Duško Bajević jedan je od najboljih i najotmjenijih fudbalera Jugoslavije. Možda najvažniji igrač Veleža svih vremena za bivšu reprezentaciju odigrao je 40 utakmica i postigao 28 golova. Nakon toga zablistao je u Grčkoj, prvo kao nogometaš, potom i kao trener. Ali, iznad svega, one koji ga poznaju Duško osvaja ljudskim kvalitetima. Skroman, nenametljiv, totalno posvećen nogometu, povukao je neke od najplemenitijih poteza u sportu bivše države, doživio fudbalske vrhunce, ali i teške egzistencijalne trenutke. Karijeru mu je obilježio kultni Veležov trener Sulejman Rebac. On ga je oblikovao kao fudbalera, bitno uticao na to da Bajević do maksimuma razvije nevjerovatne golgeterske sposobnosti. Kad je Rebac umro, Bajević mu je iz Grčke došao na dženazu i biranim riječima govorio o nezaboravnom treneru. Ali ima u njihovom odnosu i jedna čudna epozida, koju aktuelni bosanskohercegovački selektor nakon svih ovih godina priča s osmijehom. Evo kako je 2007. godine u razgovoru za sarajevsku Graciju opisao čovjeka koji ga je presudno formirao i ljudski i fudbalski:

“Sula je alfa i omega u mojoj karijeri. On me profilirao ne samo kao fudbalera nego i kao čovjeka. Sula je bio veliki, on je meni pokazao sve što sam trebao da znam. Velež je u to doba imao izuzetnu generaciju, možda najtalentovaniju koja je ikada igrala u Mostaru. Mi smo lako usvajali nova znanja, finese i modernu igru zahvaljujući upravo Suli. On je bio i trener i otac. Volio je ljude. Volio je slobodu. Njegov pedagoški pristup počivao je na humoru. Recimo, ti kad vidiš Sulu, ne može proći pola sata a da se ne nasmiješ. Šta je on govorio meni, ili Mari, prije utakmice, ili na poluvremenu, to je druga stvar… Sjećam se, u Banjaluci igramo finale s Borcem, vode oni 2:0. Pred kraj poluvremena imao sam pravu šansu, Ćela je centrirao i lopta je išla meni na glavu. U tom periodu glavom sam rijetko promašivao, i već sam bio siguran da će to biti go, samo sam trebao glavu postaviti. Ali sunce mi je išlo u oči i lopta me udari u ćelo i odleti preko gola. Odmah poslije toga sudija svira kraj poluvremena. U Mostaru smo ih dobili 4:1, znači, gusto je, dadnu još jedan go i mi ispadamo. I Sula kaže: ‘Šta je, Bajeviću, šta bi?’ ‘Nisam vidio, treneru, loptu od sunca.’ ‘Od sunca? A što nisi rekao da ti ga sklonim’, pa šamarčinu. (smijeh). On nije imao veliki rječnik, ali je imao te svoje manire, štoseve, kako bi te motivisao. Njegova je logika bila logika ironije i humora. Kaže: ‘Nemoj ti slučajno da skočiš. Viši si kad ne skačeš nego kad skačeš.’ Ili: ‘Nemoj da ideš na loptu. Daćeš go, a to nije dobro…’ On je sve okretao na šalu. I ostavljao nam je prostor za individualnu i kreativnu slobodu. Ali je tražio mnogo od igrača.”

Naravno, šamar je bio sve samo ne tipično Sulino sredstvo treniranja, ophođenja s igračima ili građenja autoriteta. Prije je riječ o izuzetku koji se nije ponovio. Danas je takva praksa nezamisliva, više ni roditelj – i dobro je da je tako – ne smije udariti dijete a da se ne suoči s ozbiljnim optužbama za porodično nasilje. Ali ako o čovjeku koji ti je jednom i to priredio, nakon svih ovih godina govoriš kao o ocu, onda je jasno da je riječ o istinskoj legendi i bit će prava šteta ako neko od briljantnih mladih mostarskih pisaca ne napiše biografiju Sulejmana Repca.

Tagovi: