Vlast kao ključni izvor anticivilizacijskih vrijednosti
Živeći ceo svoj život u Srbiji, posebno u poslednje tri i po decenije, itekako sam dobro počela da razumem kletvu koja kaže „dabogda živeo u zanimljivim vremenima“. Zanimljivosti, posebno onih političkih na ovim prostorima baš nikako ne fali, a jedan od ključnih „začina“ tom zanimljivom bućkurišu svakao su izbori i izborne kampanje, posebno u ovoj posednjoj dekadi naprednjačkih vlasti. Naime, sredinom decembra, vanredno će se glasati za poslanike skupštine, što će biti 14. takvi izbori od uvođenja višestranačja 1990-ih.
U manje od dve godine, biraće se novi sastav parlamenta – samim tim i vlade, nova pokrajinska skupština u Vojvodini, kao i vlast u desetinama opština i gradova. Dileme oko novih izbora koje su trajale od kraja leta prekinuo je predsednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je pre dvadesetak dana raspisao vanredne parlamentarne izbore za 17. decembar. Za isti datum, nešto ranije, predsednik Skupštine Srbije Vladimir Orlić raspisao je i lokalne izbore za odbornike u skupštinama 65 gradova i opština. Tom prilikom, predsednik Srbije je rekao da je u vremenima koja su teška za ceo svet, u kontekstu globalnih izazova, ratova i sukoba neophodno da svi budu ujedinjeni u borbi za očuvanje vitalnih interesa Republike Srbije. Vučić je tom prilikom rekao da svim učesnicima u predstojećoj kampanji želi dobar rezultat u predstavljanju ideja i političkih ciljeva: “Želim im da sve to čine na demokratski i civilizovan način, a za građane Srbije je važno da najbolji pobede, da najbolji programi i ideje pobede”, rekao je Vučić.
Ova izjava bi, naravno, bila sasvim na mestu da ne znamo da upravo ova vlast, sa Aleksandom Vučićem na čelu, ne predstavlja ključni izvor antidemokratskih, nacionalističkih i svih drugih anticivlizacijskih vrednosti i duboke, rekla bih, čak nepremostive podeljenosti Srbije.
Da će ovi izbori, kao uostalom i većina prethodnih, biti neregularni i nefer u odnosu na opoziciju, govori i odluka Republičke izborne komisije (RIK) kojom se otežava rad kontrolora. RIK je, naime, ukinio mogućnost zamene kontrolora, čak i u slučaju smrti, bolesti ili nekog drugog opravdanog razloga što se tumači kao sabotažu koja ima za cilj da oteža rad opoziciji. Na ovu odluku, kao neustavnu, žalbu su podneli poslanici Zeleno levog fronta.
No, ključno pitanje koje se postavlja ovoga puta je zašto su ovi izbori, uopšte vanredni i šta je to bitno drugačije na situaciju od pre godinu i po dana. Naime, Aleksandar Vučić kao predsednik države i njegova Srpska napredna stranka, uz koalicione partnere, imaju stabilnu većinu u Skupštini Srbije i u brojnim opštinama, te se postavlja pitanje zašto su se opredelili za raspisivanje vanrednih izbora.
„Najpre, zato što je Vučić procenio da se neće ništa bitno promeniti do proleća sledeće godine, a i da bi predupredio ako se ipak desi neki nepredviđeni događaj ili događaj van njegove kontrole koji bi mogao da dodatno oteža njegovu poziciju”, smatra Bojan Klačar, programski direktor Centra za slobodne izbore i demokratiju (CeSid). Drugi razlog je, kaže, taj što Vučić računa da opozicija ne može da se za kratko vreme dobro organizuje i konsoliduje. Uz to, ukazuje Klačar, Vučić je i dalje najpopularniji političar i političar s najviše poverenja.
Stoga, on i SNS procenjuju, na osnovu podataka i istraživanja, da su „i dalje u dobroj poziciji i da u kratkoj i efikasnoj kampanji mogu da odnesu pobedu koja bi prouzrokovala dodatnu apatiju među opozicijom”. Klačar još dodaje da izborna trka može da bude neizvesna u Beogradu, posebno posle okupljanja građansko-leve opozicije i tragičnih događaja u osnovnoj školi Vladislav Ribnikar i ubistva mladih u okolini Mladenovca, takvi povećavaju šanse opoziciji.
Druga senka koja se nadvila nad ove izbore je, praktično, teroristički akt izveden pre dva meseca u selu Banjska, na severu Kosova, iza koga je stajao Milan Radoičić, jedan od nosilaca Srpske liste na Kosovu, tajkun i blizak saradnik Aleksandra Vučića.
Sve ovo, ali i sve gora i dramatičnija ekomska situacija, siromaštvo koje se vidi golim okom, a s druge strane, brojne afere o pljačkanju državnog novca i frapantni podaci da je Srbija zemlja više hiljada deviznih milonera i nekoliko milijardera i da se većina njih etablirala tokom poslednje dekade, čine da se socijalna situacija polarizuje do krajnosti. U trenutku dok pišem ovaj tekst, već nekoliko dana traje štrajk zaposlenih u Pošti Srbije, a štrajkuje se zbog malih i neredovnih plata uposlenicima ove institucije. Paralelno s tim, upravo iz Pošte cure informacije o aferama i vrtoglavim ciframa datim za redizajn loga Pošte, postavljanje poštanskih paketomata, odeće i opreme poštara, kao i imena nestavrno velikog broja ljudi koji su samo fiktivno zaposleni u ovoj državnoj instituciji. Na tom spisku su mnoge javne i estradne ličnosti poput Željka Samardžića, Nede Ukraden, Jasne Milenković Jami, Branko Milićević Kockica, Jelena Broćić, ali i starleta Tijana Ajfon i mnogih drugih. Imovinska karta jedne od članica SNS-a, koja je i uradila problematični redizajn loga Pošte, pokazuje da ona poseduje nekoliko luksuznih stanova, garaža i Mercedes star dve godine. Inače, za ovaj “poslić” dotična članica je dobila million i po eura.
Da su naprednjaci baš nervozni, pokazuju i brojni pritisci na neistomišljenike, odvratne i uvredljive kampanje koje se vode protiv mnogih javnih ličnosti, ali i svakoga ko se drzne da se pobuni protiv korumpiranih lokalnih vlasti. Naprednjački juršnici ne prezaju da verbalno ali i fizički napadnu svakoga ko u javnost iznosi istinu o kriminalnim radnjama na bilo kom nivou ove vlasti. Jedan takav primer se desio pre desetak dana, kada su se sukobili neki od poljoprivrednika iz sela Bavanište, u Vojvodini i lokalnih članova SNS, među kojima se našao i jedan lekar zaposlen u Hitnoj pomoći. Isti taj lekar je ometao odlazak u bolnicu detata jednog od štrajkača, a pomoć u tom činu su mu pružili i lokalni funkcioneri. Inače, protest poljoprivrednika koji bezusešno pokušavaju da se dogovore s Vladom Srbije u Vojvodini traje već desetak dana.
Pored ovih unutrašnjih, postoje i oni međunardni pritisci, pre svega sve jači pritisak SAD i EU na Srbiju i Aleksandra Vučića, da se reši pitanje Kosova. Od Srbije se očekuje da „de fakto prizna“ nezavisnost, kako je rekla šefica Evropske komisije Ursula fon der Lajen tokom nedavne posete regionu. Od bolje pregovaračke pozicije koju je Srbija imala u odnosu na Prištinu i njen politički vrh, nakon terorističkog akta u Banjskoj stvari su se znatno preokrenule, a Vučić sve više biva sateran u ćošak. Zato će opet pokušati da uradi ono što najbolje ume, da krene u izbornu borbu, dobije na vremenu i sakrije se iza volje naroda. Uz Kosovo, tu su i brojne teme vezana za rasprodaju zemlje, rudnih bogastava, reka, ali i nekih od ključnih institucija koja obezeđuju funkcionisanje države. Ovde, pre svega, mislim na Rio Tinto, a ostalim aferama će tek biti reči.
Nije naodmet pomenuti i još jedan fenomen koji je poslednji dana vidno “izuo iz cipela” Alekasndra Vučića i njegove dežurne pljuvače. Radi se o inicijativi ProGlas, koju čine brojne ličnosti iz javnog života Srbije. ProGlas u ovom trenutku ima više od 130 hiljada potpisa, a članovi ove inicijative su već započeli sa organizovanjem javnih razgovora s građanima i građankama Srbije. Ti razgovori će imati za cilj da podstaknu građane da izađu na izbore i glasaju za promene u srpskom društvu. Da su pokretači ProGlasa itekako na dobrom putu i da su ozbiljno uzdrmali Vučićevo Potemkinovo selo govori lavina uvreda i pokušaja denunciranja mnogih od pokretača, ali i potpisnika inicijative. Među njima su svakako najbrutalnije i najodvratnije one upućene glumcu Draganu Bjelogrliću i sudiji Miši Majiću, a ni potpisnica ovih redova nije pošteđena, pa se moje ime već sutradan nakon press konferencije ProGlasa, našlo na meti Vučićevih dežurnih pljuvača.
Ono što najviše pogađa Vučića i njegove podrepaše, koji su baš žestoko okoristili služeći ovom nakaznom režimu, jeste činjenica da većina ljudi koji su stali iza ProGlasa nemaju baš nikakve političke aspiracije i ambicije, radi se, jednostavno, o ljudima koji su ostvareni i uspešni u svojim profesijama i koji su iz sopstvenih zona komfora izašli zbog svih građana Srbije i zajedničke dobrobiti.
Parelno sa ovim procesima, počele su da se dešavaju i veoma zanimljive koalicione kombinatorike, a svakao je najzanimljivija ona koja se tiče saradnje Srpske radikalne stranke (SRS) i njenog čelnog čoveka,Vojislava Šešelja, a vezano za izlazak na beogradske i izbore u gradovima i opštinama u Srbiji. Zanimljivo je i da je Aleksandar Vučić iz penzije izvadio nekadašnjeg predsednika i svog dugodišnjeg saradnika, Tomu Nikolića. Ovo “vraćanje na fabrička podešavanja” govori, u suštini, da se Vučić nikada nije ni odmicao od svoje radikalske prošlosti. Predsednik Stranka slobode i pravde (SSP) Dragan Đilas je ovu vest okarakterisao kao dokaz konačnog povratka predsednika Srbije Aleksandra Vučića radikalskoj politici uvreda, mržnje, nasilja i izolacije koju je pokušao da sakrije u proteklih 10 godina i da ta najava oslikava strah od gubitka vlasti.
“Nije se Šešelj promenio i učlanio u Srpsku naprednu stranku, nego se Vučić vratio u radikale da ponovo zajedno političkim protivnicima crtaju mete na leđima u kojima završe meci, koriste kriminalce da prebijaju neistomišljenike, isteruju decu iz vrtića, gase medije i ugrožavaju Univerzitet. Kada god su Šešelj i Vučić bili na vlasti živeli smo u strahu i neizvesnosti, izolovani i posvađani sa svetom. Kada god su Šeselj i Vučić donosili odluke iza njih su ostajale uplakane majke, crne marame i krvave košulje. Kada god su radikali vladali – Srbija je nazadovala”, rekao je Đilas. Zaključio je rečima da su izbori koji predstoje odlučujući, jer će građani birati između ujedinjenih radikala i, kako je rekao, normalnosti koje su ti radikali oteli i da će se birati između njihove ružne prošlosti i budućnosti koju nudi proevropska opozicija.
Inače, za finansiranje izborne kampanje za parlamentarne izbore, učesnicima će biti isplaćena 1,1 milijarda dinara, odnosno nešto više od 9,7 miliona evra, navodi Transparentnost Srbija. S obzirom da će biti održani i lokalni izbori u Beogradu i u još više od 60 mesta, taj trošak bi mogao da bude uvećan za oko deset odsto. Za zemlju koja grca u siromaštvu i zaduženosti, ovi podaci su još jedan šamar građanima Srbije. (Aida Ćorović, Inforadar)
Usponom interneta svijet je poludio
Petkom o kulturi sa Šejlom Džindo u Jutarnjem programu Federalne televizije. Gost emisije Edin Pobrić, profesor na Filozofskom fakultetu UNSA i književni teoretičar.
-Nekako sam odmah postavila fokus da ćemo se baviti tim odnosom prema umjetnosti, konkretno književnosti. On definitivno nije nešto čime se možemo pohvaliti danas. Evidentno je da geopolitička situacija itekako utiče na ponudu kulturnog sadržaja. Imamo dva recentna, ustvari konkretnije rečeno aktivna sukoba između Izraela i Palestine i Rusije i Ukrajine, koji su nam pokazali na koji način određene ideološke preferencije diktiraju šta će biti zastupljeno na kojem prostoru. Pa smo imali primjere da su u Njemačkoj otkazali palestinske pisce na promocijama knjiga zato što se to tumačilo kao podržavanje. Ili kada je bila tek početna situacija između sukoba Rusije i Ukrajine kako su određeni Europski univerziteti imali želju i ideju da se uklone određeni ruski umjetnici i živi i mrtvi iz silabusa ili predavanja i slično. Koliko je takav jednostran pristup, ideološki pristup poguban za umjetnost ali možda i za civilizaciju?-
“Ništa novo nije to. Od kad je svijeta i vijeka nacija je uvijek bila veliko kulturno spremište znanja. S druge strane to veliko kulturno spremište znanja svake nacije, kultura je uvijek bila sada spremište nekih kolektivnih trauma. Svaka je kultura to. I sada kada stavite to dvoje na stol dobijete ono što ste vi sada tematizirali. Međutim u usponu internet kulture, društvenih mreža, satelitske i kablovske televizije, znate čini nam se da je svijet nekako više poludio, da je svijet više luđi nego što je prije bio. Nije! Svijet je zaista uvijek onakav kakav jeste, poprište zla, trauma, sitnih malih i velikih osveta. Samo što sada imamo mogućnost da na svakom koraku dobijemo informacije je li, šta se to zbiva. Prije trideset godina, četrdeset godina to nije bilo moguće. I sada kada dobijete jedan lijevak tih svih informacija zaista ne možete ostati ravnodušni. Da se vratim vašem pitanju. Kultura kao vrsta običajnosti, dakle sve ono što je običaj ide prema kulturi. Kultura kada misao, znak stavite u jezik, opet dobivate ono što mi nazivamo kulturom. Dakle ono sve neka podjela bi bila ono što je unutarnje pripada kulturi, ono što je vanjsko moglo bi da pripada civilizaciji. Kultura ne može biti jednaka ideologiji politici, kao što društvo bilo koje nije jednako politika i ideologija. Nažalost političari kulturu posmatraju kao kolektivni jedan identitet koji bi bio ono spremište znanja o kojem sam maloprije govorio i koji se u svrhu ideologije uvijek zloupotrebljava.”
-Kontradiktornost koju spominjete sada bez težnje da zvuči pretenciozno, ali ako se suština umjetnosti tumači kao neko humanističko oruđe koje će nadmašiti ili barem protjerati tu nacionalnu vrijednost u posljednji plan istaknuti možda, ustvari komunicirati sa čovjekom na najvišem nivou kao sa bićem. Onda je u potpunosti kontradiktorno korisiti je za ideologiju. Ali imali smo takve prilike, sada što govorim o tome, imali smo prilike to vidjeti. Kako određene države prema njihovim preferencijama koga smatraju suparnikom u nekom narodu, diktiraju šta je moral, a šta nemoral. Da li književnost prati te teme, odnosno da li ona ukazuje na njih? Koliko ona ispraća taj fenomen zla kojeg vi spominjete? Rekli ste, imali smo priliku gledati gdje je sve poprište zla. Da li je i književnost to tako isticalo?-
“Kada napravite neku brzu povijest zapadnoeuropskog mišljenja a zapadnoeuropsko mišljenje simbolički kada uzimamo u odnosu na mišljenje koje nam dolazi sa Istoka. Onda ono što bi moglo legitimirati to mišljenje, dakle percepcija svijeta koje ima zapadni čovjek je da se bavimo humanizmom i moralom. Jedno je moral drugo je moraliziranje. Onaj ko je god proučavao i jedno i drugo vidi da je taj moral bio moral uvijek povlaštenih. Do skoro taj moral je bio samo moral čovjeka. Potpuno je po strani ostao biljni i životinjski svijet u tumačenju tog morala. Kada je u pitanju humanizam, ja moram podsjetiti rođenje humanizma ono kada dolazi negdje petnaestog, šesnaestog stoljeća. Ljubav prema čovječanstvu se pretvorilo, krajnja kosekvenca te ljubavi prema čovječanstvu je bio rađanje nacizma i fašizma. Jer se iz humanizma rodila ideja da se zaštiti ljudski rod od bolesnih, onih koji nisu jaki i tako dalje. Dakle vi čim je kolektiv u pitanju, čim je u pitanju kolektivni identitet, on ne može bez imagologije, imagologija ne može bez ideologije i onda ostane pojedinac. Književnost je priča o pojedincu. Dakle sve ono što historijski kontekst ne može da zahvati, a šta historijski kontekst zahvata? Zahvata vas neki pogled odozgo u kojem vidite masu koju je nemoguće razgrnuti da vidite koje su to potrebe pojedinca. U tom smislu ideologija kada zašeta u kulturu a tako je uvijek bilo, ona posmatra i umjetnost i kulturu kao dio kolektivnog identiteta.” (Šejla Džindo, Edin Pobrić, FTV)
U kakvoj su vezi Hugo Pratt i Predrag Lucić
Samo jedan prigovor treba uputiti francuskom strip kritičaru Dominiqeu Petitfauxu i njegovoj biografiji Huga Pratta, knjizi “sjećanja i razmišljanja” tvorca Corta Maltesea s naslovom “O želji da se bude beskoristan”, koju je u hrvatskom prijevodu Ursule Berger upravo objavio zagrebački izdavač “Vuković & Runjić”. Kako je autoru, naime, samo promaklo da Pratta, svojeg “povlaštenog sugovornika”, pita na kojoj su ono plaži Corto i Duje Bratt onomad plesali sirtaki, i koji je ono cigarillos krenuo pripaliti Corto kada je Bratta zamolio “malo vatre” – ili “malo svjetla”, što je precizan i doslovan prijevod.
Taj je “prigovor”, naravno, dosjetka: ni Petitfaux ni Pratt nikada nisu čuli za Duju Bratta, pa nisu ni mogli znati da je taj nadimak spretna parafraza Prattova prezimena koje je splitski crtač Alem Ćurin nadjenuo svom preminulo prijatelju Predragu Luciću Duji, odajući tako počast i Prattu i Luciću istodobno. Nikada, također, Hugo Pratt nije nacrtao kvadrat s Predragom Lucićem, kao što je gotovo nemoguće da su i on i Petitfaux ikada čuli za splitskog novinara i pjesnika – premda nije teško zamisliti mogućnost da su 1994., godinu prije Prattove smrti, na francusko-njemačkoj Arte TV gledali televizijsku reportažu koju su novinari i crtači Charlie Hebdoa u Splitu napravili s tada mladim autorima ludoga splitskog tjednika, Charliejeva brata s Balkana, Feral Tribunea, među kojima je sjedio i dugokosi Lucić.
Lucić, dakle, nikada ništa osobno nije imao s Prattom i Petitfauxom, ali Cortu Malteseu se ipak pridružio u njegovoj snovitoj legendi: kad je Predrag 2018. prerano umro, u naponu kreativne snage, u 54. godini života, njegov splitski prijatelj i suradnik Alem Ćurin, ilustrator ne manje inovativan od Pratta, nacrtao je dvije slike nenadmašne simboličke snage: na jednoj Corto Maltese, s nezapaljenim cigarillosom u ustima, naginje se prema Luciću s molbom: “Molim malo vašeg svjetla, signor Lucić.” – “Dammi la tua luce, signor Lucic…” – dok mu ovaj prinosi upaljač. Na drugoj, Lucić i Maltese na nekoj plaži, zagrljeni po grčku, plešu sirtaki; Lucić je nasmijan, njegov pogled okrenut prema gledatelju, dok Maltese, s divljenjem i naklonošću, gleda udesno, u prijatelja na čije je lijevo rame položio ruku.
Toliko toga govore te dvije slike Alema Ćurina, koji je prijatelja nadživio za samo dvije godine, napustivši nas baš ovih dana prije tri godine, 15. prosinca 2020. A zašto je Ćurin baš Corta Maltesea odabrao da ga smjesti rame uz rame s jednim od najvećih naše generacije, Predragom Lucićem, i zašto je baš prezime njegova umjetničkog oca odabrao da njime “preimenuje” Lucića zainteresirani će tragač djelomice moći pronaći i u divnoj monografiji još divnijeg naslova, “O želji da se bude beskoristan”, svojevrsnoj kombinaciji biografije i autobiografije koju je, kroz duge uzastopne životne intervjue s Hugom Prattom koji su trajali godinama, napisao francuski strip kritičar Dominique Petitfaux. Sada je tu knjigu, koja je u originalu prvi put objavljena 1991., četiri godine prije Prattove smrti, u hrvatskome prijevodu Ursule Berger objavio zagrebački izdavač “Vuković & Runjić”. Hrvatsko izdanje prijevod je drugoga izdanja originala, koje je, obogaćeno dodatnim ilustracijama i Petitfauxovim novim predgovorom, objavljeno trideset godina poslije prvog izdanja, 2021., kada Hugo Pratt već 26 godina nije među živima. Zanimljivo je, pritom, da je prijevod prvog izdanja te knjige 2001. objavljeno u Beogradu, u izdanju Službenog glasnika i prijevodu Miodraga Markovića.
Knjiga je divna. Koliko je važna za poznavanje Pratta, svjedoči i to što ju je umjetnik, kako stoji u autorovu pogovoru, “smatrao sastavnim dijelom” svojega umjetničkog opusa. Luksuzno je to monografsko izdanje o životu i djelu vanserijskog Venecijanca i građanina svijeta, ali, prije svega, nenadmašnog umjetnika stripa. Obuhvaća tristo stranica, i, pored iscrpnoga intervjua s Petitfauxom u kojemu Pratt pripovijeda svoj život, svjetonazor i estetske stavove, obiluje Prattovim crtežima, skicama, fotografijama i raznovrsnim ilustrativnim materijalom. Uz Petitfauxov uvod i pogovor, podijeljena je u dva dijela, biografski i artističko-filozofski, koja zauzimaju otprilike podjednak prostor. U prvome, naslovljenom s “U znaku mačke”, Pratt pripovijeda svoj iznimno zanimljivi i bogat život putnika te umjetničkog, geografskog, intimnog i intelektualnog istraživača. Taj prvi dio podijeljen je, pak, u sedam poglavlja, od kojih svako opisuje Prattov život u zemljama u kojima je živio: djetinjstvo u Veneciji, adolescenciju u Etiopiji, mladost u Europi, Argentinu, povratak u Europu gdje s Cortom Malteseom doživljava umjetnički trijumf, te kasnije godine u Švicarskoj.
Tu će se doznati nevjerojatnih detalja, za koje čovjek nikada nije siguran jesu li se uistinu dogodili, ili je Pratt, kao i mnogi umjetnici koji o ljudskoj svakodnevici ne gaje naročito mišljenje, naprosto konfabulirao: u poslijeratnoj Argentini, primjerice, Pratt je osobno poznava nacističkog zlotvora Adolfa Eichmanna, premda je tek nakon uhićenja doznao o kome je uistinu riječ; također, tvrdi da se družio s nekim ražalovanim ustašama, koji su u Argentini kanili stvarati nekakvu svoju nasilničku državicu u državi. U drugome dijelu, “Sedmerim vratima prema jednom svijetu”, Pratt govori o svojoj životnoj filozofiji i interesima; pripovijeda o umjetnosti, mitologiji, ezoteriji, kulturi općenito, o ženama, ratovima, književnosti i “želji da se bude beskoristan”. “Hugo Pratt – o želji da se bude beskoristan” druga je knjiga Petitfauxovih razgovora s Prattom: godinu prije nego je objavljena, 1990., Petitfaux je objavio prvu, “S onu stranu Corta”. Dobro je također znati da su Vuković & Runjić prije dvije godine objavili hrvatski prijevod još jedne Prattove biografije: “Hugo Pratt, portret perom” Thierryja Thomasa.
Fascinantna je biografija Huga Pratta. Bio je neumorni putnik, istraživač i znatiželjnik – po životnoj i kreativnoj snazi sličan Predragu Luciću, Duji Brattu – i nije čudo da je stvorio tako apartan, otmjen i misteriozan književno-slikovni lik kakav je Corto Maltese, u kojemu generacija Predraga Lucića sluti svog lutalačkog brata. Ali i sam Pratt očito je bio apartan i misteriozan: priznaje to i sam Petitfaux kada u uvodu piše: “Je li mi Pratt uvijek govorio istinu? Moje prvo pitanje (‘Koji od svojih života ćete mi ispričati?’) i njegov odgovor (‘Poznajem trinaest načina da se ispriča moj život.’) dobro odražavaju stanje duha u kojem smo bili.” Uistinu, štoviše, Prattov je život bio toliko bogat i bremenit paradoksima da je teško oteti se dojmu kako ne čitamo činjenično provjerljivu biografiju umjetnika, nego priču o kakvome junaku iz bajke.
Jer Hugo Pratt očito je to donekle i bio, i samo je on mogao stvoriti istinskog junaka iz bajke životne stvarnosti – Corta Maltesea. Priznaje to i sam, kada u knjizi Petitfauxu kaže: “Da, ja sam lik koji je dio svog unutarnjeg svijeta prenio u svoje priče, imao sam sreću da mogu tako živjeti…” “O želji da se bude beskoristan”, dakako, pripovijeda cijelu činjeničnu povijest rođenja i stasanja tog vitkog i elegantnog sumnjičavca, distanciranog mornara što se smuca Mediteranom i Orijentom, uvijek znatiželjan, ali nikad angažiran. U knjizi je povijesni, prvi kvadrat u kojem se pojavljuje Cortov lik, još neprepoznatljiv: u srpnju 1967., u talijanskom mjesečniku Sgt. Kirk, objavljen je Prattov crtež u bradu i kosu zaraslog, do pasa golog zatočenika, raširenih ruku i nogu privezanog za splav kako pluta, što su “kao kaznu koristili neki narodi Pacifika”…
“Hugo Pratt – o želji da se bude beskoristan” prava je poslastica, nezaobilazan svezak za svaku samosvjesnu kuću biblioteku. Ali ona nije samo to: ovdje u nas, gdje je ime Duje Bratta al pari s gospodstvom Corta Maltesea, ona je primjeren uvod u “ples slobode” što su ga na onoj plaži finim koracima poveli Duje, Corto, Alem, Hugo, i svi ostali iz boljeg svijeta ironije, sumnje, ljepote i intelektualne elegancije. (Boris Pavelić, Tačno.net)
