Televizije su često raspete između dva oprečna zahtjeva: kako biti zanimljiv u situaciji kada sve raspoložive informacije dozvoljavaju samo šturu vijest i kako izbjeći senzacionalizam o događaju koji je sam po sebi senzacionalistički
Dvije stvari koje su trebale završiti u mojoj posljednjoj analizi Al Jazeere i N1 ticale su se pokušaja davanja zanimljivog karaktera suhoparnim političkim sadržajima. Kako ne zapasti u senzacionalizam a ne praviti trominutne prazne priče. Međutim, taj dio morao je biti žrtvovan zbog koliko-toliko umjerenog broja karaktera. Ipak, tu priču je važno ispričati jer je i ona uticala na onaj opšti utisak zbog kojeg je Al Jazeera dobila ocjenu više.
Pregovori između Grčke i EU jedna su od glavnih medijskih tema zadnjih dana. Međutim, kako su pregovori zatvoreni za medije, onda se najčešće izjave uzimaju na press konferencijama ili hodnicima birokratskih institucija. Izjave političara su suhoparne, liče jedne na druge te doprinose monotoniji priloga, kadrovi su statični… Ukratko, radi se o prilozima bez kojih bi svaka informativna emisija bila zanimljivija, ali ne informativnija. Ostaje sve na odabiru izjava i njihovom željenom slaganju, uz novinarske offove, naravno. Kako nam, faktički, ostaje samo jezik da bismo prilog učinili zanimljivim, dodatni napor mora se uložiti u odabir izjava i u njihov raspored. Također i u vlastiti tekst koji mora biti mnogo više od pukog vezivnog tkiva tuđih izjava.
Međutim, za ovaj komentar imam samo jedan primjer i odnosi se na dobar odabir izjave. Na Al Jazeeri je 20. februara emitiran prilog o sastanku ministara finansija eurozone. Razgovarano je i o Grčkoj. Iako nije raspravljala o Grčkoj, Angelu Merkel je neko od novinara upitao za mišljenje. Ona je rekla: “Nemam se namjeru baviti grčkom mitologijom.” Tragao sam za tom izjavom i na drugim medijima, ali niko je nije iskoristio. Samo ta izjava dovoljna je bila da u tom trenutku izrazi stav EU o Grčkoj, njenim zahtjevima, obećanjima Syrize narodu koji je glasao za tu partiju… Dakle, grčka ljevica, njeni zahtjevi, molbe i obećanja su za jednu od ključnih osoba EU mitologija.
Politika, pogotovo stvari kakve su pregovori i sjednice, ponekad zna biti i zanimljiva. Tuča u parlamentu, naprimjer, jedna je takva stvar. Nerijetko se dešava da sve iole uticajne televizije prenesu vijest o tuči političara uz videosnimak, ma kako se stvar daleko desila i ma koliko ne imala uticaja na gledaoce. To je, naravno, senzacionalizam, ali ne mora biti. Na N1 je 20. februara objavljena vijest o tuči u turskom parlamentu zbog zakona o povećanim ovlastima policije. Cijela vijest i videozapis ticali su se tuče, a zakon je uzgred spomenut, kao povod tuči. Ako imamo Tursku, na čiji se račun nerijetko iznose opaske kao o “policijskoj državi”, i ako neki turski političari žele policiji još povećati ovlasti, onda priča mora biti skoncentrisana na zakon. Mogao je to biti izuzetno zanimljiv prilog, možda i noseći ako bi se smjestio, recimo, u kontekst priče o odnosima Turske i EU. Ovako je bio tek pokušaj ozabavljenja dnevnika, nešto poput meteora koji je “samo” 200.000 kilometara promašio Zemlju.