Do seksualne revolucije krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, tema neusklađenosti spolnog i rodnog identiteta bila je nedodirljivi tabu. To, naravno, ne znači da i ranije nije bilo muškaraca koji se ne bi odali kupleraju niti cjelonoćnom kartanju i opijanju u muškom društvu kad bi žena otputovala u kakav duži posjet majci ili se s prijateljicama brčkala u termalnim izvorima, već bi vrijeme samoće ispunili svojom najčuvanijom tajnom. Sreća se, za njih, skrivala u ženinom budoaru. Tu bi se našminkali, odjenuli haljinu, povezali maramu oko vrata i zatim dugo uživali u mirisu parfema na svom zapešću i odrazu žene u ogledalu.

Pedeset godina kasnije, svijet više nije isti. Naučili smo živjeti s brojnim različitostima koje sve manje osuđujemo. Muškarci koji se osjećaju ženama prestali su izazivati javnu sablazan, a ni operativne promjene spola više nisu rijetkost. Sve smo svjesniji krhkosti i labilnosti identiteta kao što i znamo da se on vrlo rijetko utemeljuje u okoštalim društvenim konstrukcijama roda. Sve je manje muškaraca koji se osjećaju ispunjenima igranjem uloge pater familiasa, apsolutnog vladara nad suprugom i podmlatkom, čija je dužnost osigurati materijalne uvjete života obitelji i kojega, kad umoran dođe s cjelodnevnog posla, dočeka uredna kuća, serviran ručak, odmor i bespogovorna poslušnost žene i djece. Muškarci danas ravnopravno sudjeluju u kućanskim poslovima, ne osjećaju se kastriranima ukoliko je žena obrazovanija ili zarađuje više, dogovaraju se oko važnih osobnih i obiteljskih odluka te, zajedno sa ženom, slušaju i izvršavaju naredbe djece, jedinih gospodara suvremene obitelji.

Žene koje su odabrale biti muškarci

U usporedbi s globalno poznatim tajlandskim ladyboysima, manje je poznato da u Albaniji žive burneše, žene koje su odabrale biti muškarci. Pomalo je neočekivano da tako tradicionalno društvo kakvo je albansko ne samo da odobrava ovakvu praksu, već ju i potiče te joj iskazuje društveno priznanje pa i divljenje. Burneše već u djetinjstvu odluče živjeti životom muškarca. Najčešći je razlog tako radikalne odluke, nepostojanje muškarca u obitelji nakon smrti oca, čime majka i kćeri ostaju nezaštićene i financijski nezbrinute. Zato jedna od kćeri, na poticaj okoline, preuzima ulogu muškarca u kući. Od tog trenutka zavjetuje se na djevičanstvo, šiša svoju dugu kosu i odijeva mušku odjeću, steznicima sapinje grudi čineći ih neprimjetnima, ne koristi šminku, hodom i ponašanjem prestaje biti prepoznatljiva kao žena. Druži se isključivo s muškarcima te je potpuno ravnopravan član muškog društva. I dok govorom pokušava oponašati dubinu muškog glasa, druge muškarce, pri razgovoru, gleda u oči, što je ženama inače zabranjeno. Sebe doživljava muškarcem, a tako ju doživljava i okolina. Ono što je neobično i što ju razlikuje od većine transvestita i transseksualaca jest da se nije osjećala loše u svom ženskom identitetu, nego je odlučila postati muškarac radi interesa obitelji, a priznaje da se i sama osjeća ugodnije uživajući u društveno privilegiranom statusu muškarca. Koliko je, naime, duboka diskriminacija žena, pokazuju dva aspekta ovog fenomena. Prvo, zabrinjavajuće je da obitelj bez muškarca ne može opstati, a kamoli prosperirati u tradicionalnom albanskom društvu i drugo, burneše se, nerijetko, vrlo grubo odnose prema ženama, tretirajući ih na način kako misle da priliči muškarcu, ne bi li tako učvrstile svoj muški identitet. To, možda najupečatljivije, pokazuje kakav je tradicionalan položaj žena kad su prezir i grubost prema njima, najneposredniji način dokazivanja i stjecanja priznanja u muškom društvu.

Običaj iz 15. stoljeća

Danas u Albaniji živi stotinjak burneša nastavljajući tradiciju koja potječe još iz 15. stoljeća. Prvi put su spomenute u Kanunu albanskog princa Leke Dukagjinija u kontekstu osramoćenih obitelji koje bi izgubile ugled radi nepostojanja muškog nasljednika. Kanunom je, zato, predviđena mogućnost da jedna od kćeri, u tim okolnostima, postane burneša. Iako okolina zna da je riječ o djevojčicama, odnose se prema njima kao da su pravi muškarci, a njihova ih žrtva čini uglednijima čak i od “običnih” muškaraca donoseći im posebno društveno priznanje. Kad je, pak, riječ o krvnoj osveti, Kanunom je propisana pravedna odmazda za ubojstvo burneše ubijanjem dvojice muškaraca. To znači da burneša vrijedi kao dva muškarca, a to je kompliment kojega je u patrijarhalnom društvu teško nadmašiti. Burneša također, za razliku od žena, nasljeđuje obiteljsko bogatstvo i zemlju i pritom ima pravo prvoodabira najboljeg dijela zemlje.

Kanun Leke Dukagjinija još uvijek ima snažan utjecaj na albansko društvo i njegovu percepciju časti i pravednosti. On postulira odmazdu kao legitimno sredstvo vraćanja obiteljskog dostojanstva oduzetog ubojstvom. Tako propisuje da je dužnost obitelji osvetiti svakog ubijenog muškog člana. Iz tog razloga, u Albaniji postoji još jedna neobična praksa. Ovoga je puta riječ o dječacima koji su odgajani, odijevani i nazvani kao djevojčice u nastojanju da im se tako spasi život budući da bi, ukoliko bi ostali dječaci, vjerojatno bili ubijeni radi krvne osvete.

Ostaje pitanje koliko su spol (kao biološko uvjetovanje) i rod (kao društvena konstrukcija) bitne značajke naših identiteta te čime opravdavamo nasilje koje vršimo svaki put kad onemogućujemo čovjekovo samoodređenje radi društvenog odobravanja i ukalupljivanja u zadane obrasce prihvatljivog i poželjnog. I na kraju mali test – što misliš o Boži Vreći?

Tagovi: