Internet je razočarao.

Fasciniranost novim izumom nije dugo trajala – četvrt vijeka. Rijetko ko se više pita šta sve tehnologija može već kako koristiti istu a ne ugroziti svoje mentalno zdravlje. Čitam rezultate nedavne ankete na jednoj od televizija (TV4) ovdje u Švedskoj: većina ispitanih su umorni od pametnih telefona i društvenih mreža i razmišljaju o tome kako da nestanu iz onlajn svijeta. Dvije posljednje “riječi godine” su “Enšitifikacija” (2023) i “Truljenje mozga” (2024). Obje su povezane sa načinom na koji danas koristimo internet i kao nikada do sada aktualiziraju tzv digitalnu detoksikaciju – proces odvikavanja od prekomjernog korištenja interneta. Faza fasciniranosti internetom je završena i počinje faza u kojoj smo zabrinuti načinom na koji živimo ove naše digitalne živote.

A ko je nešto tako mogao i pretpostaviti onih kasnih devedesetih, na samim počecima. Tada je internet tako mnogo obećavao. “Svo znanje ovog svijeta na jednom mjestu”.

Kao dječak sam popisivao nazive filmova u svojim sveskama – bili su to beskonačni nizovi sa imenima filmova i godinom nakon svakog. Mogu vam reći da sam tada bio jako ponosan na te sveske. Kada je internet došao u moj grad, sa tim sveskama sam otišao u “internet-kafe” i guglao one filmove kojima je nedostajala godina produkcije. I to je za mene bio momenat koji nikada neću zaboraviti – kao da mi je neko dao ključeve najveće biblioteke na svijetu. Nije prošlo mnogo posjeta internet-kafeu a pitanje se samo nametnulo: “kog vraga će mi ove sveske?” – na internetu ne samo da je postojao spisak svih filmova sa godinama produkcije, već i svaka moguća informacija o njima – režiser, glumci, ocjena, mišljenja publike i filmskih kritičara, i šta sve ne.

Te početke interneta, tu euforiju u očekivanju digitalne budućnosti analitičari oslovljavaju sa “Webb1.0” Njegovim vrhuncem se može smatrati pojava i rasprostranjenje društvenih mreža, takođe dočekano sa krajnjim ushićenjem. Do današnjeg dana te godine su za mene zlatni dani interneta: da jednim klikom saznaš šta god te interesuje i da se preko društvenih mreža ponovo povežeš sa starim prijateljima, upoznaješ nove i osjećaš se kao da si uvijek sa njima. To je bilo neprocjenjivo.

Web 2.0: Masovna zabava, masovna zbunjenost

Problemi počinju sa “drugom generacijom interneta” – “Webb2.0”. U toj fazi internet je već dopreo do skoro svakog čovjeka na Zemlji. Google je prvo mjesto na koje odemo kada upalimo računar. Muzika se više gleda na YouTube-u nego što se sluša na drugim platformama. Na društvenim mrežama su svi: ujaci, tetke, strine, teče, komšije, kolege sa posla, šefovi, javne ličnosti, političari, rođaci iz Afrike. Dolazi do tzv “context collapse” situacije, kada se na jednom mjestu nalazi beskonačan broj ljudi. A prema psiholozima, mi imamo različite paterne ponašanja shodno situaciji u kojoj se nalazimo i grupom ljudi kojom smo okruženi. Dakle, ne ponašamo se isto pred svojom porodicom i na poslu pred svojim šefom i kolegama. Isto tako smo drugačije ličnosti kada smo sa najboljim prijateljima i kada smo sa osobom suprotnog pola koju želimo šarmirati. Svi oni na jednom mjestu znače da smo zbunjeni i sa opreznošću objavljujemo šta mislimo i šta se u našim životima događa. Nešto poput svadbe na koju su svi pozvani. Neprijatno je, ali si već tu. Sjediš i gledaš one koji su se uhvatili u kolo i čekaš da završi. Facebook je tako postao “Unclebook” za mlađe generacije koje su ga napustile upravo iz tog razloga. Slično, ali u nešto drugačijoj formi, se dogodilo i sa Instagramom i Twitterom (X).

A gdje je beskonačan broj ljudi tu je i beskonačan broj reklamnih panoa. U trenutku u kojem pišem, kada posjetim jednu od društvenih mreža tek svaka četvrta objava je povezana za osobama koje su mi prijatelji i stranicama koje pratim. Sve ostale su postovi koji mi sugerišu da kupim nešto, objave stranica koje uopšte ne pratim a koje mi nude neki “zanimljiv” i “zabavan” video da pogledam, javne ličnosti koje izdaju neka saopštenja itd. Još jedan od giganata interneta, Google, više nije pretraživač. Rezultati naših pretraga su one kompanije koje najviše plate da bi dospjele u prim redovima nakon što kliknemo “traži”. YouTube se trudi da iz nas izvuče i posljednji trun strpljenja sa oglašavanjem u toku sadržaja koji želimo vidjeti.

Mi živimo u uvjerenju da biti online znači biti informisan, a sve češće bivamo desinformisani, obmanjeni, napumpani dopaminom, depresivni i bezvoljni. Naša kreativnost opada jer nam nikada nije dosadno a kreativnost proističe iz dosade (to je kao kada psiholozi savjetuju da je djeci vrlo važno da im nekada i bude dosadno, jer tek tada pronalaze kreativne načine da se igraju). Društva se polarizuju jer neslaganje u mišljenjima “online” nije isto što i neslaganje u mišljenjima sa komšijama i poznanicima u realnom svijetu. Sa komšijama i u zajednici smo nekada morali živjeti ma koliko se sa njima neslagali. Sa “online” sagovornicima se i ne poznajemo, pa možemo da im kažemo šta želimo bez ikakvih posljedica. Algoritmi društvenih mreža jako dobro prepoznaju naše osobenosti i serviraju nam postove sa kojima se naš mozak najčešće slaže. U takvom okruženju naša “mašina u glavi” uživa, sve mu je po volji i želi što duže ostati u takvom stanju i mi nesvjesno gubimo dragocjene sate na internetu. Ukoliko se pojavi neki post koji nam se ne dopada, naš ga mozak tretira kao uljeza a autora posta kao neprijatelja. Zbog svega toga ne iznenađuje pojava sve veće polarizacije u skoro svim društvima. Slikovito rečeno, umjesto da nas unaprijedi kao civilizaciju internet nas je unazadio i vratio na tradicionalne trgove gdje su ljudi nekada odlazili da saznaju šta ima novo u gradu. Tu su ih dočekivali štandovi sa prodavačima koječega, zabavljači, cirkusanti, trbušne plesačice i dobošari koji najavljuju vijesti. Čini se kako ne postoji tehnologija koja je kadra promijeniti ljudsku prirodu.

U takvom sumraku onlajn života javlja se treća generacija interneta, “Webb3.0”. Tek u svojim počecima, nemoguće ga je objasniti i ustvrditi kojim pravcem će krenuti. Jedno je sigurno – umjetna inteligancija će imati centralnu ulogu u njegovom afirmisanju. Čini se kako su vodeće društvene mreže prinuđene promijeniti svoj fokus – umjesto da i dalje prikupljaju informacije o nama kako bi nam servirali adekvatna oglašavanja (što je bilo u slučaju Webb2.0) izvjesnije je da prikupljaju informacije od nas – način na koji komuniciramo jedni sa drugima – i takve podatke prodaju kompanijama koje usavršavaju AI tehnologiju. Reddit, vodeća društvena mreža za diskutovanje o bilo čemu je prva koja ide u tom smjeru. Interakcija između ljudi poslužiće treniranju AI botova koji će vrlo brzo naučiti kako da komuniciraju kao ljudska bića. Druga, nešto vedrija i romantičnija vizija Webba 3.0 jeste razvitak aplikacija na kojima će korisnici imati aktivniju ulogu i gdje će imati veću kontrolu nad sadržajima uz adekvatnu privatnost.

Digitalni otpor i novo nepovjerenje: Početak kraja ili prilika za promjenu?

Dvije stvari ulijevaju nadu: većina i dalje koristi internet i društvene mreže, ali nerado. Trend prestanka korištenja pametnih telefona i korištenje tzv “glupog telefona” (dumbphone) je u porastu. Ljude koji ne posjeduju pametni telefon i nisu na društvenim mrežama smo do nedavno smatrali zaostalima, danas su oni za mnoge “heroji”. Također je u porastu trend prelaska sa digitalne na analognu fotografiju. Vinil kao način slušanja muzike postaje sve popularniji. Čak je i iPod vraćen u igru.

Druga stvar koja ulijeva nadu je nepovjerenje u “vizionare” koji posjeduju većinu onlajn svijeta. Oni su danas u našim očima milijarderi koji su stekli bogatstvo gurajući nam pod nos reklame i prodavajući informacije o nama kome stignu, i u njihove vizije niko više nema povjerenja. Steve Jobs koji iz malog džepa svojih farmerki vadi iPod Shuffle i po prvi put ga predstavlja očaranoj publici danas izgleda kao prahistorija.

Da se ne zavaravamo, internet u svom 2.0 obliku se neće tako lako predati. Studija u Americi pokazuje da djeca 93% od svog slobodnog vremena provedu ispred ekrana. To je strašno. To je pogled u budućnost u kojoj ne postoji slobodno vrijeme, ne postoje hobiji, i ono najstrašnije, budućnost u kojoj odumire proces razmišljanja.

Kada smo bili đaci (tada kada digitalni svijet jedva da je i postojao) učitelji i roditelji su nas upozoravali da moramo naučiti matematiku inače ćemo cijeli život hodati sa digitronom u džepu. Da su samo znali…