– Znaš li ti koji je najtiražniji časopis na svijetu – pitao je Mate V. liječnika koji mu je pomagao da uđe u ordinaciju hitne medicinske pomoći. – Najtiražniji časopis na svijetu ti je, doktore moj, “Kula stražara”. Tiskamo ju u preko 61 milijun komada mjesečno. Ajde, reci ti meni tko se još može pohvaliti s takvom nakladom. A znaš li koji je drugi po redu najtiražniji časopis? Ja ću ti reći, opet naš – “Probudite se”. Eno ga tamo u mojoj torbi, sad ću ti ga donijeti.

– Dobro, dobro, smirite se, jako krvarite – odgovorio je doktor. – Sad ćemo vam prikopčati malo krvi.

– Neću tuđu krv u svoje tijelo makar umro – viknuo je Mate.

Liječnik ga je zbunjeno gledao. – I što ćemo sad?, pitao je.

Jehovini svjedoci su kršćanska zajednica u narodu primarno poznata po obilaženju kuća radi širenja vjere, ali i po tome što ne dopuštaju transfuziju krvi. U njihovim pravilima lijepo piše: “Unošenjem krvi u tijelo kroz usta ili intravenozno krše se Božji zakoni”. Pritom se pozivaju na nekoliko rečenica biblijskog Starog zavjeta koje govore kako je duša čovjekova njegova krv (1Mojs 9:4, 3Mojs 17:14). To znači da pravovjerni Jehovin svjedok neće pristati na transfuziju niti kad mu život ovisi o primanju tuđe krvi. Njegov život, njegov izbor, komentirat će mnogi parafrazirajući J. S. Milla. Taj je, naime, liberalni teoretičar smatrao kako svaki čovjek treba imati pravo i slobodu donositi odluke o svom životu dogod njima ne umanjuje prava i slobode ostalih te da briga za čovjekovu dobrobit nije dovoljan razlog za djelovanje protivno njegovoj volji. S tim bismo se mogli složiti.

Put do pakla

Problem je, međutim, što roditelji mogu uskratiti pristanak za provođenje medicinskog postupka ne samo za sebe, već i kad je riječ o liječenju njihove malodobne djece. Možda smo time stavili prevelik teret na njihova pleća. Smatrajući da spašavanje ovozemaljskog, ionako kratkotrajnog i prolaznog života, ne može opravdati počinjenje teškog grijeha s posljedicama po život vječni, roditelj Jehovin svjedok neće dozvoliti da njegovo dijete primi tuđu krv. Vjerujući da ga time spašava, pustit će da umre. Put do pakla popločan je dobrim namjerama, reći će i roditelj i liječnik, ne misleći pritom na isto.  Tko onda treba donijeti odluku o liječenju?

Još donedavno stručnost se visoko cijenila i zato ovakva pitanja nismo niti postavljali. Pretpostavljali smo da je liječnik jedini kompetentan procijeniti zdravstveno stanje i odlučiti o metodama i postupcima liječenja. S punim smo se povjerenjem prepuštali u njegove ruke vjerujući da će, u skladu sa svojim znanjem i iskustvom, učiniti ono što je u našem najboljem interesu. Čemu, naime, studij medicine i godine prakse ako svaki prosječno neobrazovan čovjek ima pravo na svoj stav o dijagnostičkim i terapijskim postupcima?

Liječnička meritokracija se urušila uvođenjem načela autonomije i zloupotrebom koncepta demokracije. Svojom nas je primamljivošću očarala ideja da bismo svi mogli imati pravo odlučivanja neovisno o našem neznanju i nesposobnosti. Raniju smo praksu proglasili zastarjelom, paternalizmom neadekvatnim novom dobu vladavine ljudskih prava. Što meni liječnik ima govoriti što je za mene najbolje pa nisam malouman da ne mogu sam odlučivati o sebi i svojem zdravlju, govorili smo nošeni osjećajem slobode.

Najveća prijetnja globalnom zdravlju

Posljedica je toga da sad gledamo kako u televizijskom studiju sjede i ravnopravno raspravljaju o cijepljenju liječnici epidemiolozi, pripadnici roditeljskih udruga i “teoretičari” zavjere – antivakseri, koje je Svjetska zdravstvena organizacija još 2019. proglasila jednom od najvećih prijetnji globalnom zdravlju (uz onečišćenje i klimatske promjene). Pred ekranom televizora zbunjeno sjedi sve slabije obrazovan gledatelj izložen sve većem broju informacija u odnosu na koje je sve manje u stanju razviti kritički sud. Liječnika ne razumije jer on, trudeći se što preciznije objasniti stav službene medicine, koristi stručne pojmove. Nakon njega, riječ dobivaju roditelji koji, prestrašeni, vrlo emotivno govore da ne žele dopustiti cijepljenje djece jer su čuli kako cjepivo protiv ospica, zaušnjaka i rubeole (MMR) izaziva autizam. Iako je veći broj znanstvenih istraživanja, od kojih je posljednje (Statens Serum Institut, Kopenhagen, 2019.) na uzorku od čak 650.000 djece, dokazalo da nema nikakve uzročne povezanosti između autizma i cjepiva, roditelji na temelju nekoliko slučajeva (koji su statistički zanemarivi i znanstveno nerelevantni) uporno ponavljaju tezu o tome da cjepivo predstavlja veći rizik za zdravlje od potencijalne izloženosti zaraznoj bolesti. Zbunjeni gledatelj se identificira s roditeljima jer je i sam zabrinut za zdravlje svog djeteta. Šlag na kraju je izlaganje “teoretičara” zavjere, antivaksera koji u optimističnijoj varijanti tumači globalnu zavjeru farmaceutske industrije, a u češćoj varijanti objašnjava kako će nam Bill Gates cjepivom unijeti u tijelo čip s 5G signalom. Ili nešto tako, teško je shvatiti na što točno “misle”. Radi gledanosti i profita, a u ime potpuno pogrešnog uvjerenja kako svakom stavu treba omogućiti da bude javno priopćen, mediji obezvrjeđuju liječničku struku, dajući joj isti medijski prostor kao potpunim šarlatanima, očekujući da se, između intelektom i obrazovanjem toliko neravnopravnih sugovornika, može razviti ikakva produktivna rasprava. Time ujedno stvaraju krivi dojam da je istina relativna i da svatko ima pravo na svoju istinu. Pa, iako znamo da oba suprotna stava ne mogu biti istinita, ostaje pitanje jesu li gledatelji, nenavikli na kritičko mišljenje, u stanju prepoznati koji nije?

Rezultat izlaganja takvim medijskim sadržajima je široko rasprostranjeno uvjerenje da su cjepiva loše kvalitete i da imaju mnoge nuspojave, sumnja u dobronamjernost farmaceutskih kuća koje, kažu, u utrci za profitom zanemaruju ljudskost i tako se uobličava zahtjev za ukidanjem obaveznog procjepljivanja djece. Mnogi, pritom, ne misle o tome da cijepljenje nije samo pitanje imunizacije pojedinca, već i javnozdravstvena mjera. Između ostalog, ono služi zaštiti neurorizične djece kao i imunokompromitiranih, koji ne smiju osobno primiti cjepivo pa su zaštićeni od bolesti samo uz visok stupanj opće procijepljenosti.

Povratak starih bolesti

– Što bismo cijepili svoju djecu protiv bolesti kojih u našem dijelu svijeta više nema? Šansa da se zaraze je gotovo nikakva, a postoji rizik od neželjenih nuspojava – govorili su roditelji, a onda su se vratile zarazne bolesti, poput ospica, koje je Europa već bila zaboravila. Tako nam se još jednom, kao i u slučaju Jehovinih svjedoka, pokazuje kako ljubav prema vlastitom djetetu, nažalost, nije jamstvo ispravne odluke. O tome svjedoči i slučaj Terry Schiavo, Amerikanke koja je, doživjevši infarkt s teškim oštećenjem mozga, punih 15 godina bila u vegetativnom stanju bez ikakve moždane aktivnosti. Budući da pacijenti u komi ne mogu sami donijeti odluku o svojem liječenju, sud je dodijelio skrbništvo Terrynom suprugu. Nakon što su tijekom 8 godina liječnici iscrpili sve raspoložive metode (uključujući i neke eksperimentalne) pokušavajući je vratiti u svjesno stanje, odlučili su, u dogovoru sa suprugom, iskopčati uređaje koji su je održavali na životu. Međutim, roditelji su se tome usprotivili i pokrenuli sudski postupak. Sudac okružnog suda je podržao odluku supruga i liječnika te donio odluku o prekidu Terrynog liječnenja. Roditelji su se na odluku žalili. Nakon pet godina, Vrhovni sud je potvrdio prvostupanjsku odluku. Tako su 2005. nakon punih 15 godina kome i čak sedam godina nakon odluke liječnika, uređaji za održavanje na životu Terry Schiavo isključeni. Roditelji, vjerojatno, ni dan danas ne bi dali pristanak da se to učini. I to je razumljivo, ali nije razumno.

Uzmemo li u obzir tiskovine vjerskih zajednica, poput 120 milijuna časopisa koje Jehovini svjedoci svakog mjeseca distribuiraju do 120 milijuna kućanstava širom svijeta, pa tome dodamo sve ostale medijske sadržaje od televizijskog programa do svih tekstova i komentara koji nam stižu putem društvenih mreža (tog posebno pogubnog širitelja dezinformacija), uvidjet ćemo moć medija i njihov utjecaj na formiranje javnog stava. U kojem smo točno trenutku zaboravili da velika moć zahtijeva i veliku odgovornost? Pa u pitanju su naši životi i zdravlje.

Tagovi: