Foto: Mersiha Drinjakovic

 

Sjećate li se emisije Igre bez granica (originalni naziv bio je Jeux sans frontieres), onog zabavnog šoua u kojem su takmičari na često smiješan način pokušavali premostiti sve prepreke. U Igrama bez granica od 1965. do 1999. učestvovali su takmičari iz 20 zemalja, kuriozitet je da je tim Italije bio učesnik svih emisija, a najviše – čak šest puta pobijedila je Njemačka. Zašto ovdje spominjemo Igre bez granica? Pa zato što smo mi u Bosni i Hercegovini od polovine marta uključeni, ne svojom voljom, u sličan koncept emisije – pretočene u stvarni život. Osim što nije zabavno i nema medalja za učesnike.

Prestrašeni od virusa

Kad je pandemija koronavirusa stigla u naš sokak već smo bili prestrašeni prizorima, najviše onim iz Italije, te nas nije bilo teško uvjeriti na uslove izolacije, distance, strogih restriktivnih mjera. Zatvorene su granice, obustavljena je nastava u osnovnim i srednjim školama, kao i predavanja na univerzitetima, zatvorili su se ugostiteljski objekti i svi u lancu pružanja usluga, radile su samo apoteke, te prodavnice prehrambenih artikala, uz stroge mjere opreza. Da, bojali smo se, a naš strah je samo djelimično bio temeljen na vijestima o strašnom virusu. Više smo se bojali našeg zdravstvenog sistema, odnosno, scenarija po kojem bismo se mogli naći pod njegovom zaštitom.

Virus jeste bio neprijatelj (i još uvijek je), a opustošena i zemlja obeščašćenih stanovnika bila je, možda, i najslabija karika u evropskom lancu borbe protiv COVID-19. Zašto? Kad virus napadne oslabljeni organizam u njemu napravi katastrofu, a COVID-19 je mogao napraviti havariju u zdravstvenom sistemu BiH, koji je godinama bio prepušten samovolji političkih podjela plijena nakon izbora: sve zdravstvene institucije, od ministarstava, zavoda za javno zdravstvo, do bolnica imale su na čelu mahom ljude izabrane po podobnosti, a ne po sposobnosti. Tako je i zdravstveni sistem oslabljen po više osnova: odlaskom stručnog kadra (što traje već godinama), lošim procjenama menadžera, nabavkama medicinske opreme koje su išle na štetu pacijenata, a u korist dobavljača i onih koji su opremu naručivali. Puno nagomilanog lošeg i nedomaćinskog odnosa naših „upravitelja na svim nivoima“, ne samo iz zdravstvenog sektora, u martu je stiglo na naplatu – i naravno da smo se prestrašili. Sve što bismo čuli od ljudi oko sebe svodilo se na isto: samo da ne zaglavimo u bolnici.

Afera o nabavci respiratora

Period od protekla tri mjeseca pandemije je bio veliko iskustvo, ne znam samo možemo li reći da se radilo i o naravoučeniju. Dok su se zemlje regiona, manje-više, borile s virusom, mi smo se suočavali s aferama; skraćene i hitne procedure nabavke globalno „vruće robe“ – respiratora i zaštitne opreme nama u BiH su otvorile vrata raspolaganja novcem poreskih obveznika na nimalo stručan i povjerenja vrijedan način. Prva otkrivena priča o nabavkama po, u najmanju ruku, sumnjivim procedurama u prvi plan je stavila „Srebrenu malinu“, firmu koja se bavi otkupom malina, a koja je dobila priliku da iz Kine naruči specijalne respiratore te joj je novac (oko pet miliona eura) uplaćen avansno. Detalji ugovora su postali poznati javnosti zahvaljujući ovdašnjim medijima. Bosanskohercegovačke Igre bez granica stvarno nisu imale nikakvih ograničenja – mediji su svakodnevno sklapali mozaik sastavljen od afera, loših poteza institucija ili, u najmanju ruku, mjera i odluka koje su se kosile s logikom.

Uvedene su zabrane kretanja za osobe mlađe od 18 i starije od 65 godina, a da se nije pružila nikakva podrška tim starijim sugrađanima. Ostavljeni su na brigu mlađim komšijama i volonterima, koji su uskočili na kod nas već odavno upražnjenu ulogu odgovorne države koja funkcioniše kao servis građanima. Potom je 24. aprila na snagu stupila izmijenjena odluka kojom se „dozvoljava kretanje osobama starijim od 65 godina, i to ponedjeljkom, srijedom i petkom u trajanju od 9 do 13 sati. Dozvoljeno je i kretanje osobama mlađim od 18 godina, i to utorkom, četvrtkom i subotom od 14 do 20 sati“.

Mediji, u većini slučajeva, odgovorno su izvještavali, akcenat stavljajući na mjere koje su propisali struka i nadležni krizni štabovi, uz stalne poruke „ostanite kući“. Nekolicina novinara i novinarki iz medija koji su objavljivali priče o nepravilnostima – poput nabavke maski po visokoj cijeni, ili da takvu vrstu zaštitne opreme dobavljaju firme kojima to nije djelatnost – i propitivali odluke i mjere koje su donosili nadležni tokom pandemije trpjeli su i dalje trpe pritiske (vidljive i nevidljive) poput novinarke Arijane Saračević Helać, koja je javno obznanila dokument prema kojem je bh. advokat Kadrija Kolić bio na putu da proda milion KM vrijedno višenamjensko vozilo MUP-u Kantona Sarajevo.

Nju je dan kasnije gospodin Kolić nazvao varalicom i lažovom, ističući kako se ne radi o njemu nego o firmi u kojoj je on suvlasnik. I novinarka portala Fokus Semira Degirmendžić, koja je zakotrljala lavinu događaja vezanih za nabavku respiratora iz Kine preko firme „Srebrena malina“, našla se na udaru – njezina matična redakcija je izdala saopćenje ustvrdivši: „Na nekoliko anonimnih Facebook stranica i profila pokrenuta je kampanja koja ima za cilj diskreditaciju Fokusa i naše novinarke Semire Degirmendžić, te dovođenja u vezu sa političkim opcijama i pojedincima. Prema onome što se može vidjeti i analizirati iz prethodnih objava, riječ je o mreži botova i stranica koje se mogu dovesti u direktnu vezu sa vladajućim političkim strukturama.“

Izvor: euinfo.ba

Nejedinstveni krizni štab

U zemlji kompliciranih nadležnosti u vremenu krize je ta usložnjenost došla do izražaja: nismo imali jedinstven krizni štab na nivou države već je svako po svom nahođenju, na entitetskom i kantonalnom nivou, propisivao mjere. Član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda je krojio mjere u entitetu Republika Srpska, iako to nisu njegove nadležnosti, a u Federaciji BiH rascjepkanost ovlasti i decentraliziranost dovodila je stanovnike u potpunu konfuziju – kako poštivati mjere i ograničenja kad prelazite iz jednog mjesta u drugo, a drugačiji su propisi i zabrane.  Portal Klix je objavio tekst o različitim mjerama za stanovništvo na jednom pedlju BiH, na primjeru dva naselja Dobrinje i Istočnog Sarajeva:

„Ono što je apsurdno jeste da je tek stotinjak metara od Istočnog Sarajeva (RS), u naselju Dobrinja na području Federacije BiH građanima dozvoljeno kretanje tokom vikenda, osim u vrijeme policijskog sata od 20 sati uvečer do 5 sati ujutro. S druge strane, roditelji koji se šeću s djecom ulicama Istočnog Sarajeva ukazuju na još jednu apsurdnost i neusklađenosti mjera entitetskih kriznih štabova. Dok mališani na Dobrinji parkove mogu gledati tek s prozora, njihovi vršnjaci u Istočnom Sarajevu mogu barem prošetati kroz njih.”

Novinari su počeli postavljati pitanja na koja, najčešće, nije bilo odgovora, a otežano je bilo i doći do izjava, jer su se pres-konferencije kriznih štabova odvijale bez prisustva predstavnika sedme sile – zbog donesenih propisa o zabrani okupljanja. Na unaprijed dostavljena novinarska pitanja se, onda, moglo odgovarati po konceptu „izabrat ćemo na šta ćemo danas odgovoriti“.

Portal Media.ba je detaljno izvijestio o tome: “Konferencijama za medije Kriznog štaba FBiH mogu prisustvovati tri novinara, a imena delegira novinarska zajednica uglavnom putem Viber grupe. Konferencije se održavaju u 12 sati kada se javnost obavještava o epidemiološkoj situaciji, a pretežno to čine uposlenici Federalnog zavoda za javno zdravstvo i pomoćnik federalnog ministra zdravlja Goran Čerkez. Popodnevna konferencija za medije u 17:15 je takođe otvorena za tri novinara. Sagovornici su ekonomisti i tokom tog termina se komunicira o ekonomskim mjerama. Novinari koji ne prisustvuju konferencijama za medije moraju pitanja poslati e-mailom dva sata prije početka.”

Uslijedio je vrlo brzo novi udarac: otkazi, mahom u sektoru usluga, ali i na polju malih biznisa, pa su posljedice mjera po ekonomiju zemlje bile strašne već u prvim sedmicama pandemije. Tržište rada je bilo (i dalje je) na koljenima, a procjene govore kako je od marta u FBiH bez posla ostalo skoro 30.000 radnika, a u RS-u oko 2.000. Iako su pokrenuti mehanizmi za ublažavanje negativnih posljedica krize, oni su bili nedostatni i mjere su vrlo sporo provođene. Primjera radi, skoro dva mjeseca se nije znalo da li će kreditni aranžman odobren od MMF-a u visini od 330 miliona eura uopšte postati aktivan, jer se ovdašnji politički lideri nisu mogli dogovoriti na koji način će ta sredstva biti raspoređena po entitetima i kantonima. Dogovor je postignut, uz posredovanje zvaničnika EU i MMF-a. Vlada FBiH je donijela set mjera, ali dosad je malo toga primijenjeno u praksi. Portal Business Magazine sačinio je pregled najefikasnijih interventnih mjera, navodeći izjavu Vjekoslava Vukovića, predsjednika Vanjskotrgovinske komore (VTK) BiH, koji kaže kako pravi ekonomski izazovi tek slijede. „Paketi fiskalnih mjera oba entiteta imaju za cilj pomoć realnom sektoru i stanovništvu, ali s druge strane, kao nužnu posljedicu i rast javnog duga… Jasni kriteriji i precizan program paketa mjera mora postojati, jer maglovito stanje pomaže pojedincu, a ne gospodarstvu.“

Prema izvještaju koji je sačinilo Predstavništvo Fondacije Konrad Adenauer Stiftung u BiH, navedeno je kako su granice BiH ponovno otvorene 1. juna, nakon što su dva mjeseca bile zatvorene, ali je, recimo, kad su u pitanju aerodromi, i sada broj dostupnih letova i odredišta mali. U izvještaju o stanju u BiH se navodi i kako je nakon ukidanja mjera kućne izolacije uslijedilo i „ukidanje vanrednog stanja, odnosno stanja nesreće u entitetima, koji ni u ovom slučaju nisu usaglasili ublažavanje mjera, praćeno otvaranjem granica“.

Težak udarac pandemije

Prema dosadašnjim podacima (koji se mijenjaju iz dana u dan) u Bosni i Hercegovini je od virusa COVID-19 umrlo 168 osoba, više je od 2.200 oporavljenih, a broj zaraženih trenutno je 3.633. Dva i po mjeseca strogih zabrana držala su epidemiološku sliku koliko-toliko stabilnom, a onda je u proteklih nekoliko sedmica, kad su mjere popustile a građani to shvatili kao da virusa nema, broj zaraženih naglo počeo rasti.

Bosni i Hercegovini u novembru slijede općinski izbori. Iako planirani za oktobar, odgođeni su za 15. novembra zbog poteškoća s finansiranjem, odnosno zbog, posljedično, neusvajanja budžeta kojim su trebala biti osigurana sredstva upravo za održavanje izbornog procesa. Ipak, polovinom juna budžet za 2020. je usvojen, a za izbore zakazane za novembar izdvojeno 4,2 miliona KM.

Ova zemlja je udarac pandemije teško podnijela, uzdrmana višegodišnjim zloupotrebama sistema od strane korumpiranih predstavnika vlasti, koji su, zarad vlastite koristi, poništavali funkcije sistema – potrebnog kao servis građana, a zapravo već decenijama korištenog, mehanizmom krupnijih ili sitnijih usluga podobnima, kao alat osiguravanja podrške biračkog tijela. Kako će izgledati BiH u novembru (čak i ako se radi o lokalnim izborima), da li će doći do barem djelimične promjene odnosa političkih snaga – teško je zaključiti.

Uz neizbježnu opasku kako bi izabrani predstavnici vlasti morali odgovornim djelovanjem, istinskim radom i zalaganjem vratiti povjerenje građana u sistem (što djeluje utopistički, ali je moguće) važno je napomenuti i da i sami moramo djelovati odgovornije, ponašati se u skladu s preporukama i donesenim mjerama, jer smo u proteklih mjesec dana živjeli kao da virusa nema, što je, donekle razumljivo, bila psihička reakcija ljudi zatvorenih u kuće na dva i po mjeseca. Usto, podgrijavanje teorija zavjere nam nikako ne koristi, jer time dodatno slabe mjere opreza, te dovodimo u opasnost ljude koje virus može ozbiljno zdravstveno ugroziti.

Ovaj blog je objavljen u okviru inicijative „Priče iz regiona”, koju sprovode Res Publica i Institut za komunikacijske studije (Makedonija), u saradnji s Institutom za demokratiju i medijaciju (Albanija), Analiziraj.ba (BiH), Radio KIM (Kosovo), Sbunker (Kosovo), građanskom inicijativom „Ne davimo Beograd“ (Srbija) i PCNEN (Crna Gora).

Tagovi: