Foto: Oslobođenje.ba

 

Postoje dva nasilna načina obraćanja novinarima: uvrede i prijetnje. Za uvrede nema efikasnog protivotrova; šuti i trpi. Osim u rijetkim prilikama, nema zakonskog temelja  da ih se sankcionira. Uglavnom su rezultat nagomilanih frustracija, šovinizma, kućnog (ne)vaspitanja i agresivnih grupa i pojedinaca koji vječno traže način da na druge apliciraju probleme koje imaju „sami sa sobom“.

S prijetnjama je drukčije. Čovjek nikad ne zna da li je to isprazno arlaukanje, bez namjere da bude realizirano, ili brutalni atak na nečiji život. Zadatak države je da svaku prijetnju tretira ozbiljno. Kada je Vanja Stokić prije nekoliko dana primila uznemirujuće poruke, postupila je na jedini ispravan način – otišla u policiju i sve prijavila. Ali tamo nisu postupili na jedini ispravan način: osim što su novinarku s ozbiljnim sigurnosnim problemom malo vozikali od stanice do stanice, sam način komunikacije bio je neprofesionalan. Tek kada je stvar, zahvaljujući medijima i mrežama, postala javna, policija se prestrojila, promijenila neadekvatnu taktiku i uhapsila nasilnika.

Ostalo je na pravosuđu, gdje je moguće da se slučaj razvodni kao himber. O tom potom. Prijetnje koje dobijaju novinari obično su anonimne. Najefikasnije sredstvo koje im je u odbrambene svrhe na raspolaganju je da tu anonimnu stvar učine javnom. Tako je postupila i urednica eTrafike, ali ima novinarki i novinara koji iz straha, ili opravdanog nepovjerenja u efikasnost i dobre namjere sistema, ovakve atake ne prijavljuju. I tako nesvjesno pogoršavaju sopstvenu situaciju.

Vanja Stokić godinama novinarstvo kombinira s klasičnim građanskim aktivizmom. Hrabro je izvještavala o radu grupe Pravda za Davida, s podjednako požrtvovanom aktivistkinjom iz Kotor Varoši privodi kraju formalnosti oko osnivanja udruženja za zaštitu i zbrinjavanje životinja, u prvom redu napuštenih pasa,  godinama pomaže izbjeglicama da prežive i nastave put ka Zapadu. Kao takva, ima sve preduslove da je entitetske i banjalučke vlasti ne vole. Ali to što oni nekog ne vole ne amnestira ih od obaveze da ga zaštite. Prijetnje i napadi ovdje se redovito ponavljaju, a malo slučajeva dobije pravosudno finale. Ako novinari urade ono što je do njih, ako javnost blagovremeno i na pravi način reagira, ako policija, makar i nevoljko, odradi svoj dio posla, šta onda čekaju sudije i tužioci? Prijetnja je potencijalno krivično djelo i samo država može građane zaštititi na pravi način.

Sasvim je druga stvar što egzistencijalna i pravna nesigurnost novinara mnogim političkim faktorima i pratećim službenicima odgovora i što je esencijalni element njihovog vladanja.

Tagovi: