Čovječanstvo je stoljećima razvijalo tehnologije kako bi prevladalo različite oblike oskudice. Industrijalizacija je omogućila masovnu proizvodnju robe, moderna poljoprivreda povećala je dostupnost hrane, a internet je otvorio pristup gotovo neograničenim količinama informacija. Međutim, ono što je nekada predstavljalo rješenje sve češće postaje novi problem – proizvodimo više nego što možemo smisleno iskoristiti.

U tekstu objavljenom na portalu Tech Policy Press, istraživači Velislava Hillman i Peter G. Kirchschläger upozoravaju da ulazimo u razdoblje koje nazivaju „dobom hipertrofije“, u kojem neprestani rast proizvodnje, informacija i tehnoloških mogućnosti više ne donosi nužno korist društvu.

Autori koriste pojam hipertrofije kao metaforu za razvoj koji, nakon određene granice, može postati kontraproduktivan. Kao što pretjerano povećanje mišićne mase ne mora značiti bolje funkcioniranje organizma, tako ni sve veća količina informacija ne garantuje bolje razumijevanje svijeta.

Umjetna inteligencija, smatraju, predstavlja posebno izražen primjer tog paradoksa. Njome je moguće u nekoliko sekundi proizvesti tekstove, programske kodove, muziku i brojne druge sadržaje. Ipak, sposobnost proizvodnje sadržaja ne znači da postoji odgovarajuća potreba za njim, niti da će njegova dostupnost automatski povećati ljudsko znanje.

Obrazovanje između tehnološke efikasnosti i gubitka sposobnosti

Posebnu pažnju autori posvećuju obrazovanju, području u kojem se AI sve intenzivnije predstavlja kao sredstvo za unapređenje učenja i povećanje efikasnosti.

Historijski gledano, obrazovne institucije nastajale su u okolnostima ograničenog pristupa znanju. Škole, univerziteti i biblioteke omogućavali su njegovo prikupljanje, očuvanje i prenošenje. Internet je značajno promijenio takav sistem, dok umjetna inteligencija sada omogućava automatizaciju i samog procesa intelektualnog rada.

AI može napisati prvi nacrt eseja, prevesti tekst, sažeti knjigu ili ponuditi argumente za određenu tvrdnju. Međutim, autori postavljaju pitanje šta se događa s ljudskim sposobnostima kada tehnologija preuzme aktivnosti kroz koje su se te sposobnosti razvijale.

Pozivaju se i na istraživanja koja ukazuju na moguće negativne posljedice pretjeranog oslanjanja na AI. Jedno istraživanje Massachusetts Institute of Technology (MIT) pokazalo je slabiju povezanost moždanih regija kod osoba koje su koristile AI za pisanje eseja, uz slabije prisjećanje sadržaja i manji osjećaj autorstva nad vlastitim radom. Istraživači su za takve nalaze upotrijebili pojam „kognitivni dug“.

Drugo, randomizirano istraživanje iz 2025. godine, pokazalo je slabije dugoročno zadržavanje naučenih informacija kod studenata koji su koristili ChatGPT kao pomoć pri učenju.

Iako su nalazi još preliminarni i ne dokazuju da svaka upotreba AI-ja šteti učenju, autori smatraju da otvaraju važna pitanja o posljedicama prepuštanja intelektualnog rada mašinama.

Kada efikasnost postane važnija od učenja

Problem, prema autorima, nije isključivo u samoj tehnologiji, nego i u načinu na koji društvo razumije napredak.

Učenje jezika, pisanje teksta ili razvijanje argumentacije zahtijevaju vrijeme, koncentraciju i trud. Umjetna inteligencija te procese može znatno ubrzati, ali pritom postoji opasnost da se zanemari vrijednost samog procesa učenja.

Ako tehnologija može napisati argument za nekoliko sekundi, postavlja se pitanje hoćemo li i dalje razvijati sposobnost samostalnog argumentiranja. Slično tome, ako AI može sažeti knjigu, hoće li čitanje i promišljanje njenog sadržaja postati manje važno?

Autori upozoravaju da se ljudske kognitivne sposobnosti razvijaju kroz njihovo korištenje. Razmišljanje, pamćenje i prevladavanje poteškoća nisu samo sredstva za postizanje određenog rezultata, nego aktivnosti koje oblikuju pojedinca.

U tom smislu, tehnološka hipertrofija mogla bi dovesti do svoje suprotnosti – atrofije ljudskih sposobnosti koje je prvobitno trebala ojačati.

Šta ostavljamo budućim generacijama?

Posebno zabrinjavajućim autori smatraju posljedice za djecu i mlade, koji odrastaju u okruženju u kojem su digitalni alati i automatizirani odgovori stalno dostupni.

Za razliku od prethodnih generacija, današnja djeca možda neće imati iskustvo svijeta u kojem je pronalaženje informacija zahtijevalo znatno više samostalnog istraživanja i razmišljanja.

Zbog toga autori pozivaju na ponovno vrednovanje svakodnevnih oblika učenja koji nisu nužno povezani s formalnim obrazovanjem ili tehnologijom. Učenje kroz praktičan rad, razgovor, igru, društvene odnose i rješavanje problema ostaje važno za razvoj samostalnosti i razumijevanja svijeta.

Njihova kritika ne podrazumijeva odbacivanje umjetne inteligencije, nego preispitivanje pretpostavke da su veća produktivnost i efikasnost uvijek poželjni ciljevi.

Umjesto stalnog povećavanja količine dostupnog sadržaja, smatraju da je potrebno razmišljati o njegovoj svrsi i stvarnim ljudskim potrebama.

Ključno pitanje, zaključuju autori, više nije možemo li proizvesti dovoljno informacija i znanja, nego šta zapravo želimo postići njihovim obiljem i koliko smo pritom spremni sačuvati vlastitu sposobnost razmišljanja.

Izvor: Tech Policy Press – The Age of Hypertrophy, Velislava Hillman i Peter G. Kirchschläger