Trebalo je to biti još jedno obično jutro. Ono u kome ćeš lagano krenuti u dan i nastaviti tamo gdje si jučer stao. Međutim, bilo je sve osim toga. Naizgled sve isto, osim jednog – Aida Skenderović probudila se u potpunoj tišini. Ne u onoj blagoj, jutarnjoj tišini koja prethodi buđenju grada, već u tišini koju nije birala – tišini koja je dolazila iznutra. Zvuk kuhala za kafu više se nije čuo. Sat je otkucavao, ali ona nije čula ništa. Bio je to trenutak koji joj je promijenio život.

„Pokušavala sam ubijediti sebe da je privremeno. Da će proći… Da je neka blokada. No, kako su sati prolazili, bilo je jasno – izgubila sam sluh“ – počinje svoju priču Aida, hrabra žena koja je uspjela pobijediti samu sebe.

“Kad su mi doktori rekli da je trajno, sjećam se da sam gledala kroz prozor ambulante, ali ništa nisam vidjela. Nisam znala kako se nosi s ovim iskušenjem… Kako izgleda ostatak života bez zvuka? To me najviše uplašilo – ne bol, nego nepoznato.” – kaže ona.

Najteži dani došli su odmah na početku, onda kada “još nisi ni siguran kako si se našao u cijeloj ovoj priči, a kamoli kako ćeš je iznijeti na svojim leđima.

„Bilo je trenutaka kada sam plakala sama u kupatilu, da me niko ne vidi. Onda bih se pogledala u ogledalo i rekla sebi: ‘Ti i dalje vrijediš. Ti si ovdje.’ Nije bilo lako, ali odlučila sam – ako već moram kroz to, proći ću dostojanstveno.“ – prisjeća se Aida dok polako priča svoju priču…

Tišina koja ruši prijateljske odnose

Nakon dijagnoze – infarkt unutrašnjeg uha – uslijedile su dvije operacije, ali bez rezultata. Sluh se nije vratio. Izgubila je ne samo zvukove već i ljude. Prijatelji su se povukli i neki odnosi zauvijek su se završili. Društvena distanca postala je skoro jednako bolna kao i sama tišina.

Psihologinja Merita Mehić Sokoljanin kaže da su ovakve promjene ne samo fizičke već duboko i emocionalne:

„U prvim danima nakon gubitka, osoba može osjetiti šok, nevjericu, tugu i strah. To nije slabost, to je prirodna reakcija na naglu promjenu. Mnogi oko osobe ne znaju kako se ponašati, pa se povuku, što dodatno povećava osjećaj usamljenosti.”

Upravo kroz ovaj scenarij prošla je i sama Aida. Mnogi prijatelji i poznanici, teško su se znali prilagoditi novonastaloj situaciji i neki odnosi zauvijek su prestali.

Premda joj je to teško padalo, Aida je stvorila male rutine, sačinjene od jasnih instrukcija njenog ljekara. Bile su to vježbe disanja, čitanje s usana i učenje novih načina komunikacije. Svi ti novi rituali postajali su dio njenog novog života.

„Nisam htjela ostati u ulozi žrtve. Htjela sam ponovo biti Aida – samo u verziji koja je preživjela tišinu.“

Teška vremena stvaraju najjače ljude

Jasim Skenderović, Aidin sin, danas s puno emocija govori o periodu kada mu je majka izgubila sluh. „Moja mama je primjer žene koja sve stiže. Radila je punom snagom i nije znala za pauzu. Čak i onda kada bi došla kući umorna, nikad to nismo osjetili, jer bi uvijek imala osmijeh i neku lijepu riječ za svakog od nas“, priča Jasim.

Kaže da su mu posebno ostale u sjećanju situacije kad bi neko iz komšiluka ili porodice naišao s problemom. „Mama bi ostavila sve – i ručak i obaveze – i odmah slušala, pomagala, tražila rješenja. Nikad nije zatvorila vrata pred ljudima.“

Zato je, kaže, bilo jako teško gledati je kako se sada povlači.

“Nekad bi samo sjedila i gledala u jednu tačku. Prije je uvijek bila ta koja priča, koja smijehom puni kuću… Odjednom – tišina, ne samo u ušima, nego i oko nje“, govori Jasin i dodaje da je bilo jako teško gledati kako se majci ruši svijet, a ti ne znaš kako joj pomoći.

Međutim, uz aktivnu podršku, volju i borbu, svi su se vremenom počeli izdizati iznad situacije. Korak po korak, uz usvajanje novih obrazaca ponašanja, Aida je počinjala lakše da ih shvata i više ni tišina nije zvučala isto.

Porodica kao najjači oslonac

“U dobru i u zlu” – rečenica je koju supružnici izgovore prvi dan kad se odluče to postati. Neki na tom testu padnu kada dođu teški dani, a neki briljiraju najvišim ocjenama. Aidin muž, Adnan, bio je i ostao u drugoj kategoriji. Kroz cijeli period njene borbe, stojao je kao njen najjači oslonac i podrška u svemu.

„Aida je oduvijek bila osoba koja ne miruje. Sve je stizala – i posao i kuću i ljude oko sebe. Pomagala je svima, nekad i više nego što je trebalo. Bila je oslonac i prijateljima i rodbini. Nikad nije pitala ‘zašto baš ja?’, nego ‘kako mogu pomoći? Kako onda ne ostati uz jednu takvu ženu?!’“, govori Adnan.

Upravo on je bio uz nju tokom svakog pregleda, operacije i onog dana kada su zajedno kupili slušni aparat.

“Nikad neću zaboraviti tu sreću kad smo izašli iz trgovine. Onaj dan kad je stavila aparat i čula prvi zvuk. Bio je to gradski šum koji inače smeta, a u tom trenutku nama je značio svijet. Aidi su se oči napunile suzama, ma i meni su. Taj trenutak je bio više od buke. Bio je to znak da se ona vraća. Da još ima borbe u njoj“, govori Adnan.

Podrška okoline: Ne nuditi rješenja, već prisustvo

Psihologinja Mehić Sokoljanin naglašava koliko je važno da, kada se osoba nađe u ovoj i sličnoj situaciji, niko na nju ne vrši pritisak:

„Najveća pomoć je aktivno slušanje – ne savjetovanje, ne forsiranje, nego prosta pitanja: ‘Kako si danas?’, ‘Da li želiš da pričamo?’. Porodica i prijatelji ne smiju ubrzavati proces niti ‘gurati’ osobu prema pozitivnosti. Prava podrška je dozvoliti da osoba vodi tempo.“

Dodaje i da je prilagođena komunikacija ključna: gledati osobu u lice, govoriti jasno, koristiti kontakt očima i gestikulaciju. „Ako postoji volja, porodica može naučiti osnovne znake ili se uključiti u savjetovanja. Tada osoba osjeća da nije sama u svom gubitku.“ – objašnjava psihologinja Mehić Sokoljanin.

„Da nije bilo moje porodice, ne znam da li bih imala snage da nastavim. Oni su vjerovali u mene i kad ja nisam. Njihova tišina je bila drugačija – puna razumijevanja, a ne nelagode”, objašnjava dalje Aida.

Dostojanstvo u tišini

Aida danas čuje samo na jedno uho, zahvaljujući slušnom aparatu. Ona se idalje bori sa svakodnevnim izazovima, ali na drugačiji način.

„Gubitak sluha ne znači gubitak dostojanstva“, kaže psihologinja Mehić Sokoljanin. „Važno je da osoba ne dozvoli da je definiše gubitak. Vrijednosti poput hrabrosti, upornosti i nježnosti ostaju. Kada nauči postavljati granice i jasno izražavati potrebe – tada štiti i svoje samopouzdanje.“

Aida priznaje da više ne živi na autopilotu. „Svaki zvuk sada ima značenje. On nije samo pozadina – on je dokaz da sam tu. Da sam opstala. Naučila sam slušati život na nov način… Tiše, ali dublje“, kaže tiho, ali odlučno.

Na kraju svoje priče dodaje da u trenucima kada je mislila da gubi uz sluh i samu sebe, njena snaga bili su ljudi koje vole.

„Ljubav je najjača emocija, ipak. Svaki put kada bih bila loše, sjetila sam se svojih najbližih. Njihove oči su me podsjećale da još uvijek vrijedim. Da me nisu voljeli samo zato što sam čula, već zato što sam njihova – majka, supruga, prijatelj… I kad to prepoznaš u očima koje voliš, šta ne možeš uspjeti?!”, kaže Aida.

Njena priča nije priča o gubitku, nego transformaciji i snazi koju jedan čovjek nosi u sebi. O tome kako se i u tišini pronalaze dublja značenja i nepokolebljiva volja za životom. Ponekad, zaista, ono što te slomi, nauči te i kako da rasteš. U tišini, ali glasnije nego ikad.