Piše: Mohanad Eh-Hemrawi
Abdul-Rahman al-Nashash, jedanaestogodišnji dječak, pridržava se za rub stolice i pokušava ugurati lijevu nogu u plastičnu protezu koja mu više ne odgovara. Kost koja je presječena prije dvije godine nastavila je rasti i sada ga bolno pritišće iznutra, uz kožu.
Ljekari su mu rekli da je prestane nositi. Ipak, on je stavlja svakog jutra, čvrsto zatežući remenje i spuštajući nogavicu pantalona kako niko ne bi vidio plastiku prije nego što napravi prvi korak. Grize usnu kada ga zaboli i drži ramena uspravno kako niko ne bi primijetio da šepa.
„Prisili se da je nosi“, rekla je njegova majka, „samo da niko ne sazna da ima invaliditet.“
Prije genocida, al-Nashash je igrao za lokalni fudbalski klub i trčao za loptom po zemljanom terenu sve dok sunce ne bi zašlo. Najstariji je sin u porodici i bio je onaj na koga se majka oslanjala kod kuće. Kada joj je trebala voda, on bi potrčao da donese tešku bocu vode od jednog galona i nikada se nije umarao. Sada to više ne može.
Kada konačno skine protezu, sjedi sklupčan. Čeka treću operaciju, a majka kaže da će mu svake godine biti potrebna nova.
Kako dijete raste, raste i kost u amputiranoj nozi, ali proteza ne raste. U jednom trenutku prestane odgovarati, a ponekad je djetetu potrebna još jedna operacija prije nego što dobije novu. U Gazi to često znači da cijeli proces mora početi ispočetka: prvo operacija, zatim rehabilitacija, pa nova proteza, ako ju je uopće moguće izraditi, jer Izrael ograničava dopremanje dijelova i materijala potrebnih za njihovu izradu i popravku. Neka djeca u Gazi prerasla su svoje proteze i čekaju nove. Druga ih nikada nisu ni dobila jer u Gazi nema proteza koje im odgovaraju.
Al-Nashashova porodica bila je prisiljena evakuirati se iz izbjegličkog kampa al-Bureij u centralnoj Gazi 2023. godine i sklonila se u škole UNRWA-e. Njegov otac ostao je iza njih. Dva dana nakon njihovog odlaska, 20. oktobra, kuća je pogođena, a njegov otac ubijen zajedno s nekoliko članova porodice. Motocikl na tri točka, koji je porodici bio jedini izvor prihoda, nalazio se u ostavi i uništen je u istom napadu.
Nakon toga porodica se selila iz škole u školu i iz šatora u šator. Proveli su oko tri mjeseca u Rafahu, a zatim se preselili u škole u Nuseiratu. Budući da nisu imali nikakvih prihoda, njegova majka je sa svojim djeverom otvorila mali štand na kojem su prodavali različite vrste konzerviranog graha.
Oko podneva 16. jula 2024. godine sestra Abdul-Rahmanove majke zamolila ju je da dođe naložiti vatru i pripremiti hranu, pa je ona ostavila sina da umjesto nje pripazi na štand. Izraelska vojska izvela je zračni napad na šatore usred škole al-Razi, skloništa UNRWA-e u kampu Nuseirat, pri čemu su ubijene 23 osobe, prema podacima Vladinog ureda za medije u Gazi. Komad gelera pogodio je Abdul-Rahmana direktno u nogu. Njegova majka rekla je da mu je povrijeđeno lijevo stopalo bilo raspolovljeno, da su mu kosti nožnih prstiju bile izložene i da je neprestano vrištala kako joj je sin ubijen.
U početku su joj, kako je rekla, kazali da se ljekari nadaju da će nogu uspjeti sanirati metalnim pločicama umjesto amputacijom. U bolnici Al-Aqsa jedan ljekar rekao joj je da će noga morati biti amputirana, a ona ih je zamolila da odsijeku njenu nogu i daju je njemu, jer je on bio taj koji se brinuo o njoj. Potom je kolima hitne pomoći prevezen u bolnicu uz more u Deir al-Balahu, gdje je radio strani medicinski tim. Tamo su joj rekli da se više ništa ne može učiniti. Za amputaciju je bio potreban njen pristanak. Potpisala je jer nije bilo drugog izbora.
Nakon amputacije, terapeuti iz lokalnih rehabilitacijskih programa redovno su dolazili raditi s njim. Međutim, njegov prirodni rast otežavao je oporavak. „Moj sin brzo raste“, rekla je njegova majka. Do marta 2025. godine, samo osam mjeseci nakon što je izgubio nogu, kost je već bila previše izrasla.
Otputovali su u Jordan, gdje su mu hirurzi skratili kost i postavili prvu protezu, onu koju i danas nosi. Putovanje je trajalo pet mjeseci. Kada se al-Nashash vratio u Gazu, dječak koji je nekada trčao punom brzinom po fudbalskom terenu morao je početi fizikalnu terapiju ispočetka, ponovo učeći održavati ravnotežu i hodati.
Danas se taj isti ciklus uskoro mora ponoviti. Kada konačno uspije dobiti sljedeću operaciju, čekat će ga još tri mjeseca fizikalne terapije prije nego što uopće bude mogao početi ponovo učiti hodati. Njegova majka podnijela je zahtjev za medicinsku evakuaciju iz Gaze, nadajući se da će se moći liječiti u inostranstvu. „Voljela bih da mogu vidjeti svog sina kako hoda poput druge djece“, rekla je za Mondoweiss.
Dok čekaju odobrenje, al-Nashash koristi i par podlaktičnih štaka koje se raspadaju. Mekani materijal na rukohvatima potpuno se istrošio, pa mu se ruke taru o tvrdu površinu. „Nema rezervnih dijelova za rukohvate“, rekla je njegova majka.
Neizvjesno čekanje na proteze
Mahmoud al-Darbali, desetogodišnji dječak, izgubio je desnu nogu do kuka kada je imao devet godina, a više od godinu dana kasnije još uvijek čeka da dobije svoju prvu protezu.
Porodična kuća al-Darbalijevih, u blizini pijace automobila Zeitoun, bombardirana je sedmicu nakon što su se evakuirali. Nakon što su više od deset puta bili prisiljeni seliti se na jug, porodica se vratila na sjever i smjestila u jednu sobu u kući njegove nane u ulici Kishko, u četvrti Zeitoun u gradu Gazi. „Bili smo sretni“, rekla je njegova majka za Mondoweiss.
Dana 5. jula 2025. godine tri granate pogodile su kuću. U eksploziji je ubijeno nekoliko članova porodice, uključujući al-Darbalijevu četrnaestogodišnju sestru. „Nisam se stigla oprostiti. Umrla je gladna“, rekla je njegova majka. Eksplozija je Mahmoudu na mjestu otkinula desnu nogu i izazvala opekotine na lijevoj natkoljenici. Geleri su pogodili pluća njegovog sedmogodišnjeg brata i koljeno njegove majke. Njegov šesnaestogodišnji brat još uvijek ima gelere u blizini kičme i ne može spavati bez lijekova protiv bolova.
Proveli su više od dva mjeseca u Arapskoj baptističkoj bolnici Al-Ahli, gdje su al-Darbalija svakodnevno odvodili u operacionu salu samo kako bi mu promijenili zavoje. Majka i njeno petero preživjele djece dijelili su jedan bolnički krevet. U julu 2025. godine, istog mjeseca kada je Mahmoud povrijeđen, organizacija Ljekari bez granica (MSF) saopćila je da povrijeđeni pacijenti u njenim klinikama u Gazi traže hranu umjesto lijekova jer im rane nisu zarastale zbog nedovoljnog unosa proteina.
I dalje osjeća nogu koju je izgubio. „Mama, boli me peta“, govori joj, ispričala je njegova majka. Njegov brat rukama obuhvati prazno mjesto na kojem je nekada bila Mahmoudova noga i pritisne ga. „Bolje mi je“, kaže Mahmoud. Ne dobija nikakvu psihološku podršku. Kada mu daju papir, crta tenkove, projektile i krv.
Budući da amputacija seže do karlice, a ostao mu je samo mali dio bedrene kosti, porodici je rečeno da u Gazi ne postoji proteza koja bi mu odgovarala. Upućen je na medicinsku evakuaciju u inostranstvo, ali nijedna država još nije prihvatila njegov slučaj. „Situacija je teška“, rekla je njegova majka, „a hrane nema.“
Nestašica koja je namjerno izazvana
Dr. Mohammed Abu Mansi, specijalista fizikalne terapije i rehabilitacije u Bolnici za rehabilitaciju i protetiku Sheikh Hamad Bin Khalifa Al Thani u gradu Gazi, objasnio je da, iako nije svakom djetetu potrebna godišnja revizijska operacija, prekomjerni rast kosti kod neke djece izaziva komplikacije. Kod pacijenata poput al-Nashasha, kost koja raste stvara izbočinu. „Kada dijete prenese težinu na protezu, to mjesto postaje veoma bolno“, rekao je. „Pritisak unutar proteze postaje nepodnošljiv.“
Revizijske operacije mogu se obavljati u Gazi, rekao je, ali samo u granicama onoga što je dostupno u operacionim salama, anesteziji i postoperativnoj njezi. Komplicirani slučajevi zahtijevaju odlazak na liječenje u inostranstvo.
Kod amputacija u visini kuka, poput al-Darbalijeve, problem je nedostatak materijala. „Prije rata smo ovu vrstu proteza izrađivali i postavljali u Gazi“, rekao je dr. Abu Mansi za Mondoweiss. „Ali sada materijali potrebni za izradu proteze za amputaciju do kuka nisu dostupni.“ Prije rata, objasnio je, dijelovi za proteze i potrebni materijali redovno su stizali, a bolnica je mogla osiguravati kontinuiranu njegu osobama s amputacijama.
Djeca poput al-Darbalija, koja ostaju bez proteze, razvijaju slabost mišića, mišićne kontrakture, ograničenu pokretljivost i promjene oblika amputiranog dijela ekstremiteta kako njihova tijela nastavljaju rasti, objasnio je. Dugotrajno oslanjanje na štake i invalidska kolica također uzrokuje dodatne komplikacije.
Prema istom izvještaju, nijedan komad rehabilitacijske opreme nije ušao u Gazu između maja 2024. i 14. aprila 2026. godine. Do tog datuma 18 pošiljki, uključujući proteze i dječija invalidska kolica, još je čekalo odobrenje, u prosjeku 136 dana, a u najdužem slučaju čak 526 dana. U prethodnih šest mjeseci četiri pošiljke bile su odbijene. U junu je Ured Ujedinjenih nacija za koordinaciju humanitarnih poslova izvijestio da su izraelske vlasti, uprkos ponovljenim zahtjevima, odbile dopustiti unos protetskih zglobova za šake, koljena i gležnjeve, silikonskih navlaka i medicinske obuće.
Ni liječenje u inostranstvu nije zagarantovano. Medicinska uputnica tek je prvi korak. Država koja prima pacijenta mora ga odabrati, nakon čega se spisak dostavlja izraelskim vlastima na odobrenje. Do sredine septembra, od oktobra 2023. godine, evakuirano je 13.555 pacijenata, uključujući 6.326 djece. Prije rata iz Gaze je svakodnevno odlazilo između 50 i 100 pacijenata radi liječenja. U januaru je generalni direktor WHO-a Tedros Adhanom Ghebreyesus izjavio da je više od 18.500 pacijenata, uključujući 4.000 djece, još uvijek trebalo hitnu medicinsku evakuaciju. Pozivajući se na Ministarstvo zdravstva Gaze, naveo je da su 1.092 pacijenta umrla čekajući evakuaciju između jula 2024. i novembra 2025. godine.
Al-Darbali je u julu napunio deset godina. Njegova majka još uvijek čeka poziv službenika koji obrađuju njegov zahtjev za medicinsku evakuaciju kako bi joj javili da je odobrena. „Svake sekunde molim se da mi telefon zazvoni i da mi kažu da se spremim“, rekla je.
Sada, kada al-Darbalija odvedu u bolnicu, odbija da ga uspavaju. Njegova lijeva noga, jedina koja mu je ostala, prekrivena je ožiljcima od opekotina.
„Ne želim zaspati“, rekao je Mahmoud. „Odsjeći će mi i drugu nogu.“
Izvor: https://mondoweiss.net/2026/10/gazas-child-amputees-are-growing-faster-than-their-prosthetics-allow/
Objavljeno: 15. oktobar 2026.
