Film Farha redateljice Darin J. Sallam jedno je od najpotresnijih filmskih svjedočanstava o Nakbi – katastrofi iz 1948. godine koja je rezultirala protjerivanjem stotina tisuća Palestinaca iz njihovih domova. Njegova snaga ne leži u prikazu ratne strategije ili političkih zbivanja, već u tihom, ali duboko uznemirujućem prikazu intimne traume kroz oči četrnaestogodišnje djevojčice. Kroz osobnu perspektivu, film doprinosi kulturi kolektivne memorije Palestine, otvarajući prostor za marginalizirane glasove, posebno glasove žena i djevojčica. Film Farha, snimljen je 2021. godine pod redateljskom palicom jordanske redateljice Darin J. Sallam. Ova dirljiva priča temeljena je na istinitoj ispovijesti žene koja je preživjela skrivena u skladištu dok su joj pred očima ubijali obitelj i susjede. Premda fikcionaliziran, film je duboko zašiven u tkaninu palestinskog iskustva i predstavlja glas žrtava čije priče desetljećima bivaju potisnute ili poricane. Potrebno je naglasiti da je  odmah po objavi na Netflixu, film izazvao burne reakcije – uključujući pozive izraelskih dužnosnika na bojkot platforme, što je rezultiralo pokušajima cenzure i političkog pritiska. No upravo ta reakcija potvrđuje snagu filma: jer Farha ne pruža ideološku lekciju, već poziva gledatelja da vidi, da osjeti i da pamti ono što su drugi pokušali izbrisati. Riječ je o rijetkom filmskom djelu koje kroz žensku perspektivu prikazuje ne samo kolaps jednog svijeta, nego i duboki otpor šutnje – otpor koji počinje pogledom, tijelom, i pamćenjem jedne djevojčice.

Snovi jedne djevojčice

Na početku filma gledatelj/ica je uronjen/a u svakodnevicu mlade Farhe – djevojčice koja želi biti obrazovana, koja sanja da postane učiteljica, koja s veseljem uči Kuran, ali pokazuje i veliku znatiželju za geografijom, jezicima i matematikom. U tom svijetu, obrazovanje nije samo društvena stepenica, već izraz slobode i samopotvrđivanja. Njezina prisutnost na ekranu ispunjena je osmijesima, igrom, intimnim prijateljstvima i zajedničkim snovima koje dijeli s drugom djevojčicom. Razmjena tajni, pitanja o udaji i uobičajeni razgovori za stolom sa starijima dodatno naglašavaju koliko je Farhin život bio ukorijenjen u svakodnevnoj, mirnoj ljudskosti. Film uspijeva stvoriti dubok kontrast između tog svijeta punog nade i brutalne stvarnosti rata koja ga naglo prekida. Ali Farha je više od povijesne lekcije – to je film koji bi trebale pogledati djevojčice diljem svijeta. Jer Farhina žudnja za obrazovanjem duboko rezonira s borbom mnogih djevojčica danas, osobito u ratom pogođenim područjima. Prisjeća nas na nobelovku Malalu Yousafzai iz Pakistana, koja je također bila djevojčica s knjigom u rukama, s istom željom: da uči, da piše, da bude slobodna. Zbog te želje je bila upucana. Podsjeća nas na stotine tisuća drugih – poznatih i anonimnih – čije su školu, djetinjstvo i snove raznijele granate, zabranili režimi ili izbrisala glad. Zato je važno pogledati Farhu. Ne samo iz solidarnosti s Palestinom, već i zbog nas samih – da osvijestimo vlastitu privilegiju, da budemo zahvalni na mogućnosti da učimo, čitamo, stvaramo. I da tu zahvalnost ne ostavimo u tišini, nego je pretvorimo u odgovornost: da obrazovanjem uzvratimo dug. Da učimo o Palestini, o povijestima koje se brišu, o djevojčicama koje su sanjale, a umjesto učionice zatekle tamu.

Pukotine života i smrti

Jedno od najsnažnijih osobnih zapažanja koje me posebno pogodilo bila je scena rađanja djeteta koju Farha promatra kroz pukotinu u zidu. To je trenutak čistog života, nade, novih početaka – ali i najdubljeg poniženja kada novoiznikli život je u opasnosti da bude ugašen pred njenim očima. U tom trenutku, film ne prikazuje samo zločin – on prikazuje gubitak povjerenja u čovječnost, empatiju, suradnju, želju i volju da pomažemo jedni drugima i ono najgore što nas sve plaši gubitak sigurnosti u temeljne zakone života. Vizualni jezik filma Farha posebno je snažan u prikazivanju psihološkog i fizičkog stanja zatočene djevojčice. Neki od najsugestivnijih prizora dolaze iz samog prostora zatvora, koji postaje simbol gubitka slobode, sigurnosti i kontakta s drugima. Intimni trenuci, poput Farhinog pokušaja da mokri u kutu skladišta, postaju izravna metafora za sram, nemoć i nasilje nad tijelom koje više nema osnovno dostojanstvo. Ti su trenuci rijetko prikazani u filmskom mediju, a u ovom slučaju služe kako bi se realistično prikazalo potpuno ogoljenje čovjekove egzistencije u uvjetima nasilja.

Jednako su snažne i scene njezina pokušaja da probije vrata – da reagira, da pomogne obitelji koja se nalazi vani u smrtonosnoj opasnosti. Iako nemoćna, Farha pokušava djelovati, što ukazuje na njezinu moralnu snagu. Time film razbija pasivnu sliku žrtve: iako zatvorena, ona se bori, pokušava, misli, osjeća – i pamti. Posebno je potresna scena u kojoj Farha pred spavanje, u stanju psihičke i fizičke iscrpljenosti, ponavlja svoje snove: da će otići u grad, da će se školovati, da će biti slobodna. Taj monolog, izgovoren u mraku, dok granate odjekuju u daljini, ima gotovo lirsko, ali i duboko traumatsko značenje. U trenutku kad joj je stvarnost razorena, Farha se drži za jedino što još ima – vlastitu unutarnju nadu, zamišljeni život koji joj je oduzet. U tim slikama film ostvaruje ono što rijetko koji narativ o ratu postiže – prikazuje djevojčicu ne samo kao žrtvu nasilja, nego i kao nositeljicu pamćenja, moralnog integriteta i budućnosti koju joj žele oduzeti. Njezino tijelo, pogled, šapat i pokušaji da reagira postaju film u filmu – vizualni arhiv kolektivne traume koju ne bilježe povijesne knjige, ali ostaje zapisana u memoriji nacije.

Ekran je zapisao- unatoč cenzuri

Izuzetno je važno istaknuti i hrabrost redateljice da prikaže tijelo u njegovim prirodnim potrebama. Prizori mokrenja, žeđi, iscrpljenosti – vapaja tijela za odmorom i vodom – nisu samo fiziološki, oni su duboko simbolički. Farhino tijelo postaje arhiva traume, mjesto gdje se sprema bol koja će ostati neizgovorena, ali nikada zaboravljena. Jedan od najtežih trenutaka za Farhu – i za gledatelja/icu – jest njezino razočaranje u ujaka, koji sudjeluje u izdaji palestinskog naroda.  Zamislite samo kako je kad vas voljena osoba izda. Pitate se što se dogodilo, poznajem li više tu osobu s kojom sam toliko puta pričao pričala Posebno je to bolno za Farhu jer se upravo njen ujak zalagao da se školuje. Sada se pretvorio u pregovarača života i smrti koji očajnički vapi da se sačuvaju nevini životi Ova unutarnja izdaja posebno boli jer dolazi iz bliskosti, iz obiteljskog kruga. Film time pokazuje kako je palestinska trauma višeslojna: ona uključuje i vanjsko nasilje, ali unutarnje pukotine zajednice, izazvane strahom, oportunizmom ili nemoći.

Šutnja djevojčice u tamnom skladištu snažnija je od svakog monologa – ona je metafora za generacije Palestinaca koji su u tišini nosili sjećanja na zločine koje svijet odbija priznati. Farha postaje simbolička figura kolektivne svijesti – njezino preživljavanje, bez riječi, ali s pogledom koji svjedoči, jest čin otpora. Kultura sjećanja u Palestini ne temelji se na velikim političkim arhivima, već na sitnim ali važnim fragmentima osobnih tragedija, na ženama koje pamte, na djeci koja su vidjela, na šutnji koja odzvanja kroz desetljeća. Ta šutnja je opomena nama. Gledajmo filmove o Palestini. čitajmo o njihovoj povijesti i kulturi, suosjećajmo. Ako ništa drugo ne možemo učiniti da spriječimo novi holokaust, barem pokažimo interes za ovaj napaćeni ali snažni narod.