Ozbiljan društveni poremećaj

Ne zna se što ulijeva više nelagode: osuda kojom je gradonačelnica Crikvenice javno napala bošnjačko kulturno društvo zbog plesa, ili isprika na koju je bio prisiljen predstavnik crikveničke bošnjačke manjine, ili možda ton izvještaja objavljenih u medijima, ili, pak, represivna atmosfera koju ilustrira ovaj naizgled kampanilistički, a uistinu duboko zloslutan incident. U svakom slučaju, zabrana i otkazivanje nastupa Bošnjačkog kulturnog društva Sevdah iz Zagreba simptom je ozbiljnoga društvenog poremećaja kojemu se svatko kome je stalo do slobode dužan nedvosmisleno suprotstaviti.

A o čemu se zapravo radi? U nedjelju oko 14 sati portal riječkog Novog lista izvijestio je kako je Bošnjačko kulturno društvo Sevdah „izvršilo čin izrugivanja hrvatskim braniteljima te ozbiljno narušilo čast i ugled Crikvenice i svih građana“. Novinar Robert Šimonović, trudeći se čitatelja uvjeriti kako je i sam ogorčen, potom otkriva što se dogodilo: „Naime, prije nastupa koji je kulturno-umjetničko društvo trebalo održati u dvorani Zora u sklopu Večeri bošnjačke kulture, članovi društva su izveli užičko kolo“.

Dakle, „izveli užičko kolo“!?! Strašno. Odmah da se ureduje!

I uredovalo se. Priležni izvjestitelj, ne časeći ni časa, prenosi priopćenje vršiteljice dužnosti gradonačelnice Crikvenice Ivone Matošić Gašparović, koja je, objašnjava da ne bi slučajno promaklo, „oštro osudila ovaj čin“.

„Grad Crikvenica i ja osobno ograđujemo se od ovog događaja“, objavila je HDZ-ova uzdanica Matošić Gašparović, ne objašnjavajući kako to ona zna da se baš cijeli grad ograđuje.

„Odmah po saznanju za ovaj incident, u dogovoru s organizatorom Večeri bošnjačke kulture, kulturno-umjetničkom društvu je zabranjen nastup u dvorani Zora. Također, s obzirom na to da sam trebala održati pozdravni govor, odbila sam sudjelovanje. Grad Crikvenica uvijek je bio otvoren prema svima, uvažavajući kulturu, tradiciju i raznolikost svih naših sugrađana i gostiju. Međutim, ovakav čin oštro osuđujem i zahtijevam javnu ispriku svim braniteljima i građanima Crikvenice od strane svih koji su sudjelovali u ovom nemilom događaju”, priopćila je svekolikoj javnosti.

Aha, shvatili smo, „grad Crikvenica je uvijek bio otvoren prema svima“ jer „naročito uvažava kulturu, tradiciju i raznolikost svih građana i gostiju“, a sada smo vidjeli da ta navodna otvorenost očito ne uključuje ples. Jer, „odmah po saznanju“ – tako inače piše policija, rjeđe gradonačelnice – Sevdahu je „zabranjen nastup“, a gradonačelnica je demonstrativno „odbila sudjelovanje“, pa „oštro osuđuje“ i „zahtijeva javnu ispriku od strane svih koji su sudjelovali u ovom nemilom događaju“.

Kako je to samo zamislila – „od strane svih“? Da se Sevdalije postroje na crikveničkom trgu i rivi, pored kojih je i spomenik braniteljima, te jedan po jedan ničice padaju na koljena? Kabul ili Crikvenica?

No, bogme je gradonačelnica „otvorenog grada“ ispriku brže-bolje i dobila. Pepelom se požurio posuti predstavnik bošnjačke nacionalne manjine Grada Crikvenice Denis Beganović. Očito pritisnut atmosferom hajke, otkazao je odmah i nastup Sevdaha, da bi potpisnik sramotnog uratka u Novom listu gotovo sladostrasno izvijestio kako je i Beganović „zgrožen ovim činom te je građankama i građanima Crikvenice, a prvenstveno braniteljima i obiteljima poginulih branitelja uputio javnu ispriku“.

A ovako Beganović zbori: „Kao organizator 9. Večeri bošnjačke kulture i Dana Europe u Gradu Crikvenici ograđujem se javno i najstrože osuđujem ovaj čin BKUD-a Sevdah Zagreb koji je napravio u blizini spomenika hrvatskim braniteljima. Nemila scena se dogodila u podne u njihovo slobodne vrijeme, a nastup je trebao biti u 19 sati. Po saznanju za ovaj događaj odmah sam otkazao njihov nastup. Potpuno razumijem ogorčenost javnosti i naše gradonačelnice Ivone Matošić Gašparović. Ovo je zaista uvreda na čast i dostojanstvo hrvatskih branitelja, ali i za Bošnjake branitelje Domovinskog rata, a njih 1.178 dalo je život za državu Hrvatsku“.

U ovoj suludoj priči najviše uznemiruje intenzitet negativnih sentimenata koje je izazvao jedan cupkavi ples: bijes gradonačelnice, priležnost i strah predstavnika crikveničke bošnjačke manjine, poslušnički ton izvjestitelja Novog lista … Da nije grozničavosti, svi su ti čuvari hrvatske folklorne čistoće mogli ispasti i smiješni.

Užičko kolo? Pa što? Srpski ples? Pa što? Nisu tenkovi, za boga miloga. I što, nekome smeta? „Gradu Crikvenici“? Kako znate, gradonačelnice? Tko je, osim vas, rekao da ga smeta? A i da mu smeta – pa što? Vi biste trebali braniti pravo da se pleše, a ne zabranjivati. I što sve nekome ne smeta … Živimo li u slobodnoj zemlji, ili je zabranjeno plesati? U Hrvatskoj ili u Afganistanu. Branitelji su uvrijeđeni? Tko to kaže? A i da jesu – pa šta? Je li itko pitao plesače vrijeđaju li ih takve ružne uvrede? Hoće li itko pitati Užičane i Srbe vrijeđa li ih takvo neznalačko i netočno ocrnjivanje srpskoga folklora?

A mediji … Do nedjelje navečer, vijest je prenijelo nekoliko regionalnih riječkih portala i pokoji nacionalni, uglavnom desni. Lokalni tunera.info pisao je o „taktovima koji ne pripadaju Crikvenici, Hrvatskoj, rivi i Mediteranu, a treštali su samo nekoliko metara od spomenika palim Crikveničanima u Domovinskom ratu“. Zadarski list zgražao se uskličnikom: „Plesalo se užičko kolo! Zbog izrugivanja braniteljima oglasila se i gradonačelnica“. Direktno.hr u opremi članka obavijestio je da „Stižu osude: užičko kolo pred spomenikom hrvatskim braniteljima: ‘Ovo je čin izrugivanja!'“. Nijedan urednik, nijedan novinar, nitko na tim portalima očito ni trenutka nije stao i promislio: čekajte, pa je li neki tradicionalni ples na trgu uistinu zaslužio takvo zgražanje?

Moglo bi se, naravno, naširoko izrugivati ideju da se osuđuju baš Bošnjaci koji plešu srpska kola – ako je to uopće bilo užičko kolo, jer balkanska su kola slična, i tek bi trebalo razjasniti što su to veseli zagrebački Bosanci uistinu plesali. Ali i da jesu užičko – pa bog te veselio! Zar je to razlog za takvo nedostojno, provincijalno, političko i ideološko zgražanje, kakvo bi više pristajalo Hrvatskom narodu u prvoj polovini četrdesetih godina prošlog stoljeća, nego, eto, „otvorenoj“ Crikvenici 2025. godine? Pa baš, brate, Bošnjakev… Pa ne bi li to što su baš oni zaplesali trebao biti razlog da se zastane i preispita ideološka hajka? No, nećemo dalje o tome – značilo bi to pristati na nacionalistički registar, a u njega se, iz vlastitoga medijskog i građanskog dostojanstva, ne kanimo uplitati. Što se nas tiče, Sevdalije su zaslužile aplauz, a ne padanje u pravedničku nesvijest.

I ovo valja reći: ispriku je dužna Ivona Matošić Gašparović, a ne folkloraši Sevdaha. Ti veseli, uglavnom mladi ljudi – pogledajte im fotografiju na Facebooku – u najboljoj su vjeri iz Zagreba došli u Crikvenicu, nadajući se plesu, veselju, druženju, suncu – a dobili su kulturni šovinizam, zabranu, javno sramoćenje, nelagodu i strah. Dobio je to i gospodin Beganović, njemu je tamo živjeti, ali ne od Sevdaha, kako se, ustrašen, krenuo javno opravdavati, nego od svoje gradonačelnice i njezinog shvaćanja „otvorenog grada“. U Hrvatskoj smo, nažalost, svikli na svakojake ružne i nedopustive protumanjinske incidente; ali ovo što se dogodilo u „otvorenoj Crikvenici“, nadilazi crnohumorno „bukarisanje“ iz Mrduše Donje: ovo je hajka zaogrnuta plaštem moralističke pravednosti; tu iza proeuropske maske viri gola represija. Crikveničani, iskažite svoje nezadovoljstvo, ne dajte svoj grad i njegovu slobodu. (Boris Pavelić, Lupiga.com)

Zapad mora prestati s podrškom Izraelu

Nedavne izjave vlade Velike Britanije o užasnim izraelskim zločinima u Pojasu Gaze dobrodošla su spoznaja da je Izrael, njihov vjerni saveznik, uključen u odvratnu brutalnost protiv naroda Gaze.

Ministar vanjskih poslova David Lammy je u Donjem domu osudio izraelsku blokadu Gaze kao „moralno pogrešnu“ i „uvredu vrijednostima britanskog naroda“ te je time zaustavio pregovore o sporazumu o slobodnoj trgovini s Izraelom i u znak protesta nametnuo nekoliko odabranih i relativno minornih sankcija. Prethodno su britanski premijer Keir Starmer, francuski predsjednik Emmanuel Macron i kanadski premijer Mark Carney zajednički upozorili na „konkretne postupke“ ako Izrael ne zaustavi svoju obnovljenu vojnu ofanzivu i ne dozvoli da pomoć uđe u Gazu.

Takve izjave najeksplicitnija su kritika Izraela od zapadnih saveznika u novijem sjećanju, a ipak su se pojavile tek nakon više od godinu i po neumoljivog ubijanja civila –  više od 50.000 stanovnika Gaze ubijeno je od oktobra 2023. godine, uključujući desetke hiljada žena i djece. Koliko bi nevinih života, uključujući i živote djece, moglo biti pošteđeno da su takvu kritiku zločina koje je počinio Izrael prije više od godinu dana izrekli zapadni saveznici?

Pitanje je sada hoće li ova zakašnjela moralna jasnoća biti potkrijepljena smislenim mjerama potrebnim za ostvarivanje promjena, a ključna riječ je smislenost.

Odjednom odlučili progovoriti

Zašto su vjerni saveznici Izraela, koji su tako dugo bili spremni ignorisati izraelsko nečuveno ponašanje, odjednom odlučili progovoriti? Sumnjam da je promjena manje povezana s novom osjetljivošću na ljudsku patnju, a više s geopolitikom i novom spoznajom šta odgovornost može donijeti.

U posljednjih nekoliko sedmica objavljeno da je američki predsjednik Donald Trump postao umoran od Benjamina Netanyahua, gledajući na strategiju izraelskog vođe kao na odgovornost za vlastitu zaostavštinu u sklapanju sporazuma. Zaista, Trump je izostavio Izrael iz svoje nedavne turneje po Zaljevu uprkos intenzivnom lobiranju iz Netanyahuove vlade, signalizirajući širenje raskola između Washingtona i Tel Aviva. Taj raskol dao je Velikoj Britaniji, Kanadi i Francuskoj diplomatski zaklon koji im je bio potreban da izraze svoju duboku zabrinutost zbog ponašanja Izraela, bez straha od otvorenog američkog protivljenja ili još gore – ukora Bijele kuće.

Dodajte tome izuzetno snažne intervencije iskusnih diplomata, uvaženih stručnjaka i humanitarnih radnika. Na briefingu Vijeća sigurnosti UN-a 13. maja, koordinator UN-a za hitnu pomoć Tom Fletcher upozorio je ovo tijelo da „zaustavi zvjerstva 21. stoljeća“ koja se odvijaju u Gazi, naglašavajući da više od 10 sedmica nema pomoći u Pojasu i da se 2,1 miliona ljudi suočava s neizbježnom glađu. S pravom je izazvao pristalice Izraela i međunarodnu zajednicu u cjelini jednostavnim pitanjem: „Hoćete li djelovati odlučno kako biste spriječili genocid i osigurali poštivanje međunarodnog humanitarnog prava? Ili ćete umjesto toga reći: ‘Učinili smo sve što smo mogli'“?

Nakon toga, Fletcher je uputio užasavajuću molbu: ako ključna pomoć ne stigne do porodica u Gazi u roku 48 sati, gotovo 14.000 beba može umrijeti. Četrnaest hiljada beba. Ako to ne dira u moralnu savjest, onda sigurno ništa ni neće. Takvo oštro svjedočenje diplomate i humanitarca s decenijama iskustva u sukobljenim zonama jednostavno naglašava ono što su nam mnogi drugi rekli – Gaza je pakao na zemlji, a uvjeti na terenu su više nego nehumani.

Moralno ogorčenje nije dovoljno

Kako se množe slike i prenosi uživo civila koji pate, zemlje koje su podržavale, naoružavale i finansirale Izrael također se moraju suočiti s vlastitim saučesništvom. Samo moralno ogorčenje nije dovoljno. Ako zapadne vlade stvarno vjeruju da su izraelska djela „monstruozna“, „nesnosna“ i „neprihvatljiva“, kao što je vlada Velike Britanije rekla u posljednjih 48 sati, onda moraju poduzeti konkretne korake umjesto izricanja šačice simboličnih sankcija ili pauze razgovora o pregovorima koji se nisu održali mjesecima.

Evo šta konkretno Velika Britanija i zapadni saveznici trebaju poduzeti, i to smjesta.

Prije svega, Velika Britanija i saveznici moraju odmah obustaviti sav izvoz oružja i povezanih dijelova Izraelu. Trenutne mjere Velike Britanije – kojima se obustavlja samo 10 posto dozvola za oružje – groteskno su neadekvatne. Ako ministar vanjskih poslova može opisati zločine koje je počinio Izrael kao „uvredu britanskim vrijednostima“, kako može opravdati prodaju britanskog oružja, municije i dijelova, uključujući dijelove za borbene avione F-35 koji omogućavaju takva zvjerstva?

Velika Britanija također mora nametnuti značajne sankcije. Osim trivijalnog zamrzavanja imovine za šačicu Izraelaca, sankcije moraju biti usmjerene na visoke izraelske zvaničnike. Sankcije bi trebale biti nametnute ljudima poput izraelskog ministra Bezalela Smotricha, čije je nedavne izjave o čišćenju i uništavanju Gaze ministar vanjskih poslova s pravom označio kao ekstremizam. Sankcije bi također trebale biti na snazi za premijera Benjamina Netanyahua, kojeg traži Međunarodni kazneni sud za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Također bi trebalo ozbiljno raspravljati o trgovinskom embargu i kulturnim bojkotima, uporedivima s onima koji su jednom bili nametnuti aparthejdu u Južnoj Africi, kako bi se izolovala vlada za koju je ICJ utvrdio da krši zabranu aparthejda i rasne segregacije.

Odmah priznati državu Palestinu

Na kraju, Velika Britanija i zapadni saveznici moraju odmah priznati državu Palestinu, slijedeći primjer evropskih saveznika Irske, Norveške i Španije. Ako Velika Britanija zaista vjeruje da je dvodržavno rješenje put ka miru, ne može samo pričati o tome i tražiti pregovore dok priznaje samo jednu državu. Znamo da nema vojnog rješenja palestinsko-izraelskoga pitanja. Riješit će se samo kroz diplomatiju i pregovore. Ne može biti ozbiljnog napretka na putu ka miru ako su prava jednog naroda potpuno uskraćena.

Izjave u posljednjih nekoliko dana iz Londona, Pariza i Ottawe su davno trebale biti izrečene – i dobrodošle su – međutim, one moraju biti uvod u značajna djela i sankcije kako bi se zaustavio genocid nad narodom Gaze.

Prekasno je za desetke hiljada mrtvih stanovnika Gaze, bezbroj ranjenih i onih koji su prognani iz svojih domova. Ipak, sve veći val zapadne kritike ukazuje na to da se počinje uviđati da je nekritička podrška Izraelu stavila te vlade na pogrešnu stranu historije – greška za koju će možda morati odgovarati u godinama koje dolaze.

Prava mjera njihove odlučnosti bit će u smislenim djelima koja sada poduzimaju, a ne u snazi njihove retorike.

Zbog 14.000 beba na rubu smrti, nadam se da će ta djela uslijediti prije, a ne kasnije. (Humza Yousaf, Al Jazeera)

Sudovi obaraju, a hrvatski HDZ u Dejtonu zagovara “dvije škole pod jednim krovom”

Iako je praksa “dvije škole pod jednim krovom” koja se primjenjuje u nekim bh. gradovima za mnoge diskriminatorna, za hrvatsku vladu je čak i poželjna, ali samo na prostoru Bosne i Hercegovine.

ome svjedoči govor i zagovaranje hrvatskog ministra vanjskih i evropskih poslova Gordana Grlića Radmana na panelu povodom 30. godišnjice od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u istoimenom američkom gradu.

Politički analitičar Jasmin Mujanović je prisustvovao ovom okruglom stolu te je pojasnio kako je moderatorica postavila pitanje za “dvije škole pod jednim krovom”.

“Ona je to opisala kao prilično skandalozno. Konaković (op.a. Elmedin, ministar vanjskih poslova BiH) je prvi odgovorio i rekao da je to velika sramota i da se mora riješiti, osudio je taj pojam. Grlić Radman je govorio da to nisu podijeljene škole već odvojeni programi”, rekao je Mujanović.

On je, kako navodi Mujanović, to ocijenio kao nešto pozitivno i što uvažava prava pojedinih naroda u Bosni i Hercegovini.

“Spomenuo je slučaj Stolac kao navodno pozitivan primjer te je dodao da smatra se taj pojam treba preslikati i na ostale dijelove BiH”, dodao je on.

Mujanović je učestvovao u panelu naredni dan povodom ove godišnjice te je spomenuo i osudio ovaj termin.

Istakao je kako zemlja, koja ima takve podjele i segregaciju ugrađenu u obrazovni sistem, ne može biti članica ni Evropske unije ni NATO-a.

“Ja sam govorio tokom izlaganja, a onda je Grlić Radman u razgovoru sa ljudima u sali opet počeo taj razgovor. Nisam bio tu, ali sam čuo – govorio je da to nije baš tako te da se radi o odvojenim programima”, pojasnio je Mujanović.

Dakle, ponovio je svoje riječi kao i tokom izlaganja prethodnog dana.

“Očigledno da HDZ vlast u Zagrebu pecka da postoje podijeljene škole, segregacija unutar obrazovnog sistema i da to podržavaju. Smatraju da je to nešto što se treba ugraditi i cementirati unutar šireg pravnog sistema u BiH”, naveo je on.

Mujanović ističe: ono što domaći i međunarodni sudovi obaraju i osuđuju, poput segregacije i diskriminacije u obrazovnom sistemu, vlast Hrvatske želi i podržava u BiH.

“Zanimljivo, to ne žele u Hrvatskoj, tamo nema takvih škola, ali ih žele u BiH”, zaključio je on u razgovoru za Klix.ba.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio je kršenje zabrane diskriminacije u vezi s pravom na obrazovanje i organizovanjem škola na etničkom principu u Srednjobosanskom kantonu. Prema podacima OSCE-a, prema ovom principu funkcioniše 36 škola u SBK i 16 u HNK. (Klix)