Jedno od čovjekovih bitnih obilježja, onih koja ga čine čovjekom, jest da je homo technicus. Tehnika u ključnom smislu određuje naš odnos prema svijetu, od kotača do čipa, od tiskarske tehnike ili govorničkog umijeća (retorike techne) do tehnike sviranja klavira. Bez nje, čovjek bi bio prirodno biće uronjeno u prirodan svijet, tek se tehnikom priroda preobražava u čovjekov svijet. I kao da nam je negdje promaklo da mijenjajući prirodu svijeta, mijenjamo i vlastitu prirodu.
Uporedo s razvojem tehničkih uređaja, koji se rapidno ubrzao tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća i nezaustavljivo teče dalje, intenzivirala se rasprava o utjecaju tehnike na čovjeka. Mnogi su tada, sredinom prošlog stoljeća, brinuli da bi taj utjecaj mogao biti poguban. Danas svjedočimo promijenjenom čovjeku. Pa kakav je taj novi čovjek? Prije svega, nešto se dogodilo s njegovim osjećajima. Generacije odrasle uz kompjuter, s mobitelom u ruci kao svojim sastavnim, nerazdruživim dijelom kao da su internalizirale hladnoću samih uređaja, njihovim bismo emotivnim reakcijama prije opisali androide, nego sućutnu ljudskost. Iako je generalizacija u pravilu greška pa ju treba izbjegavati, globalno je zamjetan opći nedostatak empatije, primjerice vidljiv u posvemašnjoj odsutnosti brige za osobe starije životne dobi tijekom ove nesretne pandemije. Budući da je smrtnost mladih, srećom, iznimno niska te bolest često prođe gotovo nezamjetno, s blagim ili čak nikakvim simptomima, čini se da, ne osjećajući ugrozu vlastitog života, baš i ne mare puno. Masovno krše mjere samoizolacije izlazeći s društvom u kafiće i noćne klubove iako znaju da su zaraženi, ne nose maske niti u školama gdje je njihovo nošenje propisano kao obavezno, ljute se i prezirno podsmjehuju zahtjevu da ih koriste. Znaju da takvim ponašanjem dovode u izravnu opasnost živote baka i djedova, ali ne ostavljaju dojam da ih to značajnije brine.
Promjena jezika
Svakodnevna višesatna upotreba mobitela i računala rezultirala je i promjenom jezika. Ne samo da se vrlo intenzivno anglizira, nego se sve više reducira na jezik simbola korištenjem kratica i emotikona. Na pitanje zašto koriste tako puno engleskih riječi i izraza, pogotovo u međusobnom razgovoru ili dopisivanju, mladi odgovaraju da neke svoje misli i osjećaje nisu u stanju izraziti na hrvatskom jeziku (ili bosanskom, svejedno, vrijedi isto). Na našu začuđenost i nevjericu nad tvrdnjom da bolju i precizniju izražajnost uspijevaju postići na stranom, nego na materinjem jeziku, odgovaraju da je razlog što su te pojmove prvi put čuli i usvojili na engleskom jeziku, najčešće prateći youtubere, pa ih znaju objasniti, ali ne znaju naći riječi kojima bi ih preveli. Razgovaramo li premalo s djecom? Kad međusobno komuniciraju, izmjenjuju poruke pune kratica što vremenom rezultira sve slabijim jezičnim sposobnostima. Imaju poteškoća u izražavanju misli i osjećaja, ne prepoznaju fine nijanse u značenjima, rječnik im je sve oskudniji, a stil pisanja iz generacije u generaciju vidljivo skromniji.
Moć tehnike očituje se u još jednom, čini se, nedovoljno istraženom fenomenu – u kojoj je mjeri način na koji pišemo uvjetovan odabirom sredstva kojim se koristimo pri pisanju. Značajna je razlika u načinu na koji se strukturiraju misli ovisno o tome pišemo li tekst umačući pero u tintu, koristeći olovku, pisaću mašinu ili tipkovnicu računala. Pisanje na računalu nas je razmazilo, ono omogućuje jednostavno brisanje i prepravljanje, naknadno ubacivanje ili premještanje cijelih odlomaka kao i njihovo uklanjanje. Dalo je polet mislima, otklonilo dotadašnju strogost, ali i preciznost, koje su bile nužne već u samom trenutku zapisivanja. Sada mogu biti odgođene za naknadno popravljanje i dotjerivanje teksta. Više nije nužno unaprijed, prije zapisivanja, imati gotovu misao te znati kako će izgledati ne samo prva sljedeća, već nekoliko uzastopnih rečenica. Osim o sadržaju rečenica, istovremeno s pisanjem, trebalo je paziti i na pravopis. Ponekad ideju nastojimo što brže zapisati da ju ne bismo zaboravili pa, dok pišemo, istovremeno primjećujemo da činimo pravopisne pogreške, ali se na to ne obaziremo znajući da ih možemo kasnije popraviti, a na njih nas upozorava i automatska provjera pravopisa ugrađena u program.
Diskontinuitet u pisanju
U vrijeme pisaće mašine, popravljalo se korektorom koji je ostavljao vidljiv trag autorove nepismenosti kao i neurednost identičnu onoj kad rukom pisan tekst križamo ili ubacujemo riječi, rečenice i odlomke. Kad je, pak, riječ o peru i tinti, kojima se stoljećima zapisivalo, razmislimo o diskontinuitetu do kojeg je dolazilo zbog nužnosti umakanja pera u tintu što je mišljenju omogućavalo kratke pauze. Jean-Dominique Bauby, svojevremeno glavni urednik francuskog izdanja časopisa Elle, je 1995., u dobi od 43 godine, doživio vrlo težak moždani udar koji je za posljedicu imao LIS-sindrom, paralizu cijelog tijela osim kapka lijevog oka. Treptaji oka su ostali njegova jedina komunikacija sa svijetom, tako što je za svako slovo abecede namignuo točno određen broj puta. Na taj je način izdiktirao dnevnik u kojem je opisao kako mora unaprijed, prije dolaska izdavačevog čovjeka, koji zapisuje slovo po slovo, vrlo precizno osmisliti i zatim do detalja zapamtiti ono što će diktirati treptaj po treptaj. “U glavi svaku rečenicu deset puta promijesim, izbacim poneku riječ, dodam pridjev i učim tekst napamet, poglavlje za poglavljem.”
Fotografi su ranije, prije pojave digitalnog fotoaparata, morali imati osjećaj za trenutak u kojem treba pritisnuti okidač. Ono što je razlikovalo vrhunskog od osrednjeg fotografa bio je talent kojim je znao prepoznati i uhvatiti atmosferu trenutka. Osim talenta, trebao je raspolagati i stručnim znanjem tehnički preciznog podešavanja fotoaparata da bi fotografija bila točno onoliko oštra i osvijetljena kakvu je želio dobiti. Malo je toga moglo biti popravljano naknadnom obradom pri razvijanju filma i izradi same fotografije, a ono što je moglo, zahtijevalo je puno truda iskusnog retušera. Film je bio skup kao i njegovo razvijanje pa smo slikali malo i s nestrpljenjem iščekivali konačni rezultat. Napretkom tehnologije svi u džepu imamo mobitel s integriranom kamerom pomoću koje možemo napraviti na tisuće besplatnih fotografija svakog dana i odmah vidjeti jesu li onakve kakvima se nadamo. Ukoliko nisu, naknadnom obradom, u jednom od stotina programa namijenjenih popravljanju fotografija, možemo i bez velikog umijeća, samo s malo iskustva, napraviti da zmaj na slici postane privlačna žena, da noćna fotografija postane danja, oblačna sunčana, a maglovita izoštrena. Tako je izumrlo još jedno majstorstvo.
Problemi s koncentracijom
Tehnika je učinila da vrijeme protječe brže pa su nam koncentracija i sposobnost čekanja sve kraći. Više nemamo strpljenja ni za što duže od nužne minimalne forme. Čitat ćemo tekst ukoliko nije duži od 700 do 1000 riječi. Neki niti to, nego samo naslove, o čemu svjedoče njihovi komentari teksta. Strpljenja imamo još samo za ekstremno napete filmove, ali nikako duže od dva sata. Njihovo gledanje ćemo prekidati hranom, pićem, pogledom na objave društvenih mreža i slično, znajući da su nam uvijek na raspolaganju. Koliko je samo čovjek bio drugačiji u doba dok je gledanje filma bio jednokratan događaj tijekom kojega je nastojao proživjeti, ali i zapamtiti svaki detalj filma. Ako imaš što reći, reci to kratko i jasno, temeljni je zahtjev suvremene publike koja očekuje instant poruke, gotovu mudrost iskazivu rečenicom, dvije. Kakva povijest filozofske misli, kakvi filmovi i knjige, sve što trebamo znati o životu, piše na boci Jane i u knjigama Paula Coelha.
