Kao što iz svakodnevnog života znamo, u Bosni i Hercegovini nema konsenzusa ni oko čega. Neslaganja, razmirice i konflikti najčešće, ali ne i obavezno, imaju konkretnu etničku podlogu, što je potvrdila i smrt Momčila Krajišnika. Tim povodom mogli smo pratiti četiri narativa u bosanskohercegovačkim medijima: za jedne je bio, neutralno, samo Momčilo Krajišnik. Za druge, koji su emotivno vezani za lik i djelo, ne samo da je bio M. K. nego i prvi predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske. Treći su pak forsirali najdominantniju činjenicu njegovog i naših života – da je riječ o osuđenom ratnom zločincu. Postoje i četvrti, koji su u ovom delikatnom trenutku odlučili prikloniti se zoranmilanovićevskom viđenju stvari, pa su pisali da je umro „haški osuđenik“. Jer, kao što znamo, „nije svako ko je osuđen u Haagu ratni zločinac“. I takvo tumačenje nije bilo samo očekivani gaf jednog niskoprofilnog hrvatskog političara, nego omiljeni narativ ovdašnjih vođa i dobrog dijela pripadajućih im naroda. „Njihovi zločinci“, čak i kad im nije suđeno, pravi su rasni ratni zločinci. Ali „naši zločinci“, čak i kad im je presuđeno, nisu zločinci, nego heroji, oni su samo „naš narod“ branili od njihovih zvijeri i zločinaca. Unisono patriotsko-ideološko sjećanje Milorada Dodika, Željke Cvijanović i Zorana Tegeltije to potvrđuje. Za Dodika, „odlaskom Krajišnika Srpska je ostala bez velikog patriote“; sudeći po Tegeltiji, „veliki je doprinos Krajišnika u zaštiti srpskog naroda“, a vrhunac lijepog izražavanja ipak je dosegla gospođa Cvijanović, naučno ustvrdivši da je Krajišnik „čovjek koji je imao hrabrost i viziju“.

Divno. Izvan granica Bosne i Hercegovine radikalno su manje sentimentalni prema ovoj smrti. Ako se zaustavimo u susjednom Zagrebu, tamo je indikativan medij Jutarnji list, koji istog dana donosi čak tri teksta o Krajišniku i u svakom ga tituliraju kao ratnog zločinca. A jedan od autora nas je podsjetio na Krajišnikovo hapšenje brutalnim naslovom: „Kako je uhićen 2000. godine: ‘Prepoznali smo ga po obrvama, bio je u pidžami, a u ruci – pištolj’“.

Jedna domaća izjava neočekivano je imala međunarodne reperkusije. Željko Komšić je nediplomatski i nimalo saosjećajno komentirao ovu smrt, uzvratio je Vučićev karikaturalni tabloid Informer napadajući člana Predsjedništva BiH, ali u međuvremenu se na međunarodnom informativnom planu desilo nešto što baca novo svjetlo na Komšićevu izjavu: AP – koji isto kao i Reuters govori o „smrti ratnog zločinca“ – citira Komšićevu izjavu da je „umro jedan od najvećih zločinaca savremene Evrope“, a ugledni Newsweek se odlučuje da baš tu izjavu pusti kao naslov:

 

 

Kad je Momčilo Krajišnik pušten iz zatvora, Milorad Dodik priredio mu je helikopterski doček na Palama. (Primijetimo skromno da helikopter u Republici Srpskoj postaje ono što je i u Hollywoodu: dominantno prevozno sredstvo i signifikantna sociološka metafora, ali još dodatno i simbol jaza između nedodirljivih i obespravljenih). Poslije toga, Krajišnik je jednokratno bio medijska zvijezda čak i u Sarajevu. Nakon njegovog gostovanja na FACE TV-u, jedna ugledna urednica mjesecima je odbijala poziv za učešće u istoj emisiji. Na pitanje zašto, gordo je odgovorila: „Neće moja zadnjica u stolicu u kojoj je sjedila i Krajišnikova.“

Kad mu je (opet on) Milorad Dodik obećao nekakvu višemilionsku podršku, pobunili su se borci VRS-a, potvrdivši da priča o patriotizmu važi samo dok ne dođe na teritorij novčanika.

Kako god da bilo, čovjeka „koji je imao hrabrost i viziju“ više nema. Jedno teško poglavlje bosanskohercegovačke historije i politike time je zatvoreno. Rane su ostale, kako vidimo, i na jednoj i na drugoj strani. Mnogi su pobijeni, izranjavani, mučeni, protjerani. Živi su zavađeni. Hoće li u ovoj zemlji sunce ikada zasjati kako treba, pitanje je koje zavisi upravo od živih. Sudeći po medijskom tretmanu rečenog događaja, razlike jesu vidne, ali ne i nepremostive. Sasvim je normalno da rat koji je trajao četiri surove godine iza sebe ostavi višedecenijske posljedice. I sasvim je očekivano da politika ratne traume zloupotrebljava u svrhu sopstvenog probitka i opstanka. Nije normalno i nije očekivano da ovoliko dugo narodi i građani ne vide te manipulacije i da dragovoljno pristaju na njih.

Tagovi: