Kao što pokazuje nedavni Zakon o digitalnim uslugama Evropske komisije, zakonodavci širom svijeta s razlogom se trude riješiti ekstremizam, dezinformacije i manipulacije koji su posljednjih godina progutali digitalni ekosistem, iskrivili javni diskurs i produbili polarizaciju.
Pa ipak, njihovi napori nose rizike. Baš kao što pravila koja uređuju mrežne domene mogu poticati demokratiju promoviranjem inkluzivne, informirane rasprave, ona se također mogu zloupotrijebiti kako bi se spriječila sloboda izražavanja.
Srećom, međunarodno pravo o ljudskim pravima nudi niz načela koja mogu voditi regulaciju na način koji se bavi takvim sadržajima, a istovremeno osiguravajući slobodu izražavanja.
Kako bi pomogla u rasvjetljavanju tog procesa Global Network Initiative (GNI) nedavno je okupila stručnjake za zaštitu ljudskih prava kako bi ispitali brojne inicijative za regulaciju sadržaja u više od desetak zemalja i pružili relevantne preporuke.
Prvo načelo ljudskih prava koje se mora primijeniti je ‘zakonitost’, koja naglašava potrebu za jasnim definicijama usvojenim u demokratskim procesima jer ako nije jasno koji sadržaj jest, a koji nije štetan vlade će pokušati pojačati svoju moć ograničavanja govora, korisnici neće znati šta predstavlja zakonito ponašanje, a sudovi i kompanije borit će se za pravično provođenje pravila.
Sljedeće je vitalno načelo ‘legitimitet’, koje nalaže da vlade mogu ograničiti izražavanje samo iz određenih uvjerljivih razloga, kao što su prava drugih, javno zdravlje i javni red.
Načelo ‘nužnosti’ tada zahtijeva da se ograničenja prilagode kako bi se ispunili ti legitimni ciljevi i proporcionalno zaštitili interesi. Ne smije se donijeti nikakav propis ukoliko postoji mogućnost da se koristi pravilo koje je manje restriktivno prema slobodnom izražavanju.
Pristup usmjeren na ljudska prava pomaže u sprečavanju nesrazmjernih posljedica. Propis Evropske unije će zahtijevati od kompanija svih vrsta i veličina da uklone teroristički sadržaj u roku od jednog sata i uvedu proaktivne mjere za filtriranje takvog sadržaja.
Dominantne kompanije mogu priuštiti da takva pravila implementiraju, ali to bi podiglo prepreke za ulazak novih inovativnih igrača na tržište te rezultiralo nesrazmjernim uklanjanjem svih vrsta sadržaja.
No, same kompanije mogu i trebaju primjenjivati pravila koja unapređuju ljudska prava, bez obzira na vladine propise, ali ovdje je važna transparentnost, pravni postupak i odgovornost.
Za početak, kompanije za društvene mreže moraju biti puno otvorenije u tome kako regulirati sadržaj. To znači pružanje što više informacija regulatorima i nezavisnim stručnjacima pomoću kojih i vlade mogu osigurati da posrednici dosljedno i pošteno moderiraju sadržaj.
U tu svrhu regulatori, s obzirom na odgovarajuće resurse i stručnost (i idealno bi bilo angažirati stručnjake i zagovornike korisničkih prava) trebali bi biti zaduženi za pružanje smjernica i nadzora nad sistemom za moderiranje sadržaja.
Istovremeno, od kompanija bi se trebalo tražiti da uvedu mehanizme koji korisnicima pružaju veću kontrolu nad onim što vide i dijele.
U konačnici, međutim, odgovornost za moderiranje osjetljivog sadržaja ne bi trebala pasti samo na privatne kompanije. Umjesto toga, vlade bi trebale biti odgovorne za državne institucije poput sudova.
Francuski Zakon protiv manipulacije informacijama, iako nesavršen, to pokušava učiniti, pružajući ubrzani postupak za suce da pregledaju navodne dezinformacije povezane s izborima. Na taj način, kompanije nisu te koje donose ove teške, politički osjetljive odluke.
No, bez obzira koliko su jasna pravila i koliko su učinkoviti sistemi za moderiranje regulatori i kompanije pravit će greške. Zbog toga je posljednji dio slagalice rješavanje sporova i pravni lijek.
Kompanije bi trebale omogućiti korisnicima da se žale na odluke o moderiranju sadržaja nezavisnim tijelima, s posebnim naglaskom na ranjive grupe poput djece i one koji služe javnom interesu poput novinara. Vlade i regulatori također bi trebali biti podložni mehanizmima transparentnosti i odgovornosti.
Toksični sadržaj nije nastao s internetom, ali su mrežne platforme učinile njegovo širenje daljnjim i bržim te mnogo lakšim nego ikad prije.
Ako ćemo ograničiti njegovo širenje, bez ugrožavanja slobode izražavanja, trebaju nam jasni i sveobuhvatni regulatorni pristupi temeljeni na načelima ljudskih prava. Inače, čak i pravila stvorena u najboljoj namjeri mogu na kraju ušutkati ranjive i ojačati moćnike.
Izvor: Project Syndicate