Edin Zubčević, široj javnosti najpoznatiji kao osnivač međunarodnog muzičkog festivala Jazz Fest Sarajevo i izdavačke kuće Gramofon, nedavno je objavio svoju prvu proznu knjigu Čekajući Azraila.

Iako mi je nekoliko ljudi reklo da se knjiga čita u dahu, meni je ipak trebalo puno više vremena. Tako se čitanje knjige od 215 stranica protegnulo na nekoliko dana. Kada čitaš knjigu, obično praviš pauze na kraju poglavlja/naslova. Prekidala sam čitanje nasred poglavlja, nekad i na samom početku, stala bih na pola stranice.

Nije da se u životu nisam načitala brojne literature čija su tema rat/ovi, stradanja, masovni zločini, ali ova knjiga je u meni probudila previše potisnutih sjećanja iz vremena opsade Sarajeva, koju sam gledala očima djeteta, a ne putem televizijskih kanala negdje u dalekom svijetu, kao mnogi „istaknuti pojedinci našeg društva“ koji svako malo poruče da Bosnu ima ko da brani i koji sebe nazivaju patriotima.

Potiskivanje je način preživljavanja, ne može se živjeti u stalnom evociranju uspomena, a traume koje nosimo su suvenir iz rata. Ponekad je potrebno tako malo, tek jedno blic sjećanje ili jedan sitni detalj iz knjige da se traume aktiviraju. Moja generacija se tješi da smo mi još dobro prošli i da su neke druge generacije puno više nadrljale od nas. Naročito muškarci rođeni krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Za njih je život stao čim je počeo. Autor knjige pripada jednoj od tih generacija. Na početku rata, on je student, zaljubljenik u muziku. Rat prekida njegove planove i on će se ubrzo naći na prvoj liniji fronta, odlučan da se suprotstavi zlu koje se nadvilo nad njegovim rodnim gradom, jer to je potpuno logičan izbor.

Azrail je u islamskom vjerovanju melek smrti, onaj koji dušu odvaja od tijela, a biti u ratu znači stalno iščekivati kad će smrt doći po tebe. Smrt ti stalno diše za vratom.

Iako se scena čekanja Azraila odnosi na teško ranjenog oca koji čeka meleka da dođe po njega, Azrail je u knjizi prisutan u mnoštvu stranica. U scenama s borbenih linija, izvlačenju mrtvih i ranjenih drugova, u momentu pokušaja spašavanja knjiga ili dok se obavljaju neki svakodnevni poslovi i obaveze, čak i kad samo hodaš gradom.

Mada su glavne teme knjige mučne, a to su rat i posljedice rata, autor na više mjesta duhovitim opaskama prekida napetost kod čitatelja. Recimo, kada opisuje pojedine generale JNA koji su rat dočekali u toj vojsci, da bi se poslije priključili Armiji RBiH i kojima vojnici ne vjeruju, nazivajući ih ovalnim generalima.

Zadrigli generali i ostali visokopozicionirani oficiri koji stoje nasuprot mršavih i iscrpljenih vojnika, čiji život je stalno na nišanu, ali to ih ne sprečava da im glume autoritete, iako ih većina vojnika ne poštuje.

Na kraju ipak ostaje praznina, jer ne možeš se oteti dojmu da u ratu stradaju najbolji, dok gore spomenuti postaju heroji i rata i mira, iako nemaju skoro nikakve društvene zasluge.

Kako preživjeti rat

Rat je i dalje glavna tema u našem društvu. Ili se evociraju uspomene na prošli ili se strepi od nekog budućeg. U ovom slučaju, rat je značio preživljavanje, iako će autor ustvrditi da su vojnici najmanje marili za vlastite živote. Ali jedina šansa da ostaneš živ jeste da si naoružan. „Jedini pouzdano efikasan način samoodbrane je borba oružjem. Faktor si samo ako si naoružan. Bez oružja si žrtva koja čeka svoj red u nadi da neće doći na red.“

U knjizi nema patetičnih i tobožnjih pacifističkih teza kojima smo zasuti već decenijama, jer nakon rata su svi naknadno pametni dok nam drže dvodnevne radionice o ne/nasilju. Preživjeti u ratu znači biti spreman da se boriš, imati oružje i tu završava sva priča. Sve ostalo je jalovo filozofiranje od kojeg će autor, inače student filozofije, odustati u miru, jer iz rata izlazi kao druga osoba i okrenuti se muzici koja ga je svojom magijom jačala i u toku cijelog rata.

U vremenima zla, najveći je izazov ne postati zao, i to je ono što me u ovoj dirljivoj ispovijesti najviše dojmilo. Borba sa samim sobom je imperativ u teškim vremenima, jer automatski si poražen ako postaneš isto što i tvoj neprijatelj ili počneš da mrziš. Rekla bih da je to izazov s kojim se suočavamo i u vremenu mira.

Knjiga je prepuna brojnih detalja i anegdota, nema tu nikakve romantizacije i slatkorječivih fraza, a autor ne štedi ni stranu kojoj je pripadao. Neki dijelovi knjige posebno bude bolna sjećanja nama koji smo preživjeli opsadu, naročito neuspjela deblokada Sarajeva, koja je u kolektivnom sjećanju ostala snažno upisana.

Osim rata, muzika je glavna vodilja Zubčevićeve knjige. Jedna od emotivnijih scena u knjizi je kada autor dočekuje svoj dvadeset i peti rođendan na položaju na Bjelašnici dok se u sarajevskoj Vijećnici, spaljenoj 1992. održava koncert Sarajevske filharmonije kojim diriguje čuveni Zubin Mehta. Iako nije fizički prisutan na koncertu, to ga neće spriječiti da pod zvjezdanim nebom izmašta koncert koji će ga uvesti u stvarno punoljetstvo, potpuno drugačije od onoga kad je napunio 18 godina. Desetak godina poslije, Zubčević će se skoro sudariti s Mehtom u Firenci, koji će ga gledati u oči dok mu se on sklanja da prođe i uz smiješak mu klimnuti glavom.

Uprkos ratu, tu je i puno sitnih radosti. U vremenu rata i sveopšte nestašice, dovoljne su sitnice koje te učine sretnim. Recimo, kada u ljeto 1994. koje autor i njegovi saborci provode u vrletima Bjelašnice, uspiju da nagovore bageristu da im u Tušilovki iskopa bazen koji koriste za skakanje na glavu dok se lokalno stanovništo iščuđava njihovim akrobacijama.

Kraj rata

Potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma prekinuće snove o jedinstvenoj Republici Bosni i Hercegovini, što će autor knjige opisati to kao poraz i razočarenje. Umjesto republike, dobili smo podijeljenu zemlju, nefunkcionalnu, prepunu tenzija, a to nije ono za šta se ratovalo gotovo četiri godine.

Autor na kraju knjige piše da se drugo skrivao od ratnih sjećanja, da je bježao od prošlosti, da je izgubljeno sve ono za šta se u ratu borio. Ipak, nemoguće je pobjeći od sjećanja, ona te progone kao oči mrtvih drugova koji su poginuli dok su bili pored tebe i koji te na samrti mole da ih ne ostavljaš.

Ne mislim da je sve izgubljeno, jer BiH je opstala, a i preživjeli smo, iako mnogi od nas nisu dočekali kraj. Iako ne mogu ne dati za pravo i autoru kad kaže da su se oni koji su pobjegli iz rata borili za svoj život, dok su oni koji su ratovali branili živote drugih svojim životima.  Jedna od izreka koju pamtim iz tog vremena je da nema ništa jeftinije od života.

Činjenica je da se autor i u vrijeme „nepravednog“ mira nastavio boriti za bolje i pravednije društvo, ovaj put ne oružjem, nego organizacijom jednog od najprestižnijih kulturnih festivala koje imamo u Sarajevu, Jazz Fest, koji je svjetski prepoznat. Kao i okupljanjem velikog broja saradnika ne samo iz BiH, već i iz nekadašnje Jugoslavije na portalu Nomad čiji je urednik. Zahvaljujući ovom festivalu, u svoj rodni grad doveo je brojne svjetski poznate muzičke zvijezde, a muzika nekih od njih mu je pomogla da bezbolnije preživi rat. To je ipak neka mala radost i satisfakcija, možda jednaka akrobacijama na improvizovanom bazenu iz ratne 1994. godine.

Da je muzika zauzela glavno mjesto u autorovom životu, potvrđuje i osnivanje izdavačke kuće Gramofon koja je izdala desetine albuma brojnih izvođača.

Bez obzira što je iz rata izašao kao drugi čovjek, jer teško je nakon svega ostati isti, njegovi ideali su poraženi, poslije svega proživljenog se ne odustaje tako lako. To Zubčević i potvrđuje svojim brojnim društvenim angažmanima.

I dalje imamo snove, čiju realizaciju možda nećemo doživjeti, ali život bez snova je prazan i besmislen. Naposljetku, vojnici iz ove knjige sačuvali su BiH, koja možda nije onakva kakvu smo željeli, ali je i dalje tu. Hvala im na tome. Njihov trud nije bio uzaludan.

Iako svako malo neko procvili da nam je dosta priča o ratu, naročito tri decenije poslije i da se trebamo okrenuti budućnosti, naša je budućnost itekako uokvirena prošlošću, što će potvrditi i sam autor knjige. Kao da je prošlost loš modni detalj koji se usputno odbaci, a ne nešto što je duboko upisano u nas, što nam je odredilo sudbine, uticalo na psihu i karaktere i obilježilo nas dok dišemo.

Preporučujem onima kojima smetaju ratne teme da jednostavno zaobiđu knjigu. Ponuda je raznovrsna, pa nek nađu nešto drugo za sebe. Za mene je ova knjiga dragocjeno štivo.