Skoro će mjesec dana kako je Milorad Dodik pozvao srpske kadrove u institucijama Bosne i Hercegovine da napuste radna mjesta. U suprotnom, biće proglašeni za „trajne izdajnike“ čija će imena biti obješena „na pločama gdje god budemo mogli, u medijima i svugdje“. Prema Dodiku, ovi ljudi nisu svoje poslove zaslužili „zato što su Ajnštajni i stručnjaci“ nego „zato što su Srbi“, tako da ti poslovi ne pripadaju njima nego srpskom narodu.

Na ovo bi se možda i moglo gledati kao na direktno priznanje dugogodišnje negativne selekcije kadrova samo na osnovu stranačke pripadnosti i lojalnosti, ali sam spomen javnog žigosanja ljudi koji ne pokažu slijepu poslušnost ukazuje na daleko veći problem. Naime, jedno je kad neka politička organizacija djeluje kao klijentelistička interesna mreža pojedinaca okupljenih na bazi obostranog interesa, a sasvim je druga stvar kada se ljudi u njoj posmatraju kao jednodimenzionalna bića bez ikakvih vlastitih kvaliteta, karakteristika i interesa, čija je svrha postojanja reducirana samo na poslušnost nečijoj volji.

Nakon što se ispostavilo kako ljudi i nisu baš tako spremni žrtvovati vlastitu golu egzistenciju radi Dodikove političke, uslijedilo je podizanje uloga. Naime, Vođa je najavio mogućnost oduzimanja imovine ljudima iz „njegovog“ entiteta koji ostanu raditi u pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine.

“Izučavamo način da onima koji nastave da rade u Sudu i Tužilaštvu BiH, da im u RS konfiskujemo imovinu”, naveo je Dodik. Dakle, ako je ovo što on radi secesija, u sjeni negiranja institucija države Bosne i Hercegovine svima promiče nešto što je dugoročno još važnije. Koliko god to medijima bilo manje zanimljivo, a političarima nudilo manje materijala za dramatične reakcije, prvi korak u toj secesiji nije negiranje državnih institucija nego negiranje osnovnih ljudskih prava onih koje Milorad Dodik vidi kao svoje podanike – prava na rad i prava na imovinu.

U ovakvim okolnostima, i dok je izvjesno da se kraj Dodikove mikro-imperije bliži, prikladno bi bilo citirati Cicerona i njegovu rečenicu „Što je kraj carstva bliži, njegovi zakoni su luđi“. No, kad je u pitanju prostor kojim Dodik vlada, to ne bi odgovaralo stvarnom stanju jer on takve zakone ima u samim svojim počecima.

Komisija za iseljavanje

„U proljeće 1992. od svih zaposlenih u lokalnoj Službi javne bezbjednosti i u drugim javnim službama zatraženo je da potpišu izjavu o lojalnosti vlastima bosanskih Srba. Bosanski Muslimani i bosanski Hrvati koji su odbili potpisati izjavu o lojalnosti otpušteni su. Oni koji su izjavu potpisali, mogli su zadržati radna mjesta”, stoji u osamdeset petom paragrafu presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupku protiv Radoslava Brđanina, a u nastavku istog paragrafa se kaže kako su do kraja godine gotovo svi nesrbi otpušteni sa svojih radnih mjesta. Brđanin je 1992. godine bio šef Kriznog štaba Autonomne regije Krajina, a osuđen je na trideset godina zatvora za zločine koji uključuju progone, mučenje, deportacije i prisilno premještanje počinjene nad nesrpskim stanovništvom.

Upravo je Brđanina Milorad Dodik posjetio nakon što je ovaj ratni zločinac pred kraj života pušten na slobodu zbog pogoršanog zdravstvenog stanja. Preminuo je 7. septembra 2002. godine, a dva dana prije toga je Dodik rekao kako je Brđanin “nepravedno držan u zatvoru”. Možda je upravo od Brđanina Dodik mogao dobiti neki savjet, budući da su načini da se konfiskuje nečija imovina koje sada “izučava” odavno izučeni, naučeni, ali i presuđeni.

U zoni odgovornosti Radoslava Brđanina je devedeset druge bila i općina Bosanski Petrovac. Ratno predsjedništvo ove općine je 31. jula te godine donijelo odluku broj RP 102/92 u kojoj se muslimanima dopušta “iseljenje na bazi dobrovoljnosti” ukoliko sklope ugovor o razmjeni nekretnina ili potpišu izjavu o poklanjanju nekretnina “državi”. Odluku je potpisala osoba po imenu Obrad Vržina, sa pozicije nečega što se zvalo “predsjednik komisije za iseljavanje”.

„Nekretnine se mogu pokloniti užoj rodbini iz miješanog braka“, stoji u ovom dokumentu koji bi komotno mogao biti kopiran iz nekog podzakonskog akta Nirnberških zakona iz doba nacističke Njemačke. No, smisao ovog teksta nije da ponavlja utvrđene činjenice iz doba agresije na Bosnu i Hercegovinu, niti da podsjeća na institucionalnu segregaciju i diskriminaciju na kojoj počivaju temelji entiteta Republika Srpska, a pogotovo mu nije cilj da poentira na tome da se krug zatvara i da potencijalni teror Dodikovog režima nad nepodobnim Srbima predstavlja karmičku kaznu za zločine nad nesrbima iz devedesetih.

Sve što se u ovih nekoliko stotina riječi želi reći jeste da jedan takav teror nije nimalo nemoguć. Štaviše, on je prilično izvjestan i u svom korijenu bi predstavljao samo nastavak tradicije negiranja ljudskih i građanskih prava uz prećutni pristanak i odobravanje mase koja tuđa prava i slobode posmatra kao neposrednu prijetnju vlastitom opstanku.

Koliko daleko je Dodik spreman ići?

Ne možemo znati i možemo se samo nadati da nećemo ni saznati koliko je daleko Dodik spreman ići u gaženju ljudskih prava svojih podanika. Tu više nije riječ o građanima republike ili entiteta nego o njegovim podanicima i tako ih spominjemo, baš kao što je i u trećem pasusu ovog teksta Republika Srpska u pomalo i bespotrebnim navodnicima nazvana „njegovim entitetom“. Jer, Republika Srpska odavno nije ni republika ni srpska – riječ je o malom privatnom dominionu Milorada Dodika, koji u tom dominionu utjelovljuje apsolutnu vlast.

U njemu nema istinske demokratije – vlada služi ispunjavanju Dodikovih naloga koliko god oni suludi bili, a parlament je sveden na nivo reality programa u kojem se režim iživljava nad neistomišljenicima. A po svim definicijama, tamo gdje nema demokratije nema ni garancije za ljudska i građanska prava. I sve što Dodik čini jeste upravo to – negiranje ljudskih i građanskih prava svima koji se nisu spremni povinovati njegovoj volji i volji kamarile okupljene oko njega.

Negiranje i omalovažavanje države Bosne i Hercegovine koje provodi ovaj – u realnim političkim okvirima – mikro-autokrata je medijski atraktivno i sigurno proizvodi pristanak i podršku u dijelu korupsa koji bi, teoretski, mogao jednog dana živjeti u nekoj otcijepljenoj Republici Srpskoj. Samo, tim bi ljudima bilo puno korisnije da obrate pažnju na ono kako bi ta Republika Srpska u Dodikovoj viziji trebala izgledati i šta su prvi koraci koje on pravi na putu prema secesiji.

Zavaravanje ovdje nije nimalo mudra stvar i ko god razmišlja na način „ne bi on to učinio“ grdno se vara. Većina tih ljudi su dovoljno stari da se sjećaju spomenutih komisija za iseljavanje i drugih stvari koje su se u savremenom svijetu činile nemogućim. Kad imate vođe koje izgube dodir sa realnošću moguće je apsolutno sve, a nije baš da su Dodikove prijetnje samo na nivou riječi.

Dodik doslovno svojim djelima preko poslušnika iz vlade i skupštine ograničava pravo na okupljanje, mišljenje i udruživanje i proglašava ljude koje ne kontroliše „stranim agentima“ – naivan je svako ko  misli da on ne misli ozbiljno kad kaže kako bi vješao slike i imena „trajnih izdajnika“ i oduzimao im imovinu. Možda smo mi na ovim prostorima isuviše skloni svijet posmatrati kroz prizmu materijalnog i egzistencijalnog pa na to ne obraćamo dovoljno pažnju, ali ako vam je neko sposoban oduzeti vaše misli i vaše riječi – šta za njega znače vaša kuća ili stan? Šta mu znači vaš posao?

Naravno da bi Dodik ljude ostavljao bez posla i imovine, i on to ustvari već sada radi. Naprimjer, šta drugo predstavljaju ugovori o radu na neodređeno vrijeme nego ucjenu egzistencijom i držanje podanika u stanju straha? Šta predstavljaju namješteni poslovi nego manipulaciju materijalnom imovinom?

Dakle, kako god da su „tvorci Republike Srpske“ ovu tvorevinu zamišljali, ona odavno nije ni republika ni srpska – ona je feudalna državica u pokušaju, Kraljevina Dodikova sa apsolutnom i apsolutističkom moći wannabe kralja, kraljevskom porodicom i dvorskom kamarilom spremnima na sve kako bi zaštitili svoje malo kraljevstvo. Pod „sve“ se misli na apsolutno sve, jer koliko god Vođa govorio da će se neka nezavisna RS „vinuti u nebesa“, činjenice kažu da se u njoj primarno ulaže u policiju koja će narod držati čvrsto na zemlji.

Jer čovjek nikad ne zna kad republici može zatrebati provođenje odluka neke nove komisije za iseljavanje, zar ne?