Foto: Krupljani.ba

Mnogo je polemike ovih dana izazvao novi prijedlog Zakona o elektroničkim medijma u Hrvatskoj. Ono što se najviše debatira i oko čega postoje najveći prijepori jest član 93. Zakona, koji predviđa „odgovornost pružatelja elektroničkih publikacija za cjelokupni sadržaj, uključujući i onaj koji je generirao korisnik“. Drugim riječima, vlasnici i urednici medija moraju preuzeti odgovornost za komentare svojih korisnika, odnosno kao jedinica mjere „sadržaja“ na portalima uzima se tekst (video, audio, grafika ili neki drugi sadržaj) + komentari na tekst/sadržaj. Nije, naravno, „sadržaj koji je generirao korisnik“ pojam koji opisuje samo komentare; u praksi bi to uključivalo i sve fotografije koje, naprimjer, šalju čitatelji s mjesta nekog događaja, njihove I-reporte, odnosno priče koje pošalju, a portal odluči objaviti. No, kako se čini, medijima obaveza kontrolisanja takvih sadržaja prije objave nije sporna, ali je sporno moderiranje i uklanjanje komentara.

Uloga i uticaj komentara

Na ovom mjestu nećemo analizirati kvalitet predloženih zakonskih rješenja, ostavljajući to ekspertima iz domena medijskog prava, no ono što bismo pokušali je dati nešto širu sliku sagledavanja uloge komentara u kreiranju javnog mišljenja, u idealno-tipskom slučaju i u konkretnoj praksi na našim područjima. Prvo što u toj široj slici valja promisliti jeste da li se u ovoj kakofoniji stavova o ovom pitanju, zapravo, raspravlja o slobodi govora ili o odricanju odgovornosti vlasnika medija za to kako se ta sloboda govora primjenjuje u njihovim medijima. Čini se da je, dijelom, rasprava „skliznula“ iz polja odgovornosti u polje zagovaranja neograničene anarhije pod okriljem slobode govora. Nadalje, čini se da je, dijelom, zanemarena činjenica da, kada racionalno posmatramo, ovo jeste pitanje koje se najviše tiče vlasnika medija, odnosno pitanje medijskog menadžmenta, jer su propisane novčane kazne za pružatelje elektroničkih publikacija, koje bi se, razumljivo, plaćale iz budžeta medija; zatim je ovo pitanje dodatnog opterećivanja novinara i redakcija poslom moderiranja komentara, a tek onda pitanje ugrožavanja slobode govora korisnika na web portalima.

No, zadržimo se zasad na tom aspektu slobode govora. Kada je 1999. Robert McChesney završavao knjigu „Bogati mediji, siromašna demokratija“, u kojoj je govorio o uticaju korporativnog kapitalizma na slobodu javne riječi, posljednje poglavlje naslovio je sa „Hoće li nas internet osloboditi“, raspravljajući upravo o demokratskom potencijalu ovog, tada još uvijek novog, medija da postane virtualna agora za argumentirane debate u kojima bi se kristaliziralo javno mnijenje o ključnim pitanjima društva. Godine 2013. njegova nova knjiga naslovljena je sa „Digitalno diskonektovani“ i u njoj McChesney istražuje kako kapitalizam okreće internet protiv demokratije. Trebalo je, dakle, četiri godine da se u akademskim krugovima osvijesti(mo) da će i online prostor „zapatiti“ od istih bolesti kao i drugi mediji – korporativni i politički interes prije društvenog, odnosno javnog. Možda bi bilo dobro u tom ključu razmotriti i ovo pitanje slobode govora u komentarima na online portalima i zapitati se kome i kakvu korist oni, suštinski, donose.

Nova bojna polja

Politički akteri su preko svojih botova otvorili nova bojna polja u komentarima, koja služe za dizanje tenzija, podgrijavanje dominantnih narativa, difamaciju političkih oponenata i, suštinski, sužavanje, a ne otvaranje prostora za pluralizam mišljenja. Naime, ne samo da se u komentarima može tek kao endemski primjer naći poneki argumentovan i neostrašćen stav nego su i oni koji takve stavove iznose u javnom prostoru kao eksperti, predstavnici akademske javnosti, civilnog društva itd. upravo u komentarima na te stavove izvrgnuti najstrašnijim uvredama, nerijetko i prijetnjama, spinovanju i „uokvirivanju“ njihovih izjava u kontekst koji nije korektan, i sve to nerijetko ih navodi da odustaju od govorenja u javnom prostoru kako bi sebe poštedjeli verbalnih iživljavanja plaćeničkih botova. Shrinking space na djelu, odnosno ušutkivanje disonantnih glasova putem komentatora, kojima, eto, a priori i bez ikakve ograde, treba omogućiti slobodu govora čak i kada je oni uskraćuju drugima.

Mediji (ovdje ih posmatramo kao biznis organizacije, a ne kroz prizmu rada novinara i redakcija) zapravo brane poziciju neometanog i neograničenog komentarisanja zarad klikabilnosti. Pokazalo se, naime, da postoji niz dokaza da su upravo mogućnost komentarisanja i vođenja verbalnih ratova o nekim temama ključni uzrok otvaranja određenih sadržaja na portalima. Namjerno kažemo „otvaranja“, a ne „čitanja“, jer također postoje i brojni dokazi da se zapravo češće komentarišu sadržaji koje korisnici nisu ni pročitali, nego sude na osnovu naslova ili teme. To je jedan od razloga nastanka clickbait ili udica-naslova, kojima se privlači pažnja, a onda ih korisnici i ne čitaju, nego odmah s naslova prelaze na komentarisanje. Click i komentar, dakle, donose profit. Je li onda u redu i da njihova (zlo)upotreba nešto i košta medije?

Izostale kvalitetne rasprave

Građanima, odnosno javnosti, komentari na portalima nisu, nažalost, omogućili kvalitetne, argumentovane i neostrašćene diskusije, već naprotiv, proizveli su „kulu babilonsku“ u kojoj u mnoštvu glasova, nerijetko obojenih najnižim strastima, niko nikoga ne sluša, a i kad to čini, želi da odgovori, da se suprotstavi, a ne da razumije. Treba biti pošten pa priznati da oni koji komentarišu na portalima (čak i kada nisu plaćeni botovi, niti ljudi sa određenim frustracijama i bijesovima koje tamo ispoljavaju) ne polaze iz pozicije da možda oni nisu u pravu, a drugi jesu, što je preduslov funkcionalne komunikacije, nego su uglavnom tu da brane svoje unaprijed zacementirane stavove. Tako se, pored bojnog polja botova, pored činjenice da za jedan dio ljudi ovaj novi javni prostor postaje tek zamjena za ispoljavanje frustracija, komentari na portalima javljaju i kao eho-komore istomišljenika, a ne poligon kristalisanja javnog mnijenja na osnovu sučeljavanja argumentacije. Sloboda beskonačnog i beskorisnog govora, reklo bi se.

Nije, dakle, ovdje pitanje (samo) da li neko (država) želi ograničiti slobodu govora komentatora na portalima i da li u tome obavezuje portale da sudjeluju, nego je više pitanje da li nam je i šta nam je ta sloboda (ili anarhija) na tom prostoru donijela? Koji je problem od javnog interesa stavljen na agendu nakon što je na njega ukazano komentarom? Koliko se argumenata sučelilo u pronalaženju potencijalnih rješenja tog problema? Koje se preovlađujuće rješenje iskristalisalo i nametnulo kao produkt tih argumentovanih rasprava? Kako se napravio društveni pritisak da to preovlađujuće rješenje postane dio javne politike organa vlasti? Empirijski dokazi o ovim pitanjima bili bi izvrstan argument u odbrani društvene uloge i javnog interesa zadržavanja neograničenog, nestrukturiranog i nemoderiranog modela komentarisanja na portalima.

Naposlijetku, vratimo li se opet na obaveze pružatelja elektroničkih usluga, fer je zapitati se ako se slažemo da jedinica mjere za „sadržaj“ na portalu na koju se odnosi odgovornost medija nije tekst+komentar, nego samo tekst, odnosno novinarski uradak, možemo li isto primijeniti i na druge medije? Mogu li, slijedom ove analogije, novine naprimjer otvoriti dvije stranice za pisma čitalaca, koja će biti anonimna, nepročitana prije objavljivanja, nekorigovana ni stilski ni gramatički, nekontrolisana u pogledu širenja govora mržnje, upućivanja verbalnih i drugih prijetnji i šamara, uz napomenu da te dvije  stranice, za razliku od ostalih 20 u novinama, ne odražavaju stavove redakcije, nego isključivo onih koji su ih napisali, nehrabri da ih čak i potpišu? Treba li radio i TV stanicama, naprimjer, omogućiti dva sata dnevno otvorenog programa u kojem nema novinara u studiju, nego samo neko od tehničkog osoblja pušta ljude da pozivaju telefonom i govore šta god im padne na pamet, uz disklejmer na ekranu ili džingl nakon svakog petog govornika da to nije stav stanice, nego pojedinaca? Ista prava za sve tipove medija. Sloboda govora ili anarhija?

Kad je već o disklejmerima riječ, da ne budemo pogrešno shvaćeni, u ovom tekstu apsolutno ne zagovaramo da je ponuđeni model zakona iz Hrvatske dobar, niti da je nužno ukinuti, odnosno zabraniti komentare na portalima. Razmišljamo, naprosto, naglas o tome šta nas je iskustvo naučilo da su dosad proizveli i kome je to (po)služilo. Pa ćemo u tom razmišljanju naglas ponuditi i jedno, možda i utopističko rješenje. Okej. Portali kažu da je skupo moderirati komentare i da im za to treba skoro cijeli novi odjel moderatora u mediju. Komentatori kažu da im je od životne važnosti da zadrže taj prostor ispoljavanja svojih stavova. Kako bi, dakle, bilo da se u tom kontekstu kreira neki hibridni model privatno-javnog partnerstva: kao što su nekad plaćali za primjerak novina koje žele čitati ili kao što danas kao korisnici digitalnih medija plaćaju, recimo, Netflix, kako bi bilo da građani koji žele prostor za komentarisanje da ga i finansijski podrže? Iz prikupljenih sredstava mediji bi mogli plaćati moderatore, odnosno mogli bi otvoriti te nove odjele, zaposliti nove ljude. Tako bi i jedni i drugi društvu pokazali da im je stalo do civilizovane debate u funkciji javnog interesa i da su spremni da je svojim konkretnim investiranjem energije i sredstava osiguraju.

Tagovi: