EU vs. BiH
U bh. politici ima pojava koje nadilaze moć razuma i logičkog argumentiranja. Nekoliko evropskih medija je posljednji razvoj događaja koji se odnosi na buduće proširenje saželo u efikasnu poruku: zeleno svjetlo Ukrajini, crveno Bosni i Hercegovini. Tačna dijagnoza, iz aviona se vidi da je naša zemlja ponovo dobila jednu veliku, očekivanu i zasluženu odbijenicu. Kako se desilo da vladajući političari to prikažu kao zelenkasto žućkastu nijansu, o tome sve znamo, ali kako i zašto su vodeći mediji u zemlji prihvatili tu propagandnu žvaku i onog dana kada nas je posjetila Ursula von der Leyen, zasuli nas eurointegracijskim selametima od kojih doslovno nema ništa, to tek treba raščlaniti.
Niko to nije jasnije objasnio kao Dragan Čović u šturoj izjavi povodom nemilih odluka. Neće jezik nego pravo. Njegujući već godinama originalni neutemeljeni optimizam, Čović je u jednoj jedinoj rečenici sve rekao. Vrata EU su nam otvorena jednom kada ispunimo uvjete. Pa to je priča koja se našim političkim i medijskim bespućima valja već godinama, da ne kažemo decenijama.
Jednom kada ispunimo uvjete! Tako malo riječi, a tako mnogo smisla i značenja. Ne lipši magarče do zelene trave…
Mehanizam opstrukcije
Bosna i Hercegovina izranjavana je nemogućim zakonskim i političkim rješenjima. Objektivno govoreći, ni ljudi iz Unije ni većina ovdašnjih političara ne žele BiH u EU. Da žele, ne bi nas okovali mrežom besmislenih odredbi. Jedna od najbesmislenijih ikad viđenih na evropskom tlu je mehanizam koordinacije, to remek-djelo opstrukcije i postavljanja tenkovskih prepreka. Osim domaćih lopovčina, njemu je u dobroj mjeri kumovala i svojevremena garnitura posrednika iz tzv. međunarodne zajednice. To su političke i zakonodavne bukagije kojih se nećemo lako riješiti, jer ovdje gvozdenom rukom vlada zakon funkcionalne destrukcije: kada jednom uspostave neku prepreku, njeni tvorci više nikada neće dozvoliti da se ona ukloni. To je ta nemoguća zemlja koja umjesto jednog ima tri predsjednika, umjesto vlade Vijeće ministara, a umjesto efikasnih zakona koji stimulišu razvoj i u službi su građana – mehanizam koordinacije.
Slično je i s diskriminacijskim izmjenama koje je u izbornoj noći donio visoki predstavnik Christian Schmidt. Ovdje zadugo nema hljeba osim za nekoliko interesnih grupacija koje hljeb zarađuju tako što ga stanovništvu dugoročno uskraćuju.
Kamo dalje, drugovi?
Potpuno je jasno da ni jedna od raspoloživih političkih stranaka ne može donijeti ni preporod, niti neko opće pomirenje. Da li su takvi procesi uopće mogući? Na političkoj ravni zadugo nisu. Nisu ni na razini društvenih mreža, te najjače platforme 21. stoljeća, jer mreže generiraju konflikte, nikakav progres niti ujedinjenje. Život je već nešto drugo, tamo ljudi sarađuju uprkos brojnim političkim podjelama.
Ako jednog dana krene nešto od navedenog, to može biti samo neki pokret, politički nekompromitiran i finansijski neovisan. Što zvuči kao utopija. Danas se mnogo teže mobiliziraju mase na platformi velike ideje, jer živimo u vremenu koje takve fenomene ismijava. Sve velike ideje do sada su ili propale, ili propisno razvodnjene, ili se čak izrodile u sopstvenu suprotnost, zato svaku novu dočekujemo ako ne na nož, onda bar na podsmijeh u blažoj, odnosno žestoko ruganje u žešćoj verziji. Uglavnom, za Bosnu i Hercegovinu teško je naći malo vedrine u godinama koje dolaze. Crveno svjetlo nam je sudbina, da prostite.
