Foto: Oslobođenje

Samo neka su otišli

Ne znam šta će biti i kako će se sve ovo završiti, ali ako me utisak ne vara, mislim da ništa što se u Bosni i Hercegovini dešavalo nakon rata nije toliko relaksiralo Sarajlije poput ovonedjeljnih lokalnih izbora. Stvari se najbolje vide na ulici, jer ulica je indikator političkih i socijalnih emocija. Ovih dana ponovo me presreću višedecenijski čitaoci mojih kolumni koji imaju potrebu da sa mnom razmijene nekoliko riječi i kažu mi kako su najzad odahnuli. “Samo neka su otišli”, sažetak je njihovog zadovoljstva zbog radikalne promjene vlasti u glavnom gradu. Mahom je to već ostarjeli svijet, koji tolike godine pati što živi u najgoroj zemlji u Evropi, siromašnoj, korumpiranoj i politički obezglavljenoj zemlji koju su zaposjeli zulumćari regrutovani u nacionalističke oligarhije. Međutim, nisu favoriti “četvorke” osvojili mandate zato što neko vjeruje da će oni početi zidati kule u zraku i, metaforički rečeno, dijeliti narodu medene kolače, nego je kopernikovski politički obrat koji se desio u Kantonu Sarajevo došao kao izraz nagomilanog gnjeva dominantne većine građana. Mnogi od njih su na javnim mjestima godinama najpogrdnijim riječima prozivali domaće vlastodršce, da bi onda na izborima glasali za njih?! Ovog puta su najzad odlučili da kazne bahatu, neodgovornu i neinteligentnu vlast SDA i liše je kontrole nad budžetom teškim više od milijardu KM. (Gojko Berić, Oslobođenje)

Zašto obični ljudi podržavaju ratne zločince

Slavljenje ratnih zločinaca spada u utemeljujuće rituale naših društava. Ponekad se taj obred činodejstvuje u državnim institucijama, u svečanim salama, u crkvenim prostorijama, uz učešće društvenog krema, ali ni nižerangirani slojevi ne zaostaju, pa na društvenim mrežama, forumima, u portalskim komentatorlucima nesmiljeno daju oduška svojim nežnim osećanjima spram krvavih idola.

Političke opcije koje veličaju ratne zločince redovno dobijaju masovnu podršku na izborima, a stotine hiljada građana očigledno nemaju nikakav problem sa glasanjem za one koji su okrvavili ruke. Tako je, recimo, Miroslav Škoro koji se zalaže za pomilovanje Tomislava Merčepa na izborima dobio više od 400.000 glasova, a Srpska napredna stranka redovno dobija poverenje skoro dva miliona glasača.

Pritom, na tribinama Srpske napredne stranke gostuje Veselin Šljivančanin, ministar odbrane postavlja Vladimira Lazarevića za predavača na Vojnoj akademiji, osuđeni ratni zločinci učestvuju u unutrašnjem dijalogu o Kosovu, povratnici iz evropskih kazamata redovno gostuju na televizijama sa nacionalnom frekvencijom u udarnim terminima, učeći gledaoce patriotizmu. Mladić i Karadžić su za veliki deo javnosti živi sveci, samo još fali da im oreol zablista nad glavom. Dok ne dođe do zvanične kanonizacije, njihova imena i likovi krasiće samo ulice srpskih gradova, u obličju sekularnih urbanih grafita.

Predmet ovog nakaznog kulta nisu samo generali i zapovednici, oni koji su zločine naređivali sa bezbedne distance, već mastan komad slave pripada i izvršiocima radova, onima koji su ubijali svojim rukama. Lepo je videti da klasne razlike nisu prepreka za obožavanje: kad su ratni zločinci u pitanju, tu se ne gleda na poreklo, imovno stanje, vojni čin ili društveni rang. Istina, najveća čast pripada vođama udruženog koljačkog poduhvata, oni zauzimaju vrhovno mesto u Panteonu nacionalnih veličina, tamo stoje rame uz rame sa duhovnim krilom ubilačkog projekta, takozvanim očevima nacija & militarističke naracije.

Međutim, ne zaboravlja zahvalna nacija ni zaslužne manuelne radnike. U ovom surovom vremenu predatorskog kapitalizma koje je bacilo i srp i čekić na bunjište istorije, te poštuje samo selebritije, biznismene, bogatune, influensere, estradne i ostale zvezde lažnog sjaja, a prezire svakog ko zarađuje hleb u znoja lica svog – ratni zločin je valjda jedina delatnost u kojoj se i dalje poštuje fizički rad. To poštovanje za radne ljude na polju zločina bilo je vidljivo nedavno kada se na komemoraciji Marku Maki Radiću okupio vrh bosanskog HDZ-a.

A bilo je vidljivo i pre nekoliko godina kada je promocija knjige višegradskog ubice i silovatelja Milana Lukića održana u parohijskom domu Hrama svetog Save u Beogradu. Ista vrsta poštovanja krasila je skupove podrške Branimiru Glavašu, uz kolce, pevanje prigodnih pesama i vesele zvuke tamburice. Slično je bilo i maja ove godine kad je ratnom zločincu Mitru Vasiljeviću, članu paravojne jedinice Milana Lukića, u Višegradu priređen svečani doček, uz trešteću muziku i kolone automobila. (Tomislav Marković, Tačno.net)

Zaštićena područja bez zaštite

Usred kamenoloma u Ljubačevu, skrivena iza bagera, kamiona i dampera čiji se tragovi presijecaju na prašnjavoj zemlji, nalazi se istoimena pećina.

Ko ne zna, teško bi mogao naslutiti da je riječ o zaštićenom području jer su radovi u kamenolomu uveliko oštetili neprocjenjivo bogatstvo. Pećinske ukrase, koje je priroda strpljivo stvarala hiljadama godina, čovjek je polomio iskopavanjem kamena.

Iako je ovo područje pod zvaničnom zaštitom Gradske uprave Grada Banja Luka, u ovoj instituciji ne znaju u kakvom je stanju Pećina „Ljubačevo“.

Međunarodnom konvencijom i odlukama domaćih vlasti u Bosni i Hercegovini (BiH) je zaštićeno 41 područje i sva bi trebala biti sačuvana od propadanja. Ipak, većina je pod zaštitom samo formalno i zbog nebrige upravljača, nedovoljno stručnih ljudi i finansija ova područja propadaju.

Ljubačevo“ je prvo zaštićeno područje i jedna od 13 takvih pećina u Bosni i Hercegovini. Pronađena je tokom miniranja u kamenolomu, istražena i 2008. godine proglašena spomenikom. Ali, to nije puno pomoglo.

U Inspektoratu Republike Srpske (RS) tvrde da je Uprava kamenoloma od 2012. do 2015. godine poštovala sve mjere koje su im naređene: obilježeno je područje kako bi se znalo da je riječ o zaštićenoj parceli, pokupljen sav minirani materijal i radovi nastavljeni izvan zaštićenog pojasa, na udaljenosti 200 metara od Pećine.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su u junu ove godine posjetili Ljubačevo i ništa od ovoga nisu zatekli: nije bilo obilježja zaštićenog područja, kamioni su odlagali zemlju, kamenje i granje u blizini ulaza u Pećinu, a prilaz je bio moguć samo uz dozvolu koncesionara „Kozaraputeva“ jer put vodi kroz kamenolom.

Iznad ulaza u Pećinu je napravljen put za kamione, ali iz “Kozaraputeva” tvrde da ga ne koriste i da više ne miniraju u blizini pa je i ne mogu oštetiti. (Centar za istraživačko novinarstvo)

Slovenska policija kaznila mladića jer je jeo burek bez maske?!

Ljubljanska zalogajnica “Burek Olimpija” osigurala je sebi reklamu i popularnost na društvenim mrežama obećanjem da će dostavljaču hrane, kažnjenom jer je u vrijeme epidemije jeo na javnom prostoru, pokriti trošak globe dokaže li da je konzumirao njihov popularni burek sa sirom.

“Tražimo slavnog dostavljača hrane koji je prošlog tjedna u Ljubljani platio kaznu zbog konzumiranja hrane na stubištu ispred Franjevačke crkve. Namjeravamo ga pitati gdje je burek kupio. Ako se pokaže da je to bio naš burek, spremni smo mu pomoći u plaćanju kazne”, objavila je poznata ljubljanska buregdžinica na društvenim mrežama.

Kako prenose slovenski mediji, ista je zalogajnica, kako se dade naslutiti i iz njenog imena, jedan od partnera nogometnog kluba Olimpija, a ovih je dana besplatan burek do kraja života obećala i članovima slovenske nogometne reprezentacije, nakon što su se, odigravši neriješeno s Grčkom, uspjeli plasirati u višu grupu B u natjecanju Lige nacija. (Jutarnji list)

euPolis – unapređenje kvaliteta zdravlja i života građana

Sa zadovoljstvom najavljujemo početak četvorogodišnjeg međunarodnog projekta euPOLIS, podržanog programom Horizon 2020 Evropske unije, u kojem je Beograd jedan od četiri demonstraciona grada. Ovaj program donosi inovativnu metodologiju planiranja gradova uz primenu rešenja inspirisanih prirodom. Cilj projekta je unapređenje kvaliteta zdravlja i života građana prvenstveno unapređujući javne gradske prostore.

euPOLIS povezuje znanja i iskustva renomiranih stručnjaka iz oblasti održivog razvoja, društvenih inovacija i savremenih tehnologija iz 28 partnerskih organizacija iz celog sveta. Beogradski deo stručnog konzorcijuma čine: ekspertski tim za regenerativno urbano planiranje kompanije EnPlus, organizacija Mikser i Građevinski fakultet Univerziteta u Beogradu, uz podršku medicinskih eksperata iz nekoliko zdravstenih institucija u Beogradu.

Projekat euPOLIS će demonstrirati process urbanog planiranja uz aktivno učešće građana i primenu rešenja inspirisanih prirodom na konkretnim lokacijama u četiri Evropska grada „predvodnika“: Beogradu, Pireju, Lođu i Gladsakseu. (Arhitekton)

Tagovi: