Lamija Čvorić iz Tešnja, kao i većina drugih, mislila je da su gužve na šalterima u MUP-u svakodnevnica koju nikada neće moći zaobići kada skuplja dokumente. Beskrajni redovi na šalterima, dolazak za vrijeme pauze, dokumenti kojima je istekla važnost, uvijek onaj jedan papir koji „fali“ – su samo neke od situacija iz općina ili MUP-ova s kojima je većina građana naše države upoznata. Ipak, otkako je uvedena elektronska razmjena CIPS-a u Tešnju, Lamija se pozitivno iznenadila kada je nedavno predavala prijavu na konkurs za stipendiju. Umjesto da skrene u MUP po papir, produžila je pravo u prostorije Općine, jer oni sada njene CIPS-ove podatke imaju u kompjuterskoj bazi.

Foto: Lamija Čvorić

“Primijetila sam olakšicu i zbog tog jednog papira koji ne moram fizički pribaviti”, kaže ona. “Čak su i gužve manje”, dodaje.

Lakše je i općinskim uposlenicima, jer kako kaže službenik iz Općine Tešanj, Haris Kotorić:

“Sigurno se već može reći da koristi građanima koliko i samim uposlenicima, postupci su brži i efikasniji”.

IDDEEA je početkom septembra 2023. godine zauzela proaktivan pristup u omogućavanju elektronskog pristupa podacima iz evidencija svim organima i institucijama koje imaju zakonski valjan osnov.

Cilj ove inicijative je olakšati i ubrzati procedure, skratiti vrijeme čekanja na šalterima i pomoći svim stanovnicima zemlje. Kompletna usluga elektronske razmjene CIPS podataka je besplatna za sve općine.

CIPS je administrativni papir koji sadrži potvrdu adrese prebivališta, te često frustira građane jer mu važnost ističe nakon šest mjeseci od izdavanja. Više od 13 općina u BiH je uvelo e-razmjenu CIPS-a prema podacima iz jula 2024. godine, dok je Općina Tešanj implementirala e-razmjenu u februaru ove godine.

Neki od gradova koji još nisu uveli ovakav vid digitalizacije, poput Prijedora, imaju E-Uprave na svojim web stranicama ali građani i dalje uglavnom moraju lično pribavljati dokumente.

Lea Lukić iz Prijedora kaže da gužve u gradskoj upravi znaju biti frustrirajuće.

“Sve zavisi u koje doba dođete da uzmete svoja dokumenta. Nekada se desi i da je zaposlen nestručni kadar koji stvara još veću gužvu” kaže ona.

Lea nije upoznata s konceptom elektronske razmjene podataka ali podržava njegovo uvođenje jer bi joj to „sigurno olakšalo obavljanje administrativnih poslova“.

Printani CIPS ostaje potreban za privatne ustanove, a neki građani svakako preferiraju papir “u ruci”

Portal „detektor.ba“ je prošle godine pisao o ovoj temi, te je za njih dala izjavu i Amela Talić iz Agencije za identifikacijske dokumente, evidenciju i razmjenu podataka u BiH (IDDEEA). Ona je za Detektor pojasnila kome IDDEEA zapravo dozvoljava e-razmjenu ličnih podataka.

Za građane je važno da znaju da IDDEEA razmjenjuje e-podatke samo sa javnim ustanovama poput općina, gradova, poreznih uprava, sudova, penzionih fondova; dok je bankama, Telekomu i sličnim privatnim ustanovama zabranjen pristup podacima.

Grad Zvornik je još u augustu prošle godine uveo e-razmjenu CIPS-a i smanjio redove na svojim šalterima, mada se Zvorničanin Marko Peno rijetko i žalio na gužve.

„Treba biti strpljiv sa potrebama drugih ljudi koji su tu, jer su i oni došli zbog istih stvari kao i ja“, kaže Marko.

Dodao je da često koristi elektronske usluge svog grada dok prikuplja papire za Studentski centar na Palama.

Iako je korisnik elektronskih olakšica, smatra da „s tim treba biti oprezan jer je moguće i falsifikovati dokumente elektronskim putem.“

Kako kaže, sigurniji je kada mu je dokument „u ruci“.

Dosadašnja praksa pokazuje pozitivne rezultate, i “građani su sve svjesniji pogodnosti koje im omogućava korištenje digitalnih platformi i iste koriste u velikoj mjeri”, kaže Haris Kotorić, službenik iz Općine Tešanj.

Kemal Kačapor, profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i član Udruženja za digitalnu transformaciju kaže da “…kada ljudi jednom dožive pozitivno iskustvo, kao što je uspješno zakazivanje ili online prijava poreza – obično se više ne vraćaju na šalter. Taj prvi korak je najteži. Potrebno je više ljudske blizine u digitalnim promjenama – neko ko će objasniti, pokazati, ohrabriti. Kad se to desi, povjerenje i navika dolaze prirodno.”

Vodi li nas digitalizacija u „bijeli svijet“?

Gdje smo na međunarodnom nivou po elektronskom razvoju govore podaci UN-a.

BiH je, prema UN-ovom indeksu elektronske uprave za 2024. godinu, pala na 107. mjesto – što predstavlja pad za 11 mjesta u odnosu na 2022. godinu, kada je bila 96.

“Digitalna transformacija odavno nije samo tehničko pitanje – ona je i politička i razvojna poruka” kaže Kačapor.

“Kada BiH uvede elektronski potpis koji je priznat širom Evrope, to govori da smo spremni biti dio jedinstvenog digitalnog tržišta, da kad nešto kupiš online to znači jasnu odgovornost prodavca i povjerenje kupca. Kad javna uprava postane brža i transparentnija, to investitorima znači sigurnost, manju birokratiju i jasne procedure”, dodao je on rekavši da sve ovo povećava konkurentnost zemlje na međunarodnom nivou.

Promjena je samo par “klikova” od nas

Kako podići stepen elektronskog razvoja naše zemlje? Digitalnim i medijskim opismenjavanjem.

Digitalna pismenost se odnosi na sposobnost pronalaženja, korištenja i kreiranja informacija preko interneta na smislen i koristan način, prema definiciji Univerziteta Cornell. Ukratko, razumjeti tehnologiju na dubinskom nivou i znati se njome služiti.

“Medijsku i informacijsku pismenost i digitalnu pismenost možemo posmatrati u korelacijskom odnosu”, kaže Vesima Čičkušić, stručnjakinja za medijsku pismenost.

Kačapor kaže da je “digitalna pismenost ključna za uspjeh porasta digitalizacije. Ona je često odlučujuća hoće li građanin uopšte pokušati koristiti neku e-uslugu.”

Čičkušić, pak pojašnjava da koncept medijske pismenosti podrazumijeva i digitalnu pismenost, “te je usmjeren na raznolike prakse s tradicionalnim i digitalnim medijima u savremenoj svakodnevici.”

“Bosna i Hercegovina se prema Indeksu medijske pismenosti za 2022. godinu nalazila na 38. mjestu (od 41), što je bio mali pomak u odnosu na period od 2017. do 2021. godine u kojem je BiH zauzimala posljednje mjesto”, dodala je Čičkušić.

Očekivati pomak indeksa medijske pismenosti u državi nije optimalno, jer kako ona kaže, znamo da nisu usvojeni državni zakoni koji bi za cilj imali opismenjavati građane, kako bi se bolje snalazili u digitalnom društvu.

“Medijska i informacijska pismenost zato mora biti interes društva, koji se realizuje prvenstveno kroz njegovu integraciju u obrazovni sistem”, objašnjava ona i zaključuje da bi te uloge trebale ispunjavati organizacije civilnog društva, regulatorno tijelo za medije i sami mediji, kako bi sve kategorije imale mogućnost da uče o medijskoj pismenosti.

Digitalna abeceda

Čak 41% građana ne posjeduje osnovni nivo digitalnih vještina, piše u Studiji o digitalnoj pismenosti stanovništva BiH koju je provelo Udruženje za digitalnu transformaciju iz Sarajeva.

Onih koji imaju vještine na osnovnom nivou je 29%, a onih koji posjeduju digitalne vještine iznad osnovnog nivoa je samo 5%.

“Sofisticirane digitalne vještine se ne razvijaju samim time što se neko služi i ima pristup digitalnim uređajima. To je trajan i dinamičan proces ovisan o potrebama pojedinca i uslovljen tehnološkim dostignućima i okruženjem.”, kaže Vesima.

Kačapor govori da digitalne vještine treba učiti u školi, kao praksu, a ne samo kao teoriju.

“Ali ni oni koji su davno završili školu ne smiju biti zaboravljeni”, dodaje on.

“Dok mlađi i digitalno pismeniji korisnici lako rješavaju stvari online: mnogi stariji, naročito u ruralnim sredinama, osjećaju nesigurnost već pri prvom susretu s elektronskom platformom.

Neki se boje da će nešto pogriješiti, drugi jednostavno ne znaju kome se obratiti za pomoć”, rekao je Kačapor i dodao da tu do izražaja dolaze državni poticaji, lokalne inicijative, nevladine organizacije, IT zajednica i drugi koji nude kurseve  – od toga kako otvoriti email do toga kako koristiti neki sistem e-Uprave.

I općinski službenik Haris Kotorić smatra da je “promocija i oglašavanje digitalnih servisa pravi način da se isti približe građanima i poveća broj korisnika istih.”

Digitalna i medijska pismenost nisu luksuz, već građansko pravo

Vještine korištenja elektronskih usluga općina i gradova nisu rezervisane za IT stručnjake, one su tu za građane; i za one starije koji više ne žele putovati u grad zbog potvrde, tu su i za studente koji neće da gube dan “radi jednog papira”.

“Digitalne kompetencije su zato prepoznate kao dio cjeloživotnog učenja, kao jedna od osam temeljnih kompetencija koje su odgovor na društvo znanja”, objašnjava Vesima Čičkušić, i dodaje da one predstavljaju nužan preduslov za razvoj svakog pojedinca.

I Kačapor kaže da “digitalna pismenost nije luksuz – ona je danas osnovno građansko pravo.”

Svaki put kada neko izbjegne čekanje u redu, kad uspije prijaviti dokument online, on doprinosi stvaranju efikasnijeg društva. Tako i Lamija iz Tešnja i Marko iz Zvornika sebi olakšavaju birokratiju koja sa studiranjem dolazi. Izbjeći gužvu je vještina koju svi želimo imati, ali ona ima svoje uslove. Elektronski CIPS i E-Uprave možda neće sami po sebi izbrisati razne birokratske barijere, i papire koji “fale”, ali kontinuiran napor društva i pojedinaca da se obrazuju o digitalizaciji i nastave je sprovoditi – itekako hoće.