Pred nama su izbori, što znači da nas čeka najezda smicalica kojima će nas mili i slatkorječivi političarčići pokušavati pridobiti da im poklonimo svoje povjerenje ili, bar, damo glas, a mi, lakovjerni kakvi jesmo, jedva čekamo progutati mamac. I dok shvatimo da nam je u ustima udica, pa još, kvragu, i crv, obično bude već prekasno. Pogledajmo, zato, dok je vrijeme, neke najčešće argumentacijske pogreške.

Jedan od široko rasprostranjenih kvaziargumenata je pozivanje na tradiciju. Svoje riječi tako pokušavamo učiniti uvjerljivijima izrazom “pa, oduvijek je bilo tako”. Zašto to nije valjani argument? Zar nije, zaista, tako da mora biti istinito ono što je uspjelo preživjeti test vremena i održati se stoljećima u kolektivnoj svijesti kao pouzdana istina? Zapravo, nije. Riječ je o tome da sama dugovječnost nekog uvjerenja nije nikakvo jamstvo njegove ispravnosti. Primjera radi, tisućama su godina ljudi smatrali da nema baš ništa sporno u tome da se neki ljudi rađaju i žive kao slobodni građani, a da im drugi, manje sretni, služe. Naša svijest sazrijeva prilično sporo, tek smo negdje u vrijeme prosvjetiteljstva nadošli na ideju da se, možda, ipak svi ljudi rađaju slobodni pa je nedopustivo drugog čovjeka reducirati na njegovu upotrebnu vrijednost i koristiti za naše potrebe, želje i interese odričući mu time bilo kakvu inherentnu vrijednost. Kant je to lijepo formulirao svojim kategoričkim imperativom upozoravajući nas da čovječnost u sebi, ali i u drugom čovjeku, nikad ne uzimamo kao sredstvo, nego uvijek kao svrhu. Dakle, to što je nešto “oduvijek”, ne znači da je točno.

Zna se da je tako

Još jedna uobičajena greška, kojom stvaramo lažan dojam uvjerljivosti, postiže se na vrlo suptilnoj razini, samim načinom na koji koristimo jezik. Ovdje je, konkretno, riječ o upotrebi pasivnog glagolskog načina. To izgleda tako da, kad nas sugovornik pita otkud znamo da je nešto onako kako tvrdimo, odgovorimo mu: “pa, zna se da je tako”. Taj je demagoški izraz upotrijebio i Rikard Gumzej, jedan od utemeljitelja HDZ-a, kao slogan stranke još ranih 90-ih godina. I ne samo da je to jedan od najuspješnijih i najdugovječnijih političkih slogana, već taj izraz i u svakodnevnom govoru uspijeva postići željeni cilj uvjeravanja. Problem je, međutim, u tome što nije jasno na koga se ovo “zna se” odnosi. Tko to zna? Ovaj pogrešan argument smjera na opće slaganje pa se njime pokušava sugerirati da oko neke tvrdnje postoji univerzalno slaganje, čime bi se trebala zajamčiti njena istinitost. No, opće slaganje, zapravo, prvo, ne postoji, i drugo, nije nikakav argument. Čak kad bi se i svih sedam i pol milijardi ljudi na Zemlji složilo oko nečega (što se u stvarnosti nikad ne događa), a jedan jedini čovjek smatrao drugačije, to još uvijek, ni na koji način, ne bi značilo da je većina u pravu. Brojnost, naime, ne jamči istinitost, iako ju čini vjerojatnijom. Sasvim je moguće i logički održivo da jedan čovjek vidi ispravno, a svi ostali ljudi na svijetu pogrešno. Uostalom, ne dokazuju li to pojedinci, poput renesansnih astronoma, koji su bili neshvaćeni od svojih suvremenika dok su pokušavali objasniti heliocentrizam i beskonačnost svemira, teze koje su u to vrijeme djelovale vrlo ekscentrično, a danas ih smatramo gotovo samorazumljivima. Osim ravnozemljaša, ali njih ionako nije racionalno uzimati u obzir.

Zajednički interes

Sličan efekt postiže se i izrazima poput “to je u interesu svih nas”. Sigurno vidite u čemu je smicalica – naši interesi su često različiti, a ponekad čak i suprotni pa pozivanje na zajednički interes nije drugo doli isprazna demagogija. Na primjer, kad se raspravlja o uvođenju poreza na nekretnine, onda je jasno da bogatim vlasnicima mnogih nekretnina uvođenje ovakvog poreza zasigurno nije u njihovom najboljem interesu, ali to, istovremeno, jeste u najboljem interesu siromašnih građana, koji često ne posjeduju čak niti nekretninu u kojoj žive, jer bi se takvim porezom selektivno oporezivali samo bogati posjednici, čime bi se pomalo izjednačio komparativno nepovoljniji trenutni položaj ostalih. Što, onda, znači politička parola kojom se obraćaju masama, govoreći da je to “u najboljem interesu svih nas”, osim ako pod “nas” zapravo ne misle na sebe, kao što u pravilu i misle.

 Na kraju, najopakiji “argument” koji je otac mnogih predrasuda je, svima nam omiljeno, pozivanje na vlastito iskustvo. Kad, naime, nešto tvrdimo, to volimo začiniti riječima: “pa, naravno da je tako, sam sam to doživio” ili “na svojoj sam se koži osvjedočio”. Takve nam se tvrdnje čine potpuno legitimne. Čemu i kome bismo mogli vjerovati više negoli vlastitom iskustvu? Da, zavodljivo je to “naše iskustvo” jer iako smo sebi vrlo značajni, izvoditi opće važeće tvrdnje iz našeg pojedinačnog iskustva je, naprosto, logička pogreška. Naše iskustvo uopće nije znanstveno relevantno. Problem se sastoji u tome što induktivan zaključak, a to je upravo takav koji kreće od pojedinačnih pretpostavki smjerajući iz njih doći do općeg zaključka, mora biti izveden na relevantnom uzorku da bi uopće mogao pretendirati na valjanost. Tako je, na primjer, anketa moćno oruđe za manipulaciju, ukoliko nije provedena na relevantnom uzorku koji može biti temelj da se, statističkom vjerojatnošću, iznose sudovi kao važeći. Ukoliko nam, naime, emigrant ukrade novčanik, logički je pogrešno iz toga zaključiti da su emigranti lopovi.

 Sljedeći tjedan ćemo podsjetiti na još nekoliko smicalica, a do tada čuvajmo svoju svijest od pogubnih utjecaja političkih parola, jer “svi znaju” koliko nam one škode budući da su ljudi “oduvijek” bili njima izmanipulirani, a “i sami smo već mnogo puta bili” obmanuti pa “svi znamo” da “nam je u najboljem interesu” paziti na pokušaje da nas upecaju.

Tagovi: