Masovne grobnice u Bosni i Hercegovini, kojima su prethodili masovni zločini nad civilnim stanovništvom, po najnovijem naučnom radu upravo objavljenom u publikaciji „Srebrenica, stvarnost i manipulacije“, bile su „humana i higijenska obaveza“. Tako, naime, tvrde autori Miroslav Baljak i Dragan Đokić, iz praktično anonimnog Istraživačko-edukacijskog centra u Zvorniku, nalazeći u ovim riječima opravdanje za to što se tokom genocida u Srebrenici nisu pokušavali ukloniti dokazi.

Uvredljivo je preblag pridjev za nivo bešćutnosti koju autori pokazuju spram porodica žrtava ovog i drugih zločina, koji su rezultirali time da se u BiH još uvijek traži najmanje 7.191 osoba koje se vode kao nestale. Ponižavajuće i sramotno je jednu od najtežih zaostavština ratnog perioda prekriti humkom pseudoakademskog rada u kojem se do detalja opisuje navodna asanacija. Nije bilo potrebe, zaista, jer izaziva gađenje očiti nedostatak empatije, ali i zdravog razuma, kada se napiše kako je cilj bio „izbjegavanje zaraza“, a činjenica da se masovne grobnice i dan-danas traže na stotinama lokacija diljem države nazove „propustom“ pri obilježavanju. Propust je to kojem nije pomogao ni projekat anonimnog prijavljivanja lokacija masovnih grobnica, što je pokrenuo ICMP prije koju godinu. Toliko o propustu.

Propagandni pamflet

„Humana strana genocida“ je opravdano postala centar pažnje javnosti zatečene sadržajem ovog suštinski propagandno-dezinformacionog pamfleta, mada i ostatak publikacije „Srebrenica, stvarnost i manipulacije“ obiluje manjkom dodira sa stvarnošću i otvorenim manipuliranjem. Već u samom predgovoru ovog (ne)djela, iza kojeg stoji „Organizacija starješina Vojske Republike Srpske“ (!), autor prof. Zoran Kalinić u pravcu potencijalnog čitaoca lansira sve moguće teorije zavjere. Tako opet imamo „samogranatiranje“ u sarajevskoj ulici Vase Miskina i na pijaci Markale, za koje autor optužuje AID. Kaliniću se, međutim, u bućkurišu omakao i jedan izrazito frojdovski lapsus, gdje su se Srbi „odlučili… na opkoljavanje Sarajeva s ciljem vlastite odbrane“. Fale još samo lavovi iz Pionirske doline, ne bi li se ponovo ukazao pokojni Risto Đogo.

Džaba bi bilo Kaliniću, rektoru Nezavisnog univerziteta u Banjoj Luci, pritom pojasniti da ne postoji niti jedan primjer u istoriji ratovanja u kojem se u vlastitu odbranu opkolio glavni grad jedne države, a njegovo civilno stanovništvo sistematski godinama teroriziralo samo sebe putem gladi i smrti. Ukupni narativ, na kojem bi pozavidjeli i žestoko kritikovani scenaristi serijala Game of Thrones, mnogo je kompleksniji: pravdajući svaku konstataciju „nekim teoretičarima“ ili „jednim američkim stručnjakom“, autor plete teorije zavjere po kojima je devedesetih godina prošlog stoljeća netom ujedinjena Njemačka raspadom Jugoslavije „htjela nagraditi Hrvate i muslimane“ zbog njihovog učešća u Drugom svjetskom ratu. Dalje, Srbe je trebalo kazniti, tvrdi Kalinić, jer zbog njih je pala nacistička Njemačka, a pritom preko Jugoslavije – tako veli predgovor – “trebalo je Rusiju potpuno poniziti“.

Balkan kao ključni faktor

Na stranu to što je do devedesetih njemačko društvo višestruko i na sve moguće načine pokušalo i uspjelo svoju politiku odmaći što dalje od užasa Drugog svjetskog rata. Megalomitomanija, po kojoj su balkanski narodi od ključne važnosti u odnosu svjetskih sila, svoju je najnoviju metastazu našla u teoriji zavjere po kojoj je pakao Srebrenice i sam bio zavjera kojom je Njemačka naplatila dug Rusiji (i Srbiji) za poraz 1945. Nije samo Njemačka, kažu drugi autori, nego se i Vatikan našao u radu Jareda Israela, skromno potpisanog kao „publicista i izdavač“ iz Bostona, SAD. Jared Israel, koji već u naslovu kaže da je „Vatikan pokrenuo i usmjeravao optužbe (protiv) Srba za genocid“, američkoj javnosti je poznatiji kao teoretičar zavjere koji je preko svoje internet-stranice Emperor’s New Clothes uporno tvrdio kako je napad na World Trade Center 11. septembra 2001. bio „namještaljka“. Baveći se našim prostorima, Israel je uspio nekako dogurati do mjesta člana komisije za odbranu Slobodana Miloševića, a od drugih radova ističe se i film Judgement!, koji negira zločine počinjene u Trnopolju.

Tu su i drugi autori, poput Hannesa Hofbauera iz Austrije, čiji se rad svodi na neokolonijalno desničarenje protiv migranata (među koje svrstava i nas s Balkana) i pronalaženje opravdanja za rusku intervenciju u Ukrajini i aneksiju Krima, ili Thoma Karremansa, komandanta holandskog bataljona UNPROFOR-a u Srebrenici, već ranije proslavljenog po knjizi Srebrenica, koga briga?. Karremansovo svjedočenje pred Tribunalom u Hagu da nije znao da će doći do masakra odvedenih Srebreničana svojevremeno je dovedeno u pitanje svjedočanstvima drugih. U međuvremenu je „nisam znao“ izgleda preraslo u „nije se dogodilo“.

Među ostalim stranim autorima našla su se imena nekih od članova „nezavisnih komisija“ o stradanju Srba u Sarajevu i Srebrenici, čije je formiranje Vlada RS već ranije najavila, pa je tako već jasno – ako ranije nije bilo – da će rad tih komisija služiti jednakoj svrsi dalje relativizacije i promovisanja teorija dubiozne vrijednosti i nikakvog legitimiteta. U zborniku, dobrim dijelom autori su ipak listom oficiri ranije spomenute Vojske RS, što je poseban paradoks. Nezamislivo bi bilo, naime, vidjeti zbornik radova oficira Wehrmachta o holokaustu. Kod nas je, eto, i to moguće, i da je kojim slučajem živ, Adolf Eichmann bi sigurno bio ponosan.

Kome ovo koristi?

Daleko je važnije pitanje: kome je ovo od koristi? Bilo bi logično da publikacija koja na jednom mjestu okuplja teoretičare zavjere i bivše oficire vojske čija je odgovornost za zločin koji je predmetom ovih radova davno ustanovljena, može jedino uticati negativno na percepciju prosječnog građanina. Međutim, u 2019. i vremenu post-istine, percepcija se lako krivi, a stvarnost je relativan pojam. U knjizi Post-istina: novi rat protiv istine i kako uzvratiti, Matthew D’Ancona kaže da je post-istina prije svega emocionalni fenomen, jer dovodi u pitanje naš stav o istini, a ne samu istinu. Metodologija jednog Thomasa Bayesa, po kojoj je mogućnost da je nešto istina jednako proporcionalna količini dokaza koju imamo, koliko god zvučala logično, teško je primjenjiva upravo u situacijama u kojima strana koja nas pokušava dezinformisati masovno proizvodi vlastitu „istinu“, kao što je to slučaj sa „Srebrenica, stvarnost i manipulacije“.

Svrha ovakvih publikacija, jednako kao i svakodnevnog trovanja javnog prostora drugim vidovima dezinformacija, nije pružanje dokaza putem nepobitnih činjenica; poenta je stvoriti sumnju. Sumnja je, kako D’Ancona objašnjava, poprilično lakše dostižan cilj od trijumfa suprotnog stajališta u javnom prostoru. Stvaranje sumnje kroz relativizaciju ili banaliziranje dovodi do toga da se rasprava konstantno nastavlja bez konkretnog zaključka. A u mutnom je daleko lakše plivati. Naime, maskiranje problematičnih ciljeva političkih aktera široko rasprostranjenim idealima jedan je od mehanizama fašizma, što nam kaže Jason Stanley u Kako funkcioniše fašizam.

Insistiranjem na čistoći vlastitog naroda post-istinskim asaniranjem zločina počinjenih u njegovo ime, potiskuje sve negativnosti u društvu van vidnog polja, jer fašizmu je korumpiranost zakona nebitan faktor u odnosu na potencijalnu korumpiranost upravo te čistoće. Sve nesigurnosti, od finansijskih do fizičkih, samim tim prestaju biti u fokusu onog momenta kada se, pozivajući se na narod i njegovu čast kao ključni dio identiteta, zlodjela pojedinaca umjesto osude, preinače u kolektivnu, a zatim nametnutu i nepravednu krivnju. Rezultat takve manipulacije jedino može biti dalje galvaniziranje političke moći; pod zastavom takvog moćnika, također, ponovo će se omogućiti dalja korumpiranost, a, nažalost, možda i novi zločin.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja