i njegova djeca

Sa teškom nadom otišao je na sjever Gaze, odakle dolazi “pomoć”. Obećao je našoj mami da će donijeti dvije vreće brašna – jednu za svoju porodicu, drugu za našu. Rekao je da će se javiti. Moja mama je cijelu noć čekala poziv koji nikad nije stigao. Umjesto toga, sutradan ujutro nazvao je neko drugi, tražeći da odmah krenemo. Da preuzmemo našeg sina.

U posljednjem razgovoru s našom mamom, kod stepenica kuće, oko 21:00, 14. juna 2025, molila ga je da ne ide, da pričeka, da će se možda nešto dobro desiti. Ali kako mi u Gazi već dvije godine polažemo neku nadu u ovaj svijet, nada je postala još jedan oblik iscrpljenosti. Rekao je: „Neće ti se desiti ništa osim onoga što ti je suđeno.“ Vjerovao je u to.

Ne mogu ni da zamislim njegova posljednja osjećanja – dok je u rukama držao vreću brašna – strahopoštovanje i strah, hrabrost i odanost svom obećanju, i otpor. Sedmicu ranije sjedili smo na krovu naše kuće i pričali o biljkama. Razgovarali smo o sadnji mente, kopra i krastavaca. Dvije sedmice prije toga, spasio je moje biljke od štakora koji je sebi napravio dom tik ispod čokota blitve.

Krastavac i kopar koje je posadio Alaa

Njegove biljke krastavca sada cvjetaju, ali on ih nikada nije stigao vidjeti. Jedan kilogram krastavaca košta 30 dolara – ako ih uopće možete pronaći. Bio bi sretan da je doživio ovu malu nadu, da pojede nešto o čemu je zaista brinuo. Nešto rijetko. Nešto što nije bilo dostupno posljednje dvije godine. Njega više nema. Njegove biljke su još uvijek ovdje.

Blitva, kopar i menta koje su posadili Alaa i autorica

Petnaestog juna u 9:00 ujutro bila sam na krovu i zalijevala naše biljke, kad sam odjednom čula mamu kako doziva moju stariju braću. Osjetila sam da nešto nije u redu. Prepoznala sam to po krhkosti njenog glasa. Osjetila sam da se radi o Alaau. Četiri dana je išao po pomoć, ali ovo je bio prvi put da je otišao na sjever. Kad bi odlazio na ta „mjesta za pomoć“, bilo na jugu ili sjeveru, morao je dugo hodati, a zatim ostajati budan cijelu noć čekajući da kamioni s pomoći uđu. Kad bi se vratio, bio bi iscrpljen i nije imao snage da brine o svojim biljkama.

Alain vrt

Prvog dana kada je pokušao nabaviti hranu na punktovima za pomoć, nije se vratio kući do kasno u noć, za razliku od drugih ljudi iz komšiluka koji su se vratili već do zore. Moj mlađi brat je otrčao u bolnicu Al-Šifa, tražeći Alaaovo tijelo među šehidima. Pola sata kasnije, Alaa je nazvao, rekavši da je dobro i da se vraća kući. I tog dana bila sam na krovu, a kad se vratio, popeo se da me pozdravi. Dočekala sam ga u šaljivom tonu: „Mislili smo da si postao šehid, alhamdulillah na tvojoj sigurnosti.“ Nas­mijao se i rekao: „Allah te sačuvao.“ Nosio je sunčane naočale svoje kćerke.

Tog dana je i moj otac otišao na sjever, prateći mog brata. Željela sam da idu zajedno, ali brat je krenuo ranije, pa se nisu sreli. Čak i kad ljudi krenu zajedno, kad stignu na ta mjesta, izgube se. Gužva je ogromna. Haos. Nezamisliv metež i opasnost. Namjerno izazvana glad. Zamke smrti.

U Gazi, dženaza je privilegija

Rođaci, prijatelji i komšije dolazili su da nas utješe. Neki od njih su već izgubili svoje najmilije – bilo dok su pokušavali doći do hrane, bilo na neki drugi način. Sve ih je ubila ista vojska. Neki su uspjeli da ih ukopaju; drugi nisu. Još je strašnije to što neki još uvijek ne znaju da li su njihovi najmiliji ubijeni ili zarobljeni. Nemaju pojma gdje su završili.

Vijesti su potvrdile da izraelske snage namjerno pucaju na ljude koji čekaju hranu. Alaa nam je pričao da je vidio tenkove kako gaze ljude dok su čekali pomoć. Svjedoci su nam rekli da su izraelske snage zakopavale ljude koje su upucali – neke od njih još žive, koji su mogli biti spašeni – ali to je ono što izraelski vojnici rade. Dođi po pomoć – i budi ubijen. To je naša pomoć za tebe.

Utjehe koje su nam ljudi nudili bile su čudne – ali bile su stvarne. Oni koji su uspjeli izvući njegovo tijelo rekli su nam da je moj brat imao sreće: bio je među rijetkima koje izraelski buldožeri nisu zatrpali. Jedan muškarac, koji je također bio tamo u potrazi za brašnom, vidio je da moj brat još uvijek diše. Na trenutak je zastao da razmisli – da li da pokuša spasiti mog brata ili da uzme obje vreće brašna i nahrani svoju izgladnjelu porodicu. Izabrao je mog brata. Čovječnost ovdje još uvijek postoji – čak i pod vatrom, glađu i smrću.

„Vaš sin je imao sreće, i vi također. Ispratili ste ga. Znate gdje je. Imao je dženazu, i mnogo ljudi se za njega molilo.“ To je naša utjeha. To je Gaza – gdje je dženaza privilegija, a šehid onaj koji najduže živi.

Nije preživio – postao je šehid. Trideset četiri godine svog života proveo je pokušavajući živjeti na mjestu gdje je preživljavanje postalo čudo.

Ovo nije samo Alaaova priča. Ovo je priča mog naroda. Naroda koji je živ zakopan, koji ne zna hoće li imati privilegiju da bude ukopan kad umre. Ovo je sramota čovječanstva. Ne opraštamo. Ne zaboravljamo. I dalje preživljavamo. Gaza i dalje pruža otpor.