Foto: Krupljani.ba

„Kao što postoje ljudi i neljudi, tako postoje i novinari i antinovinari. Ovi drugi ustaju ujutro, idu na posao i šire mržnju i lažne vijesti.“ Ova rečenica kolege Dinka Gruhonjića, izrečena na jednoj konferenciji prije nekoliko godina, činila mi se pretjeranom i preoštrom. No, u predizbornoj kampanji za lokalne izbore 2020. godine (a više je nego jasno da je ona počela a da zapravo kampanja iz 2016. nije ni prestala, budući da na određenim nivoima vlast nije konstituisana, pa još traju postizborne kombinacije i manipulacije) već ima bezbroj dokaza o dominaciji antinovinarstva kao sad već etablirane djelatnosti u javnom i medijskom prostoru u Bosni i Hercegovini.

Iako i brojni klasični mediji (od novina, za koje je već i laicima jasno „ko je čiji“, pa do elektronskih medija koji su ili u vlasništvu ili bliski određenim političkim krugovima, od čega nije izuzet ni javni servis u čijim upravljačkim strukturama su stranački podobni kadrovi) daju niz primjera antinovinarskog ponašanja, u ovoj analizi smatram važnim ukazati na relativno novi trend u online medijima, a koji će, čini se, obilježiti izbornu kampanju 2020. Riječ je o „eksploziji“ broja antinovinarskih portala, namijenjenih radikalizaciji glasačkog tijela i targetiranju političkih, ideoloških, a nerijetko i ličnih oponenata i protivnika.

Šta konkretno podrazumijeva pojam „antinovinarski portal“? Riječ je o relativno novim, široj javnosti nepoznatim portalima, koji se pojavljuju u izbornim kampanjama, služe svrsi političke indoktrinacije i najčešće nestaju nakon izbora. Nije, naravno, korištenje web-portala u predizborne svrhe novi fenomen: sve prethodne kampanje obilježili su (često uspješni) pokušaji kupovine naklonosti etabliranih web-portala, kao i botovanje u komentarima na vijesti na webu. Ono što je, međutim, novo jeste činjenica da su određeni politički subjekti naprosto shvatili da nije dovoljno samo botovanjem zatrpavati i usmjeravati komunikaciju u široj javnosti, odnosno da se može osim botovskih komentara na portalima imati i botovske portale per se. Sasvim je jasno da takvi portali nemaju interes kreiranja profesionalnih, etičnih, odgovornih sadržaja zasnovanih na javnom interesu, odnosno da im je cilj sasvim drugi – uglavnom propagandni, i iz tog ih razloga i nazivamo antinovinarskim portalima. Logika takvih medija je sljedeća: relativno je jeftino zakupiti domenu, kreirati istovremeno i Facebook stranicu (nerijetko se, zapravo, prvo kreira Facebook stranica, koja kasnije „preraste“ u portal), angažovati određeni broj ljudi (ranije dokazanih kroz botovanje i spinovanje) koji će na novooformljenom portalu kreirati sadržaje, te ih dalje distribuirati mrežom svojih ostvarenih kontakata do šire publike, a profit od ove djelatnosti nije materijalni, odnosno novčani, nego se manifestuje kroz uticaj na određeni dio glasačkog tijela.

Antinovinarski sadržaji i opasnost od njihovog širenja

Manji dio sadržaja kojim se ovakvi portali pune je uglavnom zasnovan na copy-paste metodi (prepisivanju i „prekrajanju“ vijesti koje su u saglasnosti sa agendom, te ideološkim, političkim i svjetonazorskim opredjeljenjem onih koji iza portala stoje). No, to je samo jedan, relativno i beznačajan segment, koji zapravo samo održava portal na životu dodajući mu povremeno nove vijesti. Drugi, važniji, segment zbog kojeg ovi portali zapravo i nastaju i postoje ogleda se u kreiranju specifičnih antinovinarskih, odnosno propagandnih sadržaja koje možemo podijeliti u dvije skupine.

Prva skupina se odnosi na sadržaje kojim se stabilno biračko tijelo učvršćuje u svom političkom opredjeljenju i kojim se osigurava da se određeni krug ljudi trajno vezuje za određenu političku opciju ili kandidata. Ovakvi sadržaji predstavljaju one koji stoje iza ovih portala kao „istinske lidere“, „borce za našu stvar“, „one koji su na pravom putu“, „zaštitnike vjere, nacije, države, čovjeka“ itd. Beletrističkim naslovima kojima se sugerira da su lideri, skupa sa publikom ovih portala, u neprekidnoj borbi sa stvarnim ili imaginarnim neprijateljem, te uokvirivanjem i kontekstualizacijom informacija koje podržavaju takav narativ, podižu se tenzije, publika se mobilizira i radikalizira, a u konačnici joj se sugerira da je novo „oružje“ olovka, nova „mobilizacija“ obaveza izlaska na izbore, a novo „bojno polje“ glasačka kutija. I da ako se publika ne opredijeli za ovu novu vrstu „borbenog djelovanja“, sama će sebi biti kriva za posljedice, jer je dopustila „onim drugima“ da je nadglasaju, nadjačaju i stave pod svoje. Upravo iz ovog razloga radikalizacije i mobilizacije postojećeg glasačkog tijela, ovakvi portali ne računaju na široku, masovnu publiku, odnosno nije im cilj doći do svakog građanina i predstaviti mu politička stajališta i ideje subjekta koji iza portala stoji. Ovo su, zapravo, svojevrsne eho-komore, u kojima se računa na istomišljeništvo i u kojima snaga argumentacije nije presudna za prihvatanje ideje i/ili ideologije. Ideologija je među ovom publikom neupitna i općeprihvaćena, ovim kreiranim sadržajima ona se samo učvršćuje i pothranjuje. Stoga se ovakvi sadržaji često šire po zatvorenim grupama, koje uključuju, recimo, fudbalske navijače, ratne veterane, dijasporu i druge, relativno homogene zajednice, koje ih prihvataju gotovo dogmatski i bez polemike ili suprotstavljanja. Nerijetko su nazivi, ali i impresumi ovih portala sugestivni upravo u ovom kontekstu, pa se oni nazivaju, naprimjer, „glas naroda…“ ili opisuju kao „medij koji nudi pravu istinu o temama bitnim za tu i tu populaciju“.

Druga skupina sadržaja na antinovinarskim portalima usmjerena je na diskreditaciju oponenata, odnosno njihovo „prokazivanje“ kao neprijateljskih, ugrožavajućih i slično. Ti oponenti opisuju se kao sve suprotno od lidera i stranaka koji stoje iza ovih portala: oponenti su „izdajnici“, „oni koji su na krivom putu“, „borci protiv naše vjere, nacije, države, čovjeka“, a svi ovi atributi i etikete pripisuju im se bez stvarnih argumenata, odnosno kroz sadržaje koji su poluistiniti ili sasvim lažni, kontekstualizirani na način da pojedince, grupe ili zajednice opišu kao opasne, pogubne po društvo i njegove vrijednosti, kao one koji „zagađuju“ i „truju“ naš prostor svojim idejama i/ili čak samim svojim postojanjem. Retorika koja se u ovakvim sadržajima koristi je huškačka, zapaljiva, apeluje se na emocije i (opet) odbranu vrijednosti i ideala koje neko, tobože, vrijeđa ili ugrožava, i u ovom kontekstu se nerijetko prokazanim osobama ili grupama direktno stavlja meta na čelo. Osobe koje su predmetom ovakvih sadržaja za njihovo postojanje najčešće saznaju tek nakon što im inboxi na društvenim mrežama budu zatrpani uvredljivim porukama, izljevima bijesa i mržnje, ali i prijetnjama.

Antinovinari kao nehrabri „borci za našu stvar“

Antinovinarski su sadržaji najčešće anonimni (kao i portali, uostalom, koji gotovo nikad nemaju transparentne impresume sa imenima autora sadržaja, a pogotovo ne sa imenima vlasnika ili finansijera), argumentacija u njima je slaba i po pravilu izvučena iz konteksta i „ukrojena“ prema potrebi „blaćenja“ osobe ili grupe koja je ideološki, politički ili nerijetko na osobnoj razini suprotstavljena ili se zamjerila naručiocima ovakvih sadržaja ili prema potrebi veličanja naručilaca. Oni su, u najkraćem, sredstvo za odstrjel nepoželjnih i glorifikaciju poželjnih.

I doista, sasvim je u pravu kolega Gruhonjić u svom stavu da antinovinari šire mržnju i lažne vijesti. Unatoč njihovoj (samo)percepciji da su ljudi koje ovdje opisujemo pojmom „antinovinari“ svojevrsni branitelji određenih vrijednosti i svjetonazora, a i pored činjenice da su za to nerijetko nagrađeni određenim društvenim privilegijama nedostupnim običnim ljudima i pravim novinarima, antinovinarstvo je, zapravo, ništa drugo nego sluganstvo. Nečasno. Neprofesionalno. Suprotno svim postulatima profesije. I nehrabro. Da je drugačije, oni koji se ovim „poslom“ bave i oni koji ovakve sadržaje kreiraju, ispod njih bi se barem – potpisali.

Tagovi: