Foto: Net.hr

Zatvaranje granica i država teško podnosim. Teže nego kad su nas zatvarali u kuće. Posebno jer sve manje prepoznajem glas struke na koju se toliko pozivaju ovdašnji vlastodršci. I ljute me ljudi koji kažu da im je svejedno. U tome da im je svejedno prepoznajem politički stav. Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska, Slovenija, Crna Gora, Kosovo, Makedonija, uprkos svim administrativnim preprekama, za mene su uvijek bili samo toponimi mog prostora.

Nekad se to zvalo Jugoslavija. Probuditi se odjednom u trenutku u kojem je više nemoguće jezditi svojim prostorom, jeziv je osjećaj. Sad znam i kako se istorija ponavlja. Nikad to ne bude u identičnom obliku. Događaji jesu drugačiji, ali iste sile se rvaju. Naš prostor, koji nazivam svojim, nadživio je Jugoslaviju. Mi smo ostali postojati u fragmentima, raspršeni, razbacani, izlomljeni, pokidani… Ali postojani i uvezani. Kretanje bi uvijek i iznova nadvladalo sve prepreke i podjele. Mi smo preživjeli i svoje ime. I svi naši fragmenti opstajali su kao jedan prostor upravo zahvaljujući kretanju. Kretanje smo vrlo brzo obnovili i nakon rata, a neke od naših najvećih poslijeratnih pobjeda izvojevane su kretanjima. I zbog kretanja.

Ne mogu a da ne pomislim da nam se sada najgori svete (n)ovim zatvaranjima, koliko god se kriju iza priče da je odluka epidemiološki opravdana. Neki nikad nisu podnosili ovaj prostor koji je naš, i svu lakoću naših kretanja našim prostorom, pa i kad smo se prestali zvati Jugoslavija. Kretati se možemo i odgovorno, ne samo slobodno, što odlično znaju hrvatske vlasti koje su upravo suprotno činile u Zadru, na turniru s prvim teniserom svijeta. Sloboda kretanja ljudi, roba i usluga, ako se ne varam, mantra je na kojoj počiva i zajednica evropskih naroda.

Samo ljudi

U tom gordom proglasu sloboda, mene je uvijek zanimala samo sloboda kretanja ljudi. Sve drugo mi je dolazilo s tim. Ljudi, pa onda robe i usluge. Kada su počele restrikcije zbog epidemije, u jednom od bezbrojnih razgovora požalio sam se prijateljima da me najviše plaši zatvaranje naših država. Mislim da sam ostao nedorečen tada. Sada, kada hrvatske vlasti zatvaraju svoje granice za susjede iz našeg prostora, ili iz onoga što se nekad zvalo Jugoslavija, mogu završiti misao. Moji toponimi, a njihove nakaradne države, administrativne su datosti koje smo prevazilazili upravo kretanjima. I zbog toga što nismo pristajali da Sarajevo bude samo Sarajevo. Zagreb samo Zagreb. I da Banja Luka ne bude i Zagreb. I da Beograd ne bude i Sarajevo. I sve smo to postizali kretanjima. Kako će biti sada kada nam to uskraćuju? I to uz pozivanje na zdrav razum i nauku, na zdravlje na koje smo svi osjetljivi. Ne mogu da ne priznam strah jer znam koliko neki od njih mrze sve te slobodne elemente i sve pokidane, ali postojane fragmente koji su bez obzira na rušilačke napore zadržali naš prostor našim. Više je postalo i nebitno kako se mi zovemo. Više je postalo i nebitno jesmo li mi Jugosloveni. U knjigama to možda odavno nismo. Ali oni znaju da mi postojimo. I da se vraški dobro krećemo. Mi smo  vispreni, brzi, pokretljivi, i baš kretanjima smo učinili da je kraj našeg imena na kraju bio nebitan. I šta smo to mi ovdje, u našem prostoru, kada nam oduzmu kretanje? Da li se može živjeti u Bosni koja nije Hrvatska? I obratno.

Ljudi koji toponime pretvaraju u zabrane

Siguran sam da ćemo se ipak kretati, uprkos najgorima koji toponime sada pretvaraju u zabrane. Mi se krećemo i sada. Uzmičemo im. Naravno, odgovorno im uzmičemo. Nije im uspjelo ni onda kada su već jednom srušili naš prostor i naše ime. Sada smo bez imena, lakši smo, brži, iskusniji, vještiji, izlomljeniji… Fragmente ne možeš uništiti. Kretanje ne možeš zabraniti. Istorija se možda ponavlja, ali ne i mi.

Tagovi: