“Kurvo glupa, treba te jeb.ti u šu.ak da se smiriš.”, “Nisi ti pravog kur.a probala, zato si tako nadrk.na. Evo ti mog! (priložena fotografija muškog spolovila)”, “Kad te nađem i izj.bem, molit ćeš još.”, “Rugobo odvratna, nisi ni za pojeb.ti.”. Ovo su pravopisno ispravljeni i blago cenzurirani nadahnuti komentari i privatne poruke kakve pišu, uglavnom, anonimni junaci. Redovito ih upućuju  nesretnicama koje su se usudile javno pisati o svojim stavovima jer to je, čini se, dozvoljeno samo muškarcima.

Riječ je o komentatorima vrste samouvjerenih heroja preodgajatelja “glupih kurvi” kojima ništa nije provokativnije od prisutnosti žena u javnom prostoru, pogotovo onih žena koje su sposobne jasno i argumentirano, ili bar pismeno, artikulirati vlastite stavove. Stupanj mržnje koji iskazuju u odnosu na njih proporcionalan je snazi stoljećima učvršćivanog patrijarhalnog uvjerenja da ženama nije mjesto u “muškim razgovorima” tj. da žene nisu pozvane raspravljati, primjerice, o politici jer za to nemaju intelektualni kapacitet. Sposobnost im se iscrpljuje u razgovorima o izradi kolača i modnim kolekcijama.

Mržnja kao odgovor na sopstvenu inferiornost

Ništa taj naš polupismeni komentator ne mrzi više od obrazovane i pametne žene. Misleću ženu smatra neoprostivom greškom prirode poput kakvog tjelesnog nedostatka. Na njene će riječi reagirati nevjerojatnom žestinom, časteći ju, kao u navedenim primjerima, najprimitivnijim uvredama kojih se uspije dosjetiti. Zanimljivo je da će sve njegove uvrede u osnovi biti usmjerene na njenu seksualnost i njegovu želju da ju iskoristi i time ponizi i stavi tamo gdje joj je mjesto. Žena je još uvijek crvena krpa pred očima nekastriranog vola. Da je, naime, iste riječi koje je napisala žena, napisao muškarac, reakcija možda ne bi izostala, ali bi bila kudikamo blaža i primarno usmjerena na prijetnje batinama ili ubojstvom. Muškarcima nikada ne prijete silovanjem, ženama u pravilu ne prijete batinama. Sve je već viđeno, predvidivo i vrlo ukalupljeno u dominantne obrasce kulturološki uvjetovanih rodnih stereotipa. Pa što onda možemo zaključiti o duhu vremena i stanju nacije čitajući ovakve i slične komentare što ih svakodnevno, s puno strasti i entuzijazma pišu čitatelji portala i pratitelji objava na društvenim mrežama?

Prije nekih tridesetak godina dok internet još nije bio u svakoj kući, a novine izlazile isključivo u tiskanom, papirnatom formatu, nitko nije ni pomišljao da bi ispod kakvog teksta ili kolumne trebao napisati svoj polupismeni osvrt na temu o kojoj ništa ne zna. Smatralo se dužnošću roditelja da dobrim odgojem u čovjeka usade osjećaj prave mjere kojem je svrha da nas zaustavi kad bismo entuzijastično željeli urbi et orbi podijeliti vlastitu genijalnost. U međuvremenu se taj plemenit i nikad prežaljen osjećaj izgubio čemu je pogodovala promjena uređivačke politike tiskanih medija. Promjena se sastojala u aktivnom uključivanju čitatelja uvođenjem mogućnosti njihovih, u to vrijeme još cenzuriranih, komentara. Ideja je bila, poticanjem interaktivnog pristupa medijima, omogućiti čitateljima da ne budu tek pasivni konzumenti, već sudionici kreiranja javnog mnijenja. Istine radi, treba reći da u prvo vrijeme te komentare baš i nisu pisali čitatelji, već često sami redakcijski novinari, a tu su praksu do današnjeg dana zadržali neki portali.

Jedva dočekanih pet minuta

Kad su čitatelji jednom pozvani pisati komentare, osladila im se mogućnost polemiziranja s piscima, novinarima i znanstvenicima ma kako ta polemika najčešće bila razgovor vrlo neravnopravnih sugovornika. Ovo što danas gledamo, samo je nužan slijed zbivanja na kojega nije trebalo dugo čekati. Tako je osjećaj odmjerenosti ubrzo zamijenjen užitkom u jedva dočekanih pet minuta, ne slave, nego moći da kažemo svakome ono što mislimo da ga ide. Ipak, zadnji preživjeli ostatak izumrlog osjećaja za pravu mjeru i ljudsko dostojanstvo diskretno je zamjetan u jednom detalju, u potrebi suvremenog komentatora da sakrije svoj identitet. On piše pod pseudonimom jer se zapravo srami svog pisanja, svjestan da bi potpisivanje vlastitih stavova i načina njihovog iznošenja imenom i prezimenom moglo imati pogubne učinke po njegovo dostojanstvo i društveno priznanje.

Pisanje pod lažnim imenom nije, doduše, ništa novo. Stoljećima su mislioci i revolucionari na taj način javno iznosili svoja uvjerenja štiteći se od progona diktatorskih režima i vjerskih institucija. Tako je, primjerice, u 17. stoljeću Rene Descartes, nazvao sebe Renatus Cartesius da bi u ilegali mogao objavljivati svoja filozofska djela, pokušavajući tako izbjeći Galilejevu sudbinu privođenja pred inkvizicijski sud. Prema vlastitom priznanju, to je učinio iz straha. U međuvremenu je moć crkve znatno oslabila pa više ne progoni heretike, a ni države nisu što su bile, sve rjeđe protivnike režima šalju na cjeloživotni obilazak prirodnih ljepota Sibira ili rekreativno usitnjavanje kamenja Golog otoka. Od koga, zapravo, osjeća prijetnju pa onda i strah čitatelj-komentator kad odlučuje ostati anoniman? Nije vjerojatno da, zbog nanesenih uvreda i kleveta, strahuje od progona pravosudnih tijela jer zasigurno zna da bi svaki organ istrage bez po’ muke saznao tko stoji iza uvredljivih komentara. Boji li se vlastite neukroćene animalnosti dok orošen znojem, divljim kretnjama ostrašćeno udara po tipkovnici psujući rodbinu svakom svom neistomišljeniku? A možda uopće nije riječ niti o strahu ni o sramu, tim arhaičnim korektivima naše sklonosti k ispadima. Sasvim je moguće da se u anonimnosti osjeća napokon pri sebi. Odbacivši društvene konvencije i ograničavajući moral ili bar njegov minimum u vidu lijepog ponašanja i pristojnog govora, neopterećen skromnošću vlastitog obrazovanja, osjeća moć onoga što misli da je sloboda, a pred čim ni najmračnija strana njegove osobnosti – ona uvredljiva, vlastitom inferiornošću iskompleksirana, željna osvete cijelom svijetu ili bar ideološkim protivnicima, više ne ostaje skrivena.

Ima jedan tipičan pokazatelj razine obrazovanja i društvene svijesti komentatora temeljem kojega s vrlo visokim stupnjem vjerojatnosti možemo detektirati da je riječ o čovjeku koji će gotovo u pravilu biti nesklon toleranciji, ali sklon konzervativnim, desničarskim idejama, nacionalno, vjerski i spolno isključiv. Riječ je o pravopisu. Neke pravopisne greške možemo odbiti na račun starije životne dobi, slabijeg vida ili nespretnosti u rukovanju tipkovnicom, ali iskustvo prečesto potvrđuje da je način pisanja komentara prilično pouzdan nagovještaj onoga što će u komentaru pisati.

Zato zastanimo i razmislimo svaki put kad poželimo napisati komentar teksta ili objave na društvenim mrežama. Prije svega, uopće ne bismo trebali komentirati tekst koji nismo pročitali samo temeljem njegova naslova koji, izvan konteksta, može biti vrlo zavaravajuć. Zatim se pitajmo jesmo li tekst razumjeli, je li naše zapažanje dovoljno zanimljivo i relevantno da bismo ga podijelili s drugima te jesmo li uopće kompetentni komentirati. Razmislimo kakav bi mogao biti učinak onoga što pišemo, hoće li ikome pomoći da bolje shvati problem, hoće li uzdrmati uvjerenja i potaknuti kritičko preispitivanje ili bar nasmijati. U protivnom je tek nepotrebno zatrpavanje javnog prostora vlastitim neduhovitim frustracijama.  Na kraju, pogledajmo je li naš komentar uopće čitak i razumljiv, jesmo li jasno izrazili svoje mišljenje i ispravno napisali slova. To bi trebao biti minimum uvjeta javne komunikacije. Ukoliko ga se pridržavamo, nestat će potreba skrivanja iza lažnih profila.

Tagovi: