Foto: Štefica Galić

Danas, s distance od zanemarivih 12 godina, ekonomska kriza iz 2008. godine djeluje kao mizerna povijesna epizoda, samo ako se poredi s pandemijom koja je buknula pred kraj 2019.

Što je još gore, ljudi teško prihvataju činjenicu da smo usred nečeg teškog, do sada neviđenog. Kad smo prije nekoliko mjeseci propitivali mogućnost da se ova kriza i planetarni zastoj života produže na četiri godine (dakle, ništa ne tvrdeći, nego tek tragajući za mogućim razvojem događaja), mnogi čitatelji su u komentarima ispod teksta reagirali s neobuzdanim gnjevom, uz mnoštvo živopisnih uvreda na račun autora i portala. I tu se mogao vidjeti fundamentalni problem s kolektivnom psihom. Ljudi nisu spremni razmišljati strateški, a ta je nespremnost izgleda masovna pojava. Kad se nađe usred ovakve krize, čovjek mora računati na najcrnje ishode, jer postojeći obrasci ponašanja prestaju da važe. Jedno ratno podsjećanje može tome biti dobra ilustracija: kada je Stjepan Kljuić, tadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u septembru 1992. godine, praktično na početku opsade Sarajeva, u intervjuu najavio da će domaće snage na proljeće (dakle, govorimo o proljeću 1993.) morati nešto da preduzmu ako međunarodna zajednica nastavi nijemo posmatrati masakr grada, Sarajlije su pobudalile. Kakvo crno proljeće?! Još pola godine?! Ko će to dočekati, hoćemo deblokadu i slobodu odmah! Do kraja opsade, međutim, morat će čekati još više od tri duge i krvave godine, jer želje su uvijek jedno, a realna situacija nešto sasvim drugo.

Nepostojeće pouke prvog talasa

Kakvo je danas stanje na terenu? Prvi talas, po svemu sudeći, nije izrodio neka efikasna rješenja. Od tada su se stvari višestruko pogoršale, a neki dan smo iz usta Ane Brnabić, premijerke Srbije, čuli zaista depresivnu prognozu: da bi pandemija možda i mogla završiti do 2022. godine, ali da će se njene posljedice sanirati sve do 2029.

Svijet je oduvijek pun virusa, epidemije i pandemije uredno štraftaju ekumenom, ali savremena historija ne pamti ovakav raspad sistema. I ovakvo nesnalaženje država i vlada. Uprkos proljetnim globalnim obećanjima da više neće i ne smije biti lockdowna, jer „živjeti i privređivati se mora“, evo ga ponovo usred Evrope. Njemačka kreće drugog novembra, Francuska ga dramatično najavljuje, Španija je ponovo paralizirana, Italija također, mnoge države spremaju sličnu mjeru. Zar se za pola godine nije mogao razviti odbrambeni sistem koji bi funkcionirao bez tog teškog zahvata? Upitnik na kraju prethodne rečenice najbolja je definicija stanja. Niko nema valjanih odgovora i sve se strategije vrte oko bitnih pitanja. Avioindustrija u ovom trenutku gotovo da ne postoji. Skoro 50 miliona radnih mjesta je izgubljeno. Turizam možda decenijama ne može računati na oporavak i brojke iz 2019. Sve privredne grane trpe gubitke, nezaposlenost raste. S druge strane, pritisak na medicinske ustanove i radnike je nezapamćen. Svi sistemi su nadomak kolapsa. Jake, stabilne države i nekako uspijevaju držati korak s rastućim brojevima oboljelih i umrlih, slabe – u koje nesretnim sticajem subjektivnih faktora i objektivnih okolnosti spada i Bosna i Hercegovina – gube i ono malo funkcionalnosti što su imale.

Šta nas čeka?

Sve optimističke prognoze počivaju na pretpostavci da će se uskoro pojaviti vakcina koja će riješiti problem. Pitanje je, međutim, hoće li je i kada biti te da li je vakcina rješenje. Nema konsenzusa oko daljeg razvoja događaja, a u takvim situacijama uvijek je racionalnije računati na pesimističke nego na optimističke vizije. Činjenica je da se značajan procenat čovječanstva ne želi pridržavati propisanih mjera, da oni koji nikada nisu ništa u životu propitivali, ni protiv čega prosvjedovali, sad odjednom imaju čvrst stav i još čvršća saznanja da maska ne koristi, da je ovo planetarna zavjera, jer virus ne postoji, nego „hoće da nas pobiju kako bi oni sami mogli vladati“? Čime i kojom masom da vladaju ako pobiju te „nas“? „Gospodari svijeta“ mogu biti gospodari samo ako taj svijet postoji; unište li ga projektiranim virusom, čiji će gospodari biti? Ali logika je tu najmanje bitna i teško je raspravljati s ljudima koji elementarna naučna znanja crpe s ridikuloznih video uradaka i iz neprekidnog lanca osvješćujućih poruka s društvenih mreža. „Pročitajte dok nisu izbrisali“ jedan je od tragičnijih uvoda u istoriju svjetske gluposti 21. vijeka.

Svi smo danas u istom problemu. Ljudi koji odbijaju biti odgovorni prema drugima jer ne priznaju virus i pandemiju, istovremeno odbijaju osvijestiti činjenicu da to znači i neodgovornost prema sebi. Nijedna ovozemaljska nevolja nikada nije riješena tako što je ignorirana. Čak i dosljedno poštovanje mjera nikome ne garantuje da ga virus neće zakačiti, a ignorantsko ponašanje za mnoge znači direktan put do respiratora. A tek tu, kao što vidimo, nastaju pravi problemi.

Tagovi: