– Nekad su za stol prvi sjedali djedovi. Njima se posluživao najbolji komad mesa. Nakon njih, meso se stavljalo u tanjure mlađim muškarcima pa ženama, a djeca su, tek na kraju, dobivala što ostane. Danas djeci daju najbolje komade, a starcima što ostane. Tako nikad nisam dočekao najbolje.

Štošta se promijenilo tijekom godina, naš odnos prema starosti svakako. Ne tako davno, starost je bila cijenjena osobina. Tko bi uspio savladati sve nedaće života, svjetske ratove, tuberkulozu, Španjolsku gripu i ostale pomore što su desetkovali stanovništvo Europe, neimaštinu, glad i svakojaka zla te dočekati poznu dob, već bi samom svojom dugovječnošću stekao ugled i poštovanje. Stari nisu puno govorili, već mudro šutjeli, održavajući tako mit o vlastitoj kontemplativnosti, a u rijetkim trenutcima kad bi nešto zaustili reći, svi bi se približili vrelu mudrosti, ne bi li i sami s njega bar malo zahvatili. Bili su riznice pamćenja drevnih znanja što su se prenosila pripovijedanjem, kazivali su onako kako su i sami čuli od svojih starih, nadograđujući vlastitim iskustvom. Slušati o životnim iskušenjima i načinima na koje su ih svladali, značilo je primiti pouku, savjet pomoću kojega ćemo i sami prebroditi oluje i znati kako živjeti.

Nepresušni izvor znanja

A onda se pojavio internet i zasjenio sve što je do tada bilo veliko i moćno, sjeo na čelo stola i proglasio se nepresušnim izvorom odgovora na svako naše pitanje. Dobro, ne baš svako, ali i naša pitanja su vremenom postala manje zahtjevna, lakše odgovorljiva. Tajna smisla postojanja se, uz pomoć postmoderne i filozofskog pozitivizma, preselila u vic. Sad nas više zanima što je jutros doručkovala Kim Kardashian i je li Severina dobila što je i zaslužila. Kome još trebaju životni savjeti staraca koji o virtualnoj stvarnosti ionako ne znaju ništa?

Njihovo obezvrjeđenje provedeno je pedantnošću kojom zen majstor izvodi čajnu ceremoniju, nepovratno su degradirani na razinu zaboravnih starih gunđala koja postoje samo da bi provocirala i smetala. Dosađuju zapitkivanjem, dijele savjete koje nitko nije tražio, besciljno se vozikaju tramvajima i autobusima u vrijeme jutarnje gužve, kad zaposleni žure na posao, a djeca u školu i još očekuju da im nejaka i neispavana mladež što jedva poluspavajući tetura do škole izmučena cjelonoćnim druženjem na fejsbucima, instagramima, tiktokovima i ostalim okupljalištima, ustane i ustupi sjedalo. Stvaraju redove u dućanima i na šalterima komunalnih poduzeća i banaka samo zato što im je dosadno i ne znaju kud bi sa sobom, a obiteljskom liječniku ne dolaze ni zbog čega drugog nego da bi čavrljali dok pred ordinacijom nestrpljivo čekaju bolesni. Eto, takva je naša percepcija starih. Ne zanima nas njihovo davno zastarjelo iskustvo, niti jednako zastarjela znanja o svijetu koji se mijenja takvom brzinom da je moguće živjeti potpuno funkcionalno s pamćenjem na razini zlatne ribice, samo redovnim praćenjem neprekidno novih informacija.

I što se onda čudimo riječima bivšeg saborskog zastupnika Ivana Pernara koji je, u vrijeme kad se još činilo da od posljedica zaraze koronavirusom umiru gotovo isključivo ljudi starije životne dobi, precizno izrekao prevladavajući stav svoje generacije? Pa riječ je o generaciji koju statistički prečesto karakterizira mentalna tupost uz nedostatak čak i elementarnih znanja ili, u najboljoj varijanti, mišljenje unutar uske znanstvene specijalizacije, bez ambicije obuhvaćanja cjeline.

Ideolog Pernar

Pogubna kombinacija ovih obilježja s nedostatkom empatije, čije je posljednje tragove isisala samorazvijajuća tehnologija, poprimila je, dakle, svoj ultimativni izraz u Pernarovom obraćanju urbi et orbi drugog aprila 2020. godine. Na svojoj Facebook stranici, koja ima nešto više od 300 tisuća pratitelja, izrazio je nezadovoljstvo karantenom u koju je, odlukom hrvatskog Kriznog stožera, stavljena cijela država “zato da bi neki djed ili pradjed živio dan, tjedan, mjesec ili godinu dulje”. Uz objavu je postavio i anketu odabira prihvatljivijeg od ponuđena dva stava: “Svaki život je bitan!” i “Od nečega se mora umrijeti”. Čak 64 posto anketiranih pratitelja podržalo je Pernarovo uvjerenje da se “od nečega mora umrijeti”, čime je poslana jasna poruka starcima kako njihov život nije vrijedan toliko da bi, radi njegovog očuvanja, mladi ostali uskraćeni noćnih izlazaka, pijanki i provoda. – Žao mi je bako, svaka tebi čast, ali mene život neće čekati. Sad sam mlad i vrijeme mi je da se zabavljam s ekipom, neću ti ja sjediti kod kuće. Imaj na umu da čovjeka ojača ono što ga ne ubije pa, sretno ti bilo!

A možda i nije sve tako crno po naše stare. Usporedbe radi, Japanci su prije još samo stotinjak godina prakticirali “ubasute/oyasute”, odbacivanje roditelja. Budući da japanska kultura izrazito privilegira kolektivitet nad pojedinačnošću, najveći stupanj osobne sreće budi svijest o vlastitoj korisnosti zajednici. Zato tradicija nalaže da najstariji sin, svog nemoćnog i senilnog oca (ili majku) koji više ni na koji način ne pridonosi društvu, uprti na leđa, ponese hrane i vode za nekoliko dana i ostavi na planini da tamo u samoći umre. Donedavno se mislilo da je ovaj običaj iskorijenjen, ali se vratio u nešto modernijem obliku. Danas senilne bake i djedove više ne odnose na planinu, nego ih ostave na klupi u parku ili, u sućutnijoj varijanti, pred vratima humanitarnih organizacija.

– Dakle, bako, budi sretna što ti s vremena na vrijeme dajem jesti, a imaš i krevet. Budeš li prigovarala i solila mi pamet, završit ćeš u parkiću na klupi, a ni Velebit nije daleko!

– Unučiću dragi, meni kako bude, ali znaj da će Keith Richards pretposljednjeg čovjeka ostaviti na planini, a onda se pjevušeći “Do you really want to live forever?” spustiti u dolinu.

Tagovi: