Foto: Dino ŠEČIĆ/ Novi.ba

Petog augusta 2020. godine ekspertni tim općine Centar izašao je na „lice mjesta“ i macolama što razbio, što demontirao skulpturu Zvjezdani put, djelo njemačkog umjetnika Helmuta Lutza. Skulptura je Sarajevu poklonjena 2005. godine u znak poštovanja i prijateljstva, a macole koje su joj jučer došle glave bolna su ilustracija odnosa ovdašnjih vlasti prema poklonima, kulturnom blagu i građanima koji su protiv takve destrukcije.

Nije to bilo tako davno, 1992. godine Sarajevo je u svijetu postalo poznato po drukčijem odnosu prema kulturi, umjetnosti, građanima, sopstvenoj baštini. Opkoljen tenkovima i minobacačima, svakodnevno razaran, grad je u kulturnom pogledu doslovno vrio: premijere, izložbe, koncerti, poetske večeri… Kako smo za nepunih 28 godina od ratne premijere Kose, Susan Sontag i njenog Godota došli do Ajnadžićeve macole, duga je priča, koja savršeno ocrtava odnos ovdašnjih vlasti prema gradu. Mnogi rukovodni kadrovi u Sarajevu lakše se mogu opisati i definirati kao „jarani od investitora“ nego kao ljudi odgovorni za razvoj kvartova, općina i urbanističkih cjelina. Kultura se ovdje često shvata asocijativno, na prvu, kao niz koji čine izložbe, promocije i poetske večeri. Naravno, kultura je sve to, ali i mnogo više, ona podrazumijeva totalitet života u nekoj sredini, suštinski je sadržana u odnosu građana i vlasti prema sopstvenim vrijednostima, ali i prema okruženju.

Posmatrano kroz tu prizmu, Sarajevo je onih ratnih godina bilo više grad nego sad; od 1992. godine do danas, iz simbola otpora divljaštvu, polako ali sigurno pretvaralo se u podivljalo čudo tranzicije, u kojem se uništavaju parkovi i skulpture, nezakonita  gradnja razara rubne padine, planine i vodozaštitnu zonu, a građani vode uglavnom uzaludne bitke protiv vlasti za svaki komad zelenila. Savremeni polis je kompleksan fenomen kojim se bave najveći umovi današnjice, literatura o gradu je nepregledna. Grad je sve: i izvor najvećeg zagađenja i mjesto progresa, i centar nesnosne gužve i ishodište najprogresivnijih ideja nekog vremena. Glavni gradovi država često su idejna vodilja manjim sredinama i gradovima u okruženju. Nema tome ni nekoliko dana kako je do ovdašnje javnosti stigao tekst o Beču i njegovim parkovima, unutar teksta i podatak da prijestolnica Austrije svake godine dobije 18 novih parkova te da je 30 posto gradske površine zapravo zelenilo. U tom pogledu, današnje Sarajevo je nešto kao antigrad, mračni primjer koji ni za živu glavu ne treba slijediti, mjesto uginuća zelenila, oaza za sumnjive investitore i kršenje zakona, sramni centar brutalnog odnosa prema životinjama.

I macola je, baš zbog toga, višestruko značajan simbol glavnog grada BiH, anno domini 2020.

Tagovi: