Bila je ovo izuzetno naporna sedmica obavezne online nastave u Kantonu Sarajevo za sve roditelje školaraca, možda i više negoli za same školarce.

Ja sam roditelj djeteta sa poteškoćama u razvoju i shodno Pravilniku i zakonu moje dijete ima pravo biti dovođeno u školu, gdje bi asistent sjedio s njim i radio zadatke koje nastavnici šalju na Teams. Međutim, godinama biramo da dijete, kao i druga djeca, bude na online nastavi iz prostog razloga jer ga ne želimo dodatno odvajati niti mu stvarati osjećaj manje vrijednosti naspram drugara. Kako bi se on osjećao dok sjedi sam u razredu s asistenticom dok nikoga od drugara nema?!?

Asistenta “glumi” mama, a osim asistenta mama preuzima i ulogu printera kojeg nemamo u kući. Naime, moj sin ima problema sa grafomotorikom i pisanjem na način da olovku drži onako kako samo on može dok piše (nama nezamislivo). “Uhvatila” sam ga na nekom od časova ispred kompjutera kako sam sebi govori: “Nemoj me još boliti tako, čekaj da završim ovo.” – dijete s autizmom razgovara sa svojom rukom i moli valjda nerve šake da se strpe još malo dok on ne završi.

Priđem kompjuteru i vidim “kilometarski” tekst na tri lista koji je zapravo kvalitetna priprema za čas, pa mu ja rukom napišem pitanja, a on sam piše odgovore. Jasno razgraničim šta je moj rukopis hemijskom olovkom, da nastavnica zna šta je ko radio i da nisam radila zadatke umjesto njega, potpuno samostalno ih je radio, dok sam ja samo olakšala pisanje na način da sam ispisala ono što je trebao printer! I tako evo punih 5 dana!

Redali su se časovi i gomilalo gradivo, zajedno s kilometarskim tekstovima i kao roditelj sam pokušavala olakšati proces djetetu i biti mu na usluzi. Važno je da razumije, da uči i da shvata šta je bit gradiva kroz koje prolazi.

S druge strane ekrana se može napraviti jasna distinkcija svakog časa pojedinačno i koliko je i nastavnicima sve ovo komplikovano u ovakvom sistemu. Imaju li kvalitetnu i dovoljno brzu net vezu, sa kakvom didaktikom raspolažu, koje digitalne tehnologije su im na usluzi, možda robotika ili neki drugi vid podrške. Šta konkretno nastavno osoblje ima u školama kao podršku online nastavi? Dobra volja da solidno odrade čas nije dovoljna. Nije dovoljna ni ljubav spram poziva ili učenika (ako je imaju), jer ako se nastava svodi na to da pošalju zadatke na Teams, mogli su sve u sedmici prije isprintati i poslati djeci da nose kući. Je li svrha da dijete sjedi šest časova ispred ekrana i čeka poziv ili zadatak? Je li timing svrha? Je li svrha forma koja se mora zadovoljiti?

Nakon takve sedmice dočekao me vrh ledenog brijega iz časa ni manje ni više negoli likovnog. Do mene je u cijelosti jer su moje likovne vještine ravne nuli i ne umijem kako treba nacrtati ni Čiču-Glišu, ali to ne opravdava sljedeće.

Nastavnik je poslao poruku da iduće sedmice kad krenu u školu djeca ponesu “završen linoleum, kašiku i list”. Sjedim, gledam u ekran i mislim šta je “završen linoleum”. Na koncu kažem djetetu pitaj slobodno nastavnika šta je to. Dijete napiše.

Dobijamo odgovor: “Linoleum isječen lino nožem.” Vidim se kao neki karakter u crtanom filmu i zamišljam se kako kao samuraj ulijećem u neku prodavnicu i sjećem linoleume… Šalu na stranu, roje mi se pitanja po glavi: Šta je linol nož?

Nekako mi je zasmetalo takvo objašnjenje, jer, znate, nismo svi nastavnici likovne kulture, pa u napadu inspiracije napišem: “OK, ja ću sada ići potražiti sve što je on napisao, a zauzvrat očekujem da ocjenu iz ovog rada napiše zlatnom olovkom sa tintom od ptičjeg mlijeka uz cizelerski rad na svakom slovu” i uredno se potpišem čija sam mama. Ne znam je li nastavnik pročitao poruku i hoće li mu izazvati makar smijeh ili će izazvati stres kao što sam ja proživjela u ovoj sedmici, a zbog online nastave.

Pitam roditelje šta je sve to i gdje da nađem i doznam da su oni u prethodnom periodu radili ovu tehniku i da samo nastavljaju. Ja ne znam da su je radili; on, kao dijete s teškoćom, nije, vjerovatno je zaključeno kako on to ne može pa nas niko nije ni pitao niti nam rekao za linoleum, noževe i kašike…

Kažu da je ovo jako zabavna tehnika i da donosi olakšanje za nerve šake koja u našem slučaju u unutarnjem monologu moli samu sebe da se fino “tajminguje” kad može da boli – a to je kad završi ono što se od nje traži!

I evo me na koncu, možda je loša komunikacija i razumijevanje mog djeteta samo vrh onoga što inače ne vidimo i ne čujemo onda kad su u klupi s pitanjem u oblaku: Šta je donijela kurikularna reforma djeci, nastavnom osoblju i roditeljima? Na pokušaj logike da pobijedi emociju oblak samo raste i sve je tamniji zato što znam svoje dijete u dušu; rodila sam ga, podižem ga, znam šta misli kroz pogled, tačno znam kad je odsutan ili kad zamišlja i razmišlja. Znam koliko želi biti dio svojih drugara i zajednice. Šta god da ja znam i osjećam, oblak je sad već na rubu oluje, gromoglasnog praska i proloma…