Foto:N1

Prilagođena verzija Marfijevog zakona za društvene mreže mogla bi da glasi ovako: Sve što na mrežama može poći u krivo – poći će u krivo. I tu gotovo da nema spasa. Posljednji slučaj zanimljiv je utoliko što potvrđuje pretpostavku da će mase odobravati čak i teroristički čin, samo ako na taj način mogu ispoljiti ogorčenje spram postojećeg stanja stvari.

Priča je stara već tri dana, ali to uopće ne umanjuje značaj onog što se desilo nakon nje: dvadesetdvogodišnji Danijel Bezuk došao je naoružan u centar Zagreba, ranio policajca koji je dežurao ispred zgrade državnih institucija i potom, malo kasnije i na drugom mjestu, presudio sebi. Bez obzira na moguće motive i uprkos bogatstvu naknadnih interpretacija, stvar je prilično jasna: radi se o terorističkom činu, sumanutom antipodvigu poremećenog pojedinca, a savremeni svijet pun je takvih pojedinaca i njihovih akcija. Čak smo i mi u Bosni i Hercegovini imali sličan slučaj, s različitim ishodima i motivima, kad je Mevlid Jašarević raspalio po Američkoj ambasadi i centru Sarajevu.

Ono što zabrinjava je široka podrška koju ovakvi pojedinici post festum dobijaju na društvenim mrežama. FB profil (samo)ubice zasut je porukama podrške. „Počivaj u miru“,“Ovo je napravio za cijelu Hrvatsku”, “Učinio si više i poslao jasniju poruku od cijele Hrvatske zajedno”, “Žalosno je što nije koknija nekog ‘ko je to zaslužija”… Pošto nasilje nepogrešivo porađa nasilje, uslijedila je i serija podjednako nasilnih komentara upućena onima koji su podržavali počinitelja: “Sve ove koji ga podržavaju, izbušit iz kalašnjikova s četiri metka pa ćemo vidit kakav je heroj”.

Balkanske države mahom su društva (polu)raspadnutih vrijednosti. Promocija nasilja je svakodnevna. Korupcija i nepotizam, kršenje zakona, načelo prevare i uspjeha po svaku cijenu, atmosfera u kojoj se ne biraju sredstva da bi se došlo do cilja, koji je često podjednako banalan i društveno suspektan kao i sredstva kojima se postiže, sistematsko negiranje i odsustvo empatije, rasap obrazovnog sistema… Ovo nisu problemi samo  Hrvatske, nema ni jedna okolne zemlje koja nije u istoj ili sličnoj situaciji. Rastu zapuštene generacije koje na kraju kliču i dive se ubicama. Kad se desi nešto slično, onda simptomi samo radikalnije izbiju na površinu. Stručnjaci s pravom pretpostavljaju da se kod Bezuka radilo o mentalnom poremećaju i da ga je trebalo na vrijeme uočiti i liječiti. Istu dijagnozu možemo uspostaviti i za ovdašnja društva: teško su oboljela, potrebno im je totalno resetovanje vrijednosnog sistema. To bi u pravilu trebale da rade vlasti, ali kako kad su najzaslužnije što ovakve vrijednosti trenutno vladaju Balkanom i okolnim regijama. (ok)

Tagovi: