Foto: N1/Doznajemo.com

Milorad Dodik je u fokusu javnosti već danima. Preciznije, otkako je njegov kandidat izgubio u trci za gradonačelnika Banjaluke od mladog Draška Stanivukovića. Prvo su odjeknule njegove prijetnje Banjalučanima da im više neće ni grijanje biti sigurno zbog podrške kandidatu opozicije, a sada je i gostovanje kod novinarke N1 Emele Burdžović Slipičević postalo viralno. Intervju je izazvao nevjerovatnu pažnju u regionu, a posebno ponavljanje gosta koji je posljednjih sedam minuta recitovao u koliko je opština i gradova pobijedio. Formula 42+3 koju je nezadovoljni Dodik ponavljao do kraja emisije da bi dokazao da je pobjednik polako ulazi u popularnu kulturu kao univerzalni odgovor na sva neugodna pitanja koje vam neko može postaviti. Istovremeno, na društvenim mrežama su se pojavili brojni kritičari Burdžović Slipičević koji su prigovarali njenom načinu vođenja razgovora. Javni medijski servis RTRS potrudio se da napise sa društvenih mreža skupi na jedno mjesto, uz isticanje da je gostovanje člana Predsjedništva obilježilo neprimjereno ponašanje voditeljke. Ovdje ćemo pokušati odgovoriti na pitanje da li je gledani intervju bio profesionalno urađen, jesu li najčešće isticane kritike opravdane, te je li baš sve obilježilo neprimjereno ponašanje voditeljke?

  1. Intervju je primjer tabloidnog novinarstva

Jedna od najčešćih kritika je da razgovor nije bio ništa drugo do estradizacija informativnog programa. Gost je, vele kritičari, prekidan, novinarka je pravila grimase, emocije su s obje strane bile naglašene… Oni koji su još oštriji u kritikama reći će da su pitanja bila tendenciozna, besmislena, da se gost nije uvažavao i da je sve bilo preintimno. Prvo, hardtalk intervjui su rijetkost u nas. Oni su po svojoj definiciji žestoki i beskompromisni. Veliki mediji ih praktikuju i putem njih najčešće stvaraju prepoznatljiva TV lica. Oni nisu za one slabijeg srca. Preko njih bismo komotno mogli staviti naljepnicu samo za 18+. Voditelji u takvim razgovorima nikada nisu prijatni. Njihov stil i karakter dolaze do izražaja jer su u prvom planu i oni i sagovornik. Ako vam voditeljica inače nije simpatična, ovdje vam tek neće biti. Postavljaju se po pravilu teška pitanja, ili se izlaže samo ono što oponira sagovorniku. Voditelj razgovora se namješta u pozu pažljivog i lično zainteresovanog sagovornika u kojoj sve vrijeme naglašava da mu je stalo do svakog odgovora. Gluma, grimase i gestikulacija su poželjni. Sve je na ivici i dramatično, ali s razlogom jer je povod razgovora uvijek naglašeno konfliktnog karaktera. Ko ne vjeruje, neka pogleda razgovore izvanrednog Stephena Sackura koji na BBC-u već godinama vodi intervjue koji su naslovljeni kao HARDtalk. Kod nas ništa manje nije beskompromisna ni popularna Olja Bećković u Utisku nedjelje.

Primjedba da je Burdžović Slipičević bila preintimna na pojedinim mjestima, ili da je pređena granica dobrog ukusa (a kod hardtalka ste sve vrijeme na ivici, pogotovo ako je još gost neprijatan kao što je bio slučaj), opravdana je jer je teško objasniti odjednom postavljeno pitanje „Da li se vi čega bojite?“. Ili uzdah „Vi važite za dernekliju“, nakon čega Dodik rado nastavlja da priča o svojim tulumarskim navikama. To jesu bili primjeri kada se skliznulo u nepotrebno žutilo, i koje je sagovornik objeručke prihvatio. U emisiji od četrdeset i pet minuta, oni su bili radije eksces nego pravilo. Uz to, novinarka je preko puta sebe imala teškog sagovornika koji je sve vrijeme bio neobično rezigniran, i koji je poznat po prijetnjama medijskim radnicima. Malo relaksacije se zato može objasniti, ali to jeste bilo suvišno.

  1. Preko puta je ipak sjedio šef države

Puritanci među nama, ili oni koji poštuju instituciju predsjednika, bez obzira ko je obnaša, reći će da svaki državnik zaslužuje poštovanje. Pa i onaj koji vlada uprkos svim optužbama za korupciju. Hadrtalk ne poznaje ko je preko puta. Novinarka je sve vrijeme persirala sagovornika, nazivala ga „gospodine Dodik“, uvažavala sve funkcije koje obavlja, pa i naglašavala njegovu bitnost i odgovornost. Prvi dio razgovora (negdje do dvanaeste minute) je čak bio neobično miran. Nevolja nastaje kada novinarka prelazi u ofanzivu i kada otvara neugodnu temu od javnog značaja koja je i glavni povod razgovora – poraz SNSD-ovog kandidata za gradonačelnika Banjaluke. Dodik kao nekulturan sagovornik od tog trenutka prestaje persirati svoju domaćicu, naziva je tendencioznom i nekorektnom, odbija odgovarati na pitanja, a kraj završava, potpuno devastiran, u sumanutom monologu. Novinarka ne može biti kriva za to što je gost od sebe napravio karikaturu, pa i ako je gost šef države. Uostalom, Emela Burdžović Slipičević mu je namjestila zgodnu prilika da se kao visoki javni funkcioner ispriča svim građanima Banjaluke za prijetnje o prekidu ekonomske podrške. On je započeo u poznatom polovičnom stilu, izvinjavajući se svakome ko je njegovu izjavu shvatio kao prijetnju. Onda je minut poslije rekao da će biti još takvih izjava i da nikome nije prijetio.

  1. Novinarka je bila nepripremljena

Ovo je obično primjedba onih koji bi da se predstave kao oštri, ali dobronamjerni kritičari. Višak estradnog pristupa, gegovi i šegačenje obično otkrivaju nedostatak pripremljenosti. Ali u intervjuu se najvećim dijelom šegačio i kreveljio gost, izbjegavajući dati odgovore. On je vikao nemojte me vraćati na pitanje, nisam ja osnovac, ponavljao svoje odgovore i odbijao razgovarati o političkom protivniku. Dodikov fijasko u intervjuu počinje kada ga E.B.S pita za mišljenje o Drašku Stanivukoviću i o rezultatima izbora u Banjaluci. Koliko je novinarka bila pripremljena za razgovor o svim aktuelnostima pokazuje i to da je spomenula opaske Nebojše Radmanovića, mišljenja i kritike građana Banjaluke, podršku Amfilohija Stanivukoviću, da je precizno citirala svog sagovornika, i vraćala ga na njegove izjave iz 2016. godine. I da je sve to činila sa lakoćom. Lakoća govori da je postojala priprema. To što gost nije htio odgovarati na pitanja i što je ponavljao formulu 42+3 govori o njemu. On je banalizovao razgovor. On nije htio odgovoriti na pitanje o Pravdi za Davida. On nije pristajao na prekide jer mu profesionalna, oštra i prema javnosti odgovorna novinarka nije dopustila da ponavlja svoje mantre. Voditeljica je sagovornika pitala da li će mijenjati zakon da oslabi ulogu gradonačelnika? To ne pita nepripremljena novinarka, već neko ko je razumio suštinu stvari i ko ima smjelost i slobodu da to pita.

  1. Drugi intervjui su pokazali da se s Dodikom može fino razgovarati

Lijepo za druge intervjue. Milorad Dodik ima historiju omalovažavanja sagovornika, novinara, saradnika, političkih protivnika… On je na N1 došao u trenutku kada je ozbiljno uzdrmana njegova pozicija u najvećem gradu dijela zemlje u kojem drži sve poluge vlasti. Trenutak u kojem on dolazi mnogi ocjenjuju kao početak kraja, što mu je sagovornica istakla. Region vri od naslova u kojem se najavljuje njegov kraj. On, dakle, ne dolazi u emisiju nekim bezazlenim povodom, kao što je npr. sjednica članova Predsjedništva. Dok se razgovor vodio o tome, fino se razgovaralo. Ko voli fino, mogao je slušati do tada. Bilo je mirno, bez tenzija i korektno. Baš kako voli sagovornik. Kad se prešlo na manje ugodne teme (izbori u Banjaluci, Stanivuković, susreti s osuđenim kriminalcima, Pravda za Davida), tu se onda već nije moglo fino razgovarati. Dodik iz ovih izbora izlazi sa stvorenom slikom gubitnika i više neugodnih činjenica, kao što je ona o gubitku Banjaluke. On dobro zna da je u politici percepcija sve. On žonglira (iskrivljenim) percepcijama već godinama, pa zna da je i ova o njegovom porazu (ako je i iskrivljena) nimalo naivna. Zato ponavlja molitvu 42+3. Da pomogne. Da stvori kontra-percepciju.

  1. Novinarka je ponižavala i provocirala sagovornika

Emela Burdžović Slipičević je imala jedan principijelan stav koji ne bi trebao važiti samo za hardtalk prilike. Ne dopustiti gostu da vodi emisiju. Ne dopustiti gostu da ponavlja svoje već dobro poznate stavove u nedogled. Suočiti gosta sa njegovim protivrječnostima. To su njene profesionalne vodilje. Osim nekoliko navedenih suvišnih intimiziranja, sve ostalo je bilo u svrhu vođenja oštrog razgovora koji je u javnom interesu. Druga je stvar što naša TV publika nije navikla na odvažne, smione i napadne novinare. U nekim srećnijim zemljama, to je standard. To što je novinarka žustra i visprena nije ponižavanje sagovornika. Naprotiv, to je uvažavanje jer ona pomno prati liniju razgovora i sagovornika u nimalo lakom nizanju odgovora iskusnog političara. Na jednom mjestu, ona gosta pita da li ima vaše krivice u porazu u Banjaluci? Ona mu objašnjava, da ne bude zabune, da li postoji lično vaša krivica? Ne samo krivica SNSD-a. Pitanje je veoma dobro smišljeno jer u izbornoj noći Dodik je požurio da za poraz okrivi koalicione partnere. Onda je krivio protivnike i birače, sada malo i saradnike, ali nikako ne i sebe. To je kao da fudbalski trener koji izgubi okrivi publiku, protivnike i svoju ekipu. Sve osim sebe. On izričito odbija svaku svoju krivicu, i tu sebi dopušta da kaže nešto što će opet razljutiti Banjalučane. Banjaluka je prije njega bila jedna, kako veli, proširena palanka. Emela Burdžović Slipičević tu se zaustavlja, pa ga pita kako to da kada govorimo o zaslugama za Banjaluku svi ste odgovorni. Cijeli tim, uključujući i vas. A kada govorimo o krivici, samo su drugi odgovorni. Ne i vi. Dodiku se u ovom suočavanju sa svojim logičkim protivrječnostima ruši svijet. Sve poslije što je rekao je još gore po njega. Na pitanje je li vrijeme za mlade i nove ljude, on lakonski odgovara da je i sam mlad. Pametnome dosta. No, kako smo došli do toga da je nepoželjno da novinarka prekida političara, da je oštra i da zahtijeva odgovor na pitanje bez vrludanja? Kako smo došli do toga da naša publika želi dosadne i predvidive razgovore? Ili još gore, da to zazivaju kritičari.

I to bi bilo to. Napravili smo slalom kroz kritike na račun Emele Burdžović Slipičević. Čitaocima prepuštamo duži zaključak. Autora ovog teksta kopka jedna stvar – koji savjetnik je dozvolio političkoj olupini, što poraženi Dodik u Banjaluci jeste bio u danu kada se vodio razgovor, da uđe u ring u kojem je nokaut zagarantovan? Koliko je pristup novinarke bio dominantan i dobro pipremljen, u namjeri da do kraja razgoliti sagovornika, najbolje govori sam kraj, kada je u trenutku kada je osoba preko puta nje poražena i već potpuno naga u svom besmislu (42+3) samo konstatovala – „vas plaćaju građani ove zemlje“. Amin. I to je upravo posao novinara – da pokažu gledateljima koga plaćaju. Novinari ne mogu biti krivi što neki političari ne podnose poraze. U toj rečenici bi se mogao sažeti najtačniji odgovor svim kritičarima.

 

Pročitajte još o ovoj temi:

NOVINARSKA INKVIZICIJA: Umijeće vođenja teških razgovora s važnim ljudima

Tagovi: