Ima nešto lakrdijaški besmisleno u nemogućnosti Milorada Dodika da iskontrolira sopstvene bazične reakcije. Nakon što je Draško Stanivuković pobijedio njegovog Igora Radojičića, oficijelni kontrolor svega u Republici Srpskoj zaprijetio je građanima Banje Luke da će im uskratiti grijanje i sve ostalo što je u njegovoj nadležnosti. A malo je toga danas u manjem entitetu Bosne i Hercegovine što nije u njegovoj nadležnosti. Ova izjava izazvala je opravdanu kombinaciju gnjeva i šprdanja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, pa je čovjek sljedećeg dana takoreći strateški reterirao, parapsihološki objasnivši da su to gluposti što mediji pišu, jer Banja Luka neće ostati bez grijanja. Dovesti sebe u situaciju da objašnjavaš kako neposlušne glasače nećeš kažnjavati zavrtanjem radijatora samo je po sebi nonsens kakav se rijetko viđa čak i u političkoj Bosni i Hercegovini, rodnoj postojbini nonsensa.
Nakon Milorada – Bakir
Znatno blaži, ali ipak dovoljno figurativan i rječit ispad imao je i Bakir Izetbegović. Objašnjavajući razloge izbornog poraza Stranke demokratske akcije, on je u dva navrata izbacio definicije čiji je jedini cilj bio da skrenu pažnju s pravih uzroka: zastrašujuće korupcije, nepotizma, nestručnosti, nevladanja situacijom i nemogućnosti da SDA kao vodeća politička grupacija u Bošnjaka kvalitetno odgovori na izazove 21. vijeka. Izetbegović je prvo rekao da je glasačko Sarajevo „hirovito“, što je još jedan nezaboravni biser u bogatoj niski njegovih izjava, a dan ili dva kasnije da je Četvorka snalažljivija te da ih je porazila boljom upotrebom društvenih mreža. Krnji vrh SDA vjerovatno nije ni svjestan prave težine ove tvrdnje. Na samom kraju 2020. godine priznati da se kao vodeći politički subjekt ne snalazite s društvenim mrežama samo je po sebi arhaizam prvog reda, ali još je znakovitija izjava o hirovitosti. Izetbegović nema političke snage niti znanja da preuzme odgovornost. Nije Sarajevo hirovito, nego je SDA zaslužila još veći poraz od onog koji je fasovala. Posljednjih godinu dana protiče u znaku nezamislivih afera koje je ova stranka neumorno proizvodila. Ništa Asim, ništa Fadil, Fikret i Solak, ništa raspadnuto zdravstvo, ništa rasulo stranke… Nego Sarajevo hirovito. Stepen kritičke autorefleksije im je otprilike na nivou čistoće zraka u glavnom gradu – mizeran. Sarajevo bi bilo hirovito da je nakon svega glasalo za SDA, u tome je poenta.
Žena ni za lijeka
Treći aspekt koji valja spomenuti povodom minulih izbora je drastičan deficit žena u politici. Za jednu ovakvu sredinu nema ništa gore od dominacije muškog političkog subjekta, tog mislećeg međeda koji je ovdje doslovno kriv za sve: od rata, preko korupcije, do sveopće bijede. Čak su i novinari slijedili ovaj kontraproduktivni koncept. Otužno je bilo gledati naše improvizirane studije u kojima se, kao da nikakve pandemije nema, gura po sedam-osam zaslužnika, a žene im eventualno služe da prinesu šerbe. To vam je Bosna i Hercegovina 21. stoljeća, oaza brkova i lošeg fudbala koja u tome ne vidi ništa sporno.
Na kraju ohrabrujuća vijest: članovi i simpatizeri Platforme za progres, jedne fine, ali ne baš probitačne opcije, nakon izbora su krenuli u čišćenje predizbornih bilborda i plakata. Izuzetan potez, jer političari najviše (samo)dopadnih akcija organiziraju prije glasanja. Ova odluka došla je nakon što je sve prošlo i nudi malo drukčiji pristup politici.
I inače su ove godine plakati i bilbordi bili marketinški višak. Malo je ljudi po ulicama i trgovima. Izuzimajući one zastrašujuće predizborne skupove nekoliko staromodnih stranki, sve se odvijalo na ekranima, mrežama i platformama. Sljedeći izbori su 2022. godine. Svijet je već totalno digitaliziran, dronovi mijenjaju vojnike, roboti otimaju radna mjesta, kampanje će se voditi putem suptilnog elektronskog oglašavanja, a plakati će biti stvar prahistorijskog političkog advertajzinga. Imate pravo samo jednom pogađati gdje neće, gdje će sve ostati isto.
Gdje sam tu ja?
Rezultati izbora pokazali su da građani Bosne i Hercegovine mjestimično znaju kvalitetno odlučivati o sopstvenoj sudbini. Dobili smo u mnogim sredinama nove, vrijedne ljude. E sad, do njih je da povuku važan razlikovni potez. Sjećate li se Alijanse za promjene, kada je uz pomoć raznih trikova izgurala dotadašnje vlasti, već dobro ogrezle u nacionalizmu i korupciji. Tada se očekivalo jedno bitno ideološko određenje, da neko u ime novih snaga izađe pred javnost i kaže: „Ovo je kraj politike kako su je naši prethodnici prakticirali. Mi krećemo novim putem.“ Ništa od takve deklaracije nije se desilo, niti je bilo novog puta. Ista greška sada se ne bi smjela dogoditi, očekujemo od izbornih pobjednika, tj. od onih načelnika koji predstavljaju nove snage, da nam upute samo jednu programsku rečenicu: „Obećavam da se neću ugrađivati.“ To obećanje i njegova striktna implementacija u svim aspektima obnašanja vlasti predstavljali bi istinski zaokret. U protivnom, desit će nam se onaj genijalni aforizam, autora ne znamo, koji kaže: „Prema prvim rezultatima, najveća izlaznost je na graničnom prelazu Gradiška.“
