Foto: Business Magazine

Dolaskom drugog vala Evropa se, kako stvari sada stoje, uspaničila više nego zimus. Uprkos višemjesečnim zaklinjanjima da više neće biti lockdowna, uvode se radikalne mjere, policijski časovi, zatvaraju se kafane, restorani, butici, maske postaju obavezne i na otvorenom prostoru, kretanje se ograničava, putovanja su ponovo reducirana, aerodromi, turističke agencije, hoteli  i avio kompanije još su malo potonule.

Zanimljivo da u tom konsenzualnom pooštrenju mjera mediji s vremena na vrijeme zabilježe i pokoji korak unazad. Dobar primjer je Berlin, koji je prvo zabranio noćni rad kafanama i restoranima, a potom ukino tu zabranu, s napomenom da zabrana točenja alkohola ostaje. Ovo povlačenje rezultat je udružene tužbe jedanaest ugostitelja koji su se pozvali na objavljene rezultate nekih lokalnih istraživanja. Prilikom ukidanja mjere zabrane rada sud je ispoštovao procjenu centralnog epidemiološkog instituta Robert Koch u Berlinu, na osnovu koje porodična i religijska okupljanja imaju veću ulogu u širenju zaraze nego gostionice.

I tu dolazimo do bitnog pitanja. Da li ovdašnje vlasti vuku prave poteze? Poenta je da donesene mjere zaštite prvo satnovništvo, ali odmah potom i privredu. Suživot virusa i čovjeka moguć je ako čovjek pazi šta i kao radi. U Hrvatskoj tvrde da je najmanje zaraženih u Istri, jer se tamo najviše poštuju naredbe i preporuke kriznih štabova. U Sarajevu je neki dan donesen novi set mjera, koji je uznemirio stanovništvo, a reakcije uznemirenosti dodatno su usplahirile članove Kriznog štaba. Činjenica je da razloga za nezadovoljstvo građana zaista ima, jer mnoge mjere su nelogične, pogotovo kada se dovedu u praktičnu realciju njihovu učinci. Dakle, u Sarajevu na otvorenom više ne smijete hodati bez maske, ali ako vas policija zbog tog prekršaja zaganja, plaćanja ozbiljne kazne možete se spasiti tako što ćete pobjeću u kafanu, gdje maska nije obavezna! Nije dobro odmjerena ni odredba o broju okupljenih ljudi u zatvorenom prostoru. Taj broj je ograničen na 30 osoba, što je neselektivna mjera, jer mnoge su Sarajlije na mrežama već dokazale: nije isto kad se okupi 30 ljudi u stančiću od četrdesetak kvadrata u odnosu na isti takav skup u velikoj hali od nekoliko hiljada kvadrata. Rastojanje je, čini se, tu moglo biti djelotvorniji kriterij, koji bi i zaštitio santovništvo i omogućio brojna kulturna, poslovna, sportska i privredna dešavanja.

Štabovi moraju bii svjesni da njihove mjere nisu Božiji ukazi, nepogrešive odluke, nego da sve što propišu trenutačno ima test u praksi. Od birokratske fleksibilnosti zavisit će i uspješnost mjera. Sve što funkcionira ostaviti, a ono što daje loše rezultate treba odmah mijenjati. Nije sramota prilagođavati mjere i zabrane, sramota je insistirati na onima koje evidentno nije potvrdila praksa. Dolazi vrijeme gripe, njen udruženi rad s COVID-19 mogao bi ostaviti još teže posljedice. (ok)

Tagovi: