– Kolika je cijena života –  pitao je građanin M. Z. liječnika infektologa kad mu je rekao kako nema slobodnog kreveta u bolnici, neka pođe kući, pomoli se dragome Bogu i nada da će vlastitim imunitetom uspjeti savladati koronavirus. Isto je pitanje postavila i gospođa K. S. hematologu koji joj je objasnio da bi njeno liječenje leukemije “pametnim” lijekom Glivec koštalo oko 900 eura mjesečno pa ga, zbog skupoće, posebna komisija, u načelu, odobrava samo pacijentima mlađima od 40 godina. – Šteta što imam 48, pomislila je građanka, pa sustav procjenjuje da moje održavanje na životu nije rentabilno.

Gotovo da nema zdravstvenog sustava koji se u proteklim mjesecima nije suočio s manjkom respiratora i ostale bolničke opreme, oskudnošću bolničkih smještajnih kapaciteta, premalim brojem liječnika i medicinskih sestara i nedostatkom novaca za skupe lijekove, suvremene dijagnostičke uređaje i zahtjevnije medicinske zahvate. Sve navedene nedaće rezultiraju selektivnim pružanjem zdravstvene usluge, što znači da neki građani ne uspijevaju ostvariti zajamčeno pravo na jednak pristup zdravstvenoj skrbi iako, putem obaveznih doprinosa, redovito uplaćuju dio svojih prihoda fondu zdravstvenog osiguranja. Pokazuje li sustav vlastitu nemoć ili tek lošom šalom obezvrjeđuje građane kad im poručuje: Žao nam je, znamo da ste cijeloga života savjesno uplaćivali zdravstveno osiguranje, a sad kad vam je pomoć potrebna, ne možemo vam ju pružiti. Mnogi su naši pacijenti organizirali akcije skupljanja dobrovoljnih priloga za pomoć u liječenju, pokušajte i vi, vjerujemo da biste mogli skupiti potreban iznos. Sretno!

Novac kao temeljna nepravda

Temeljni je uzrok ove nepravde, kao i mnogih drugih, novac. Ili ga nema dovoljno ili se njime ne raspolaže odgovorno i razborito pa ga onda, u konačnici, opet nema dovoljno. U akutnoj pandemijskoj situaciji, u kojoj postoji potreba za istovremenim pružanjem pomoći enormno velikom broju ljudi, postaje jasno kako nijedan zdravstveni sustav nije toliko bogat da može održavati golemi hladni pogon čije bi postojanje opravdale tek vrlo rijetke pandemijske situacije. To znači da ako imamo na raspolaganju 100 bolničkih kreveta, a 130 pacijenata kojima je potreban bolnički smještaj, 30 pacijenata neće biti primljeno u bolnicu. Isto tako, ako imamo limitirana sredstva od 100 tisuća eura za liječenje, moramo donijeti odluku o tome hoćemo li spasiti jednog čovjeka kojemu je potreban skupi operativni zahvat u vrijednosti cjelokupnog iznosa kojim raspolažemo ili ćemo pomoći tisuću ljudi čija terapija ne zahtijeva tako izdašna sredstva. U takvim situacijama javlja se potreba utvrđivanja jasnih kriterija temeljem kojih ćemo, u konačnici, odlučiti tko će živjeti, a koga ćemo pustiti da umre. Okrutno i bešćutno gotovo koliko i sam život. Da bismo to mogli, moramo umrtviti vlastitu sućutnu ljudskost i odgovoriti na pitanje vrijede li svi životi jednako ili su neki “jednakiji od drugih”? Bismo li trebali prije spasiti znanstvenicu i umjetnika, nego vozača kamiona i čistačicu? Hoćemo li odbačenima reći kako nisu dovoljno zadužili čovječanstvo da bi njihov život bio vrijedan spašavanja? Kriterij bi mogao biti i dob, opće zdravstveno stanje, hitnoća i sl.

Plan B je povećati ukupna sredstva fonda i tako značajno smanjiti broj ljudi kojima nećemo moći omogućiti potrebnu skrb. Postojeći način naplate zdravstvenog osiguranja osmišljen je tako da svi zaposleni građani plaćaju isti postotak doprinosa iz svojih primanja. Možda bi, umjesto toga, svjesni odabir nezdravih životnih stilova trebao korelirati s naplatom veće premije osiguranja ili manjim pravima. To znači da bi čovjek ukoliko, na primjer, odabere konzumirati heroin (a prije razvoja ovisnosti to je uvijek odabir) ili odbija nositi masku i krši ostale zaštitne mjere propisane radi sprječavanja širenja zaraze, zbog toga plaćao veći iznos zdravstvenog osiguranja budući da rizičnim načinom života povećava šansu za razvoj oboljenja koje se moglo spriječiti. U protivnom bi, zbog ograničenih sredstava, oni koji su se trudili očuvati svoje zdravlje i nisu ga svojevoljno ugrozili, mogli ostati uskraćeni za neophodno liječenje, a ne čini se pravednim da rizične odluke jednog čovjeka ugroze prava drugoga.

Kaznena opcija

Postoji i druga opcija koja bi išla u pravcu “kaznenog” umanjenja prava pa ako, primjerice, alkoholičar ima tešku cirozu jetre izazvanu višegodišnjim opijanjem, u slučaju nestašice organa, njegovo pravo na transplantaciju ne može biti jednako pravu čovjeka čija dijagnoza nije posljedica opijanja. U ovim prijedlozima ima izvjesne pravednosti, ali i okrutnosti, a nije ni sasvim jasno gdje se treba zaustaviti. Hoćemo li i odlazak na skijanje smatrati potencijalno nezdravim ili bar rizičnim životnim stilom jer je, bez sumnje, sigurnije ne izlaziti iz kuće, nego riskirati kakav prijelom jureći snježnim padinama. Jesu li, isto tako, i prekomjerna težina, premala težina, premalo kretanje ili slušanje preglasne muzike faktori rizika koje moramo uzeti u obzir? Hoće li, na kraju, samo dosadnjakovići koji ne uživaju ni u čemu, niti ih išta nervira pa ne znaju za stres, plaćati povoljno osiguranje i dobiti punu uslugu?

Dobro je znati da zdravstveni sustav već i sada primjenjuje diskriminaciju u liječenju. Na vrhuncu pandemije u Italiji liječnici su, suočeni s nedostatkom respiratora, odlučili dati prednost mlađim pacijentima, uzimajući u obzir da je njihovo opće zdravstveno stanje uglavnom bolje pa imaju veće šanse za oporavak. Isti kriterij često primjenjuje i povjerenstvo za odobravanje posebno skupih lijekova, rukovodeći se smjernicama prema kojima je jedan od uvjeta za odobrenje mlađa životna dob pacijenta.

Izazovi su mnogi. Jedan je od njih i kako, u izvanrednim prilikama, tretirati potrebu za liječenjem kriminalaca osuđenih na višegodišnju ili čak doživotnu kaznu zatvora? S jedne strane, oni su društvu nanijeli štetu bez mogućnosti da ju isprave, budući da će cijeli život provesti iza rešetaka. S druge strane, oni već služe zakonom predviđenu kaznu, otkud nam pravo dodatno ih kažnjavati uskraćivanjem ili ograničavanjem liječenja? Intimno možemo osjećati da je samohrana majka dvoje djece vrijednija spašavanja od serijskog ubojice i silovatelja, ali takvo naše uvjerenje nema uporište u zakonu i vrlo bismo ga teško racionalno branili. Uostalom, do kakvih bi nas samo problema dovelo kad bi liječnici donosili odluke o tome tko će i kakvu zdravstvenu uslugu dobiti temeljem rase, spola, uvjerenja, društvene važnosti, moralnosti postupanja ili bilo kojeg drugog kriterija umjesto “zavezanih očiju”, ne znajući ništa o privatnosti pacijenta.

Za kraj, osvrnimo se na još jednu zamku. Onu u koju je upao jedan od najgorih sustava zdravstvene zaštite na svijetu. Američki. Krajnje pojednostavljeno, priča se svodi na moto “koliko para, toliko muzike”. Pretpostavka je da vrijedni i sposobni građani stvaraju bogatstvo, a nesposobne lijenčine iscrpljuju zajedničke resurse. Velik broj siromašnijih Amerikanaca uopće nema zdravstveno osiguranje ili ima tek osnovno, što znači da mogu računati samo na minimalnu hitnu pomoć. Sve, preko toga, dodatno se naplaćuje jer nije pokriveno osnovnim osiguranjem. I tu se krug zatvara, tko nije imao novaca za plaćanje pristojnog osiguranja još će ga manje imati za ekstremno skupe bolničke troškove pa će, u konačnici, ostati bez kvalitetne zdravstvene skrbi. Poteškoću stvaraju i osiguravatelji koji ponekad odbijaju osigurati kronično bolesne računajući da im nisu isplativi.

Vjerojatno bismo se složili da ne želimo živjeti u sustavu koji privilegira bogate i dosadne pa kažnjava svaku životnu strast proglašavajući ju nepotrebnim rizikom i potencijalnom ugrozom zdravlja. U tom slučaju i dalje ostaje problem kako namaknuti svih 130 kreveta.

Tagovi: