Foto: Jutarnji.hr

Razbijanje porodičnog kontinuiteta

Kontinuitet između porodice Gavrankapetanović (brat Faris je bio i direktor Zavoda za javno zdravstvo kantona i raspolagao a 350-400 miliona novca godišnje)  i Izetbegović prekinut je poltičkim comebackom (Lagumdžijinog) SDP-a koji je instaliranjem Rusmira Mesihovića, izdanka amblematske  komunističke (i medicinske) familije navodno želio cijelu stvar vratiti na fabričke postavke u sretna, preddemokratska, egalitarna  vremena, kad je Bog hodao po zemlji, a struka, poštenje, marljivosti i vizija Kliničkim centrom. Ova prividna  tranzicija vlasti nije zaustavila destruktivne trendove u UKCUS-u, niti je barem ublažila ijedan vlastodržački simptom svojstven prethodnom menadžmentu, ona je bila samo kozmetičke naravi, sve je ostalo isto, u nekim elementima (recimo kohabitiranje sa Esedom Radeljašem kao šefom Zavoda za javno zdravstvo)  i gore. U tom periodu (2010-2015) počinjena  je i ozbiljna, institucionalna prevara, kada je umjesto sarajevskog Kantona vlasništvo i političko pokroviteljstvo  na KCUS-u preuzela Vlada Federacije BiH, u kojoj je Mesihović bio ministar zdravstva. Smisao te providne  “zvrčke” nije bilo nikakvo reformiranje, racionaliziranje  zdravstvenih usluga , nego sirovi lični i jaranski  karijeristički poriv: procjena vrha stranke bila je da će na narednim izborima SDP BiH teško zadržati  vlast u Kantonu, ali da su im  veliki izgledi na federalnoj razini, pa će se ministar Mesihović moći mirno vratiti i Klinički centar, gdje mu je za to vrijeme direktorsku fotelju držao njegov prijatelj Damir Aganović. Mesihović se jeste vratio, ovoga puta kao kadar Demokratske fronte, ali je brzo zamijenjen Sebijom Izetegović, nakon što se Komšićeva stranka povukla iz federalne vlasti. (Senad Avdić, Istraga.ba)

Kako prepoznati mizoginiju?

Nije neobično da obrazovan muškarac Matanićevih godina u vulgarnom napadu na neusporedivo slabiju mlađu ženu ne vidi mizoginiju, jer je mizoginija perfektno utkana u svijet u kojem on živi i diše. Tako je to kad si godinama okružen dobro plaćenim, utjecajnim muškarcima, gotovo isključivo muškarcima, jer ženu će samo iznimno pripustiti na ta mjesta. Ne razumiješ da je to, taj svijet na koji si navikao i koji ti je normalan, mizoginija sama: vjerovanje da žena nije dovoljno sposobna, a ako bi možda i bila sposobna, onda je luda i histerična, pa su za žene dobre samo niske i niže menadžerske pozicije, na kojima se jako puno radi a slabo plaća, dok su gore gotovo isključivo muškarci.

Mizoginija nije samo mržnja prema ženama, poučava Wikipedija na engleskom. To su i predrasude prema ženama, shvaćanje da ženama pripada inferiorni status. “Mizoginija se očituje na brojne načine, uključujući socijalnu isključenost, spolnu diskriminaciju, neprijateljstvo, androcentrizam, patrijarhat, muške privilegije, omalovažavanje žena, obespravljivanje žena, nasilje nad ženama i seksualnu objektivizaciju”. To posljednje je kad u novinama i na portalu objavljujete polugole zgodne cure, i ne vidite u čemu je problem. (Snježana Pavić, Jutarnji list)

Što li mi se Neretva muti

Prije dva dana žitelje Mostara zatekao je prizor kakav ne viđaju često. Neretva, taj njihov ponos, smaragdna ljepotica, kako joj tepaju, potpuno je promijenila boju. Kroz Mostar je potekla blatnjava, muljevita rijeka. Taj sam prizor vidio na jednoj društvenoj mreži i, jebiga, sve mi diraj ali nemoj Neretvu, blago rečeno, popizdio sam.

Uskoro je iz EP HZHB uslijedilo objašnjenje kako je do zamućenja došlo zbog redovitog ispusta iz akumulacije HE Mostar te kako isti ne utiče na okoliš. Mulj je to koji se nataložio u akumulaciji i kojeg se prije sezone kiša mora ispustiti. Sve u redu. Ali nije to poanta. Slika koju smo vidjeli nije problematična sama po sebi, problem je njezina metaforičnost. Prizor je to koji kao da nas upozorava da u ovim okolnostima ništa nije sigurno pa ni svetost Neretve.

U tome da zamućenje dolazi zbog hidroelektrane ima nečega upozoravajućeg s obzirom na plan o izgradnji tisuću mini hidroelektrana po cijeloj Bosni i Hercegovini. Federalni parlament izglasao je zaustavljanje tih projekata do daljnjeg ali radovi se bez obzira na to nastavljaju. U zemlji bezakonja odluke parlamenta ne znače ništa. Na stranu što se u toj situaciji trebamo upitati zašto onda uopće imamo parlament, ovdje se radi o nečemu dugoročno puno pogubnijem. Naime, ukoliko se ti projekti realiziraju cijela će Bosna i Hercegovina postati ogromna električna stolica na kojoj ćemo spržiti ostatke svega ljudskog, kojih je ionako malo preostalo. Slivovi svih rijeka bit će uništeni i moja davna zajebancija da preko toka Neretve kroz Mostar treba napraviti autocestu punog profila konačno će moći nesmetano biti realizirana. (Marko Tomaš, Žurnal)

Priznajte agresiju!

Neprihvatljivo je da i 25 godina nakon okončanja jugoslovenskih ratova, u Beogradu još nema političke stranke koja nedvosmisleno priznaje Bosnu i Hercegovinu, koja razvija politički program emancipacije Srbije od Bosne, koja pušta Bosnu da živi sama sobom, koja priznaje agresiju Srbije i ponizno moli oprost od Sarajeva i koja poziva srpske stranke u Bosni i Hercegovini da politički relativiziraju Beograd i započnu razvoj nove srpske paradigme Bosne a koja bi cijelu zemlju tretirala kao istovremenu, zajedničku državu svih bosanskohercegovačkih ljudi. Dakle, tek kada se pojavi politički pokret koji će etički i politički materijalizirati vrijednosti i ideje Srđe Popovića, Sonje Biserko, Borke Pavićević, Dragana Stojkovića, Latinke Perović, Dubravke Stojanović, Vesne Pešić, Staše Zajović, Žarka Koraća, Dejana Ilića, Peščanika, Fonda za humanitarno pravo, Inicijative mladih za ljudska prava, itd…, i koji će krenuti u potragu za istinom, a ne za novim porcijama mita, moguća je naša zajednička politička modernizacija i ekonomski progres. Toga nema ni na vidiku i zato rastu sumnje u srpsku političku diviziju unutar antiđukanovićevske koalicije. Srbiju, uostalom kao i Bosnu, mogu spasiti samo one politike koje ne liče na svoje narode. (Nerzuk Ćurak, Tačno.net)

Srebrenica, kakav poraz čovječanstva

Nikada mi nije bilo tako jasno da je rat najgore od svih zala, kao dok sam stajao tu, između fabrike akumulatora i Memorijalnog centra u Potočarima: umjesto fabrike koja radi i livade koja se zeleni, imamo fabriku koja ne radi i livadu na kojoj se bijeli blizu sedam hiljada grobova, a biće ih još. Kakav poraz čovječanstva, kakva bijeda Evrope, kakav crni zalog za budućnost! Pred takvim stvarima čovjeku ne ostane drugo osim vjere u pakao i raj, jer samo tako može zamisliti kakvu-takvu pravdu u vezi sa zločincima i žrtvama. A i to se ne može zamišljati dugo, jer srce hoće da pukne od tuge. (Boris Lalić, Al Jazeera)

Alice Schwartz s 93 godine dospjela na listu milijardera

Vrlo rijetko se događa da netko s 93 godine života doživi bilo što prvi put. No, Alice Schwartz, suosnivačica Bio-Rad laboratorija, tek je ove godine, sedamdeset godina nakon što je s mužem Davidom osnovala tvrtku, prvi put ušla na Forbesovu listu milijardera.

Biznis koji je pokrenula 1952. Alice Schwartz začet je davno prije i interneta, davno prije otkrića genoma, čak prije i negoli je izumljen televizor u boji, a sama Alice jedna je od malobrojnih žena koja je svoje bogatstvo stvorila sama, bez naslijeđenog novca i bez podrške šire obitelji. U međuvremenu je, prije osam godina, njezin suprug David preminuo, a posao u Bio-Rad laboratorijima vodi njihov sin Norman, no Alice svejedno ima svoje mjesto u upravi tvrtke i najveća je pojedinačna dioničarka.

Bio-Rad laboratoriji osnovani su u Berkeleyju, gdje su Alice i David i studirali, a osnivački ulog bio je 520 dolara. Upustili su se u avanturu iz znatiželje, pokušavajući naći odgovor na bolest koja je napadala – listove duhana. Riječ je o tzv. mozaik duhanskom virusu kojim su se Schwartzovi nastavili baviti, ali do pravog uspjeha trebalo je marljivo raditi desetljećima.

Danas tvrtka čije je sjedište u kalifornijskom gradu Herculesu zapošljava više od osam tisuća ljudi u nekoliko zemalja svijeta, a proizvode instrumente, softver, potrošni materijal, reagense i potrepštine za istraživanja stanične biologije, ekspresije gena, pročišćavanja proteina, kvantifikacije proteina, otkrivanja i proizvodnju lijekova, ispitivanja sigurnosti hrane i znanstvenog obrazovanja.

Ti se proizvodi temelje na tehnologijama za odvajanje, pročišćavanje, identificiranje, analizu i pojačavanje bioloških materijala poput antitijela, proteina, nukleinskih kiselina, stanica i bakterija. (Eda Vujević,Slobodna Dalmacija)

Tagovi: