Foto: AFP

Migrantsku situaciju na Zapadnom Balkanu zasjenila je pojava Covida-19, te je problematika oko pandemije postala top tema, kako za političare tako i za medije i javnost. Međutim, dešavanja vezana za migrantsku situaciju i dalje su aktuelna te su ipak druga tema po zastupljenosti u medijima, koja je sa globalnog nivoa zahvatila i prostor našeg regiona.

Evidentno je da je veliki broj migranata, izbjeglica i tražitelja azila (ljudi u pokretu) u zadnje vrijeme ostao „zaglavljen“ u državama zapadnobalkanskog regiona, posebno posljednja četiri mjeseca, jer je zbog ograničenja u kretanju i drugih mjera na smanjenju širenja pandemije, većina ljudi u pokretu odustala od pokušaja prelaska granica. Tako da je većina njih smještena u prihvatnim centrima, određeni dio ih je smješten u napuštenim objektima u gradovima u kojima su inače locirani prihvatni centri, a manji dio ljudi u pokretu koji imaju finansijska sredstva iznajmio je stanove ili sobe u kojima privremeno borave. Više istraživanja i anketa koje su rađene s ljudima u pokretu pokazalo je da većina ne pomišlja da se zaustavi u državama Zapadnog Balkana, svi imaju isti cilj, a to su države zapadne Evrope, prije svega Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Skandinavija.

Analiza statističkih pokazatelja

Prema novim podacima UNHCR-a, za period od 1. januara do 16. maja 2020. godine, većina migranata, izbjeglica i tražitelja azila (ljudi u pokretu) na zapadnobalkanskoj ruti dolazi iz Grčke, koja im je prva stanica. Čak njih 9.800 u ovom je periodu iz Grčke stiglo u Sjevernu Makedoniju, u Albaniju 3.260 i na Kosovo 30. U Srbiju je najviše ljudi u pokretu stiglo iz Sjeverne Makedonije – 4.480, zatim sa Kosova 970 i iz Albanije 100, iz Bosne i Hercegovine je stiglo njih 90 i iz Bugarske 50. Najveći broj ulazaka migranata, izbjeglica i tražitelja azila u BiH je bio iz Srbije – 2.450, zatim iz Crne Gore – 1.250, dok je njih 910 došlo s nepoznate lokacije, a na prostor države BiH iz Albanije je stiglo 50 ljudi u pokretu.

Način kretanja ljudi u pokretu te brojčani pokazatelji potvrđuju da oni stignu u jednu od država EU (Grčka), pa zatim prelaze barem dvije države koje nisu u EU, da bi se uglavnom probili do druge države članice EU –Hrvatske. Većina ih iz Grčke ulazi na teritoriju Sjeverne Makedonije, te daljim kretanjem polovina njih ulazi na prostor Srbije, dok na teritorij BiH više od polovine ljudi u pokretu ulazi sa prostora Srbije, a četvrtina dolazi iz Crne Gore.

Kada se govori o državama porijekla migranata, izbjeglica i tražitelja azila na zapadnobalkanskoj ruti za period od 1. januara do 30. aprila, stanje je sljedeće:

  1. Afganistan – 7.500
  2. Pakistan – 5.000
  3. Sirija – 2.900
  4. Maroko – 2.800
  5. Irak – 1.000
  6. Bangladeš – 900
  7. Alžir – 800
  8. Indija – 600
  9. Iran – 600
  10. Egipat – 400
  11. Palestina – 400
  12. Libija – 300
  13. Turska – 100
  14. Tunis – 100

Od 13 država iz kojih dolaze migranti i izbjeglice, samo u njih pet se vode ratovi ili traju sukobi i oružano nasilje, dok iz preostalih država migranti odlaze prvenstveno zbog ekonomskih razloga, te zbog ugrožavanja ljudskih prava.

Broj migranata, izbjeglica, tražitelja azila i ostalih ljudi u pokretu u državama Zapadnog Balkana zaključno sa 30. aprilom 2020. godine je sljedeći: Crna Gora 189, Sjeverna Makedonija 190, Albanija 234, Srbija i Kosovo 9.429*, Bosna i Hercegovina 9.257. U tom periodu, broj novih dolazaka u države Zapadnog Balkana je u prosjeku za 50 posto manji u odnosu na isti period prošle godine. Najmanji broj novih dolazaka migranata, izbjeglica i tražitelja azila je bio na Kosovo –682, zatim u Crnu Goru – 1.229, slijede Albanija sa 3.299, Bosna i Hercegovina sa 4.666, Srbija sa 6.359 i na kraju najviše novih dolazaka zabilježeno je u Sjevernoj Makedoniji, ukupno 10.131. Zaključno sa 30. aprilom 2020. godine, u državama Zapadnog Balkana smješteno je 19.299 migranata, izbjeglica i tražitelja azila. Od ukupnog broja novih dolazaka, oko četiri posto su žene, dok je evidentirano 1.174 djece (ukupno djeca bez pratnje i djeca sa roditeljima).

Zanimljivo je promatrati broj aplikanata za azil u državama dolaska za period do 30. aprila 2020. godine. Najmanji broj aplikacija za azil je podnesen u Sjevernoj Makedoniji – 659, a zatim u Bosni i Hercegovini – 860, onda dolazi veliki skok po broju aplikacija za azil, pa je sljedeća Crna Gora sa 2.428, slijede Srbija i Kosovo* (Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1244) sa 2.928 i na kraju Albanija sa čak 7.838 podnesenih aplikacija za azil. Najveći broj podnositelja aplikacija za azil dolazi iz Sirije – 3.984, Iraka 3.967, Maroka 1.981, Afganistana 1.614, Alžira 1.012, Pakistana 585, Irana 521 i najmanji broj je iz Turske – 11, a iz ostalih država je ukupno 1.614. Navedeni podaci pokazuju da BiH uopšte nije poželjna niti atraktivna za ljude u pokretu u smislu da traže azil, što odudara od populističkih priča da će se zadržavati ili čak nastaniti na prostoru BiH.

Pravni i humanitarni problemi u Grčkoj i Albaniji

Prema medijskim izvještajima i izvještajima organizacija za zaštitu ljudskih prava, stotine ljudi u pokretu kojima je u martu određen pritvor i kojima je uskraćen pristup azilu prema grčkom hitnom zakonu i dalje su „zaglavljene“ u dva migrantska objekta na kopnu u Grčkoj. U martu je Grčka donijela hitnu uredbu kojom se sprečavaju migranti bez dokumenata koji su stigli u tu zemlju da traže azil. Privremena presuda bila je odgovor na najavu Turske da su vrata Evropi „otvorena“ – što je dovelo do blizu 3.000 ljudi koji su u martu prešli kopnenu i morsku granicu Grčke. Prema kontroverznoj uredbi, migranti su automatski zatvoreni u Grčkoj, bez pristupa postupku azila, i otpremljeni su u zatvorene pritvorske centre na kopnu. Odatle su trebali biti deportirani u matične države ili vraćeni u Tursku. Do sada, niko nije deportiran. Više od mjesec dana nakon ukidanja uredbe o hitnoj pomoći, migranti – uključujući trudnice, malu djecu i maloljetnike bez pratnje – ostaju u dva objekta na kopnu. Ovakvo stanje kada su zatvoreni na malom prostoru, u mentalnom smislu utiče na ljude u pokretu, te vrlo lako mogu postati dodatno neurotični ili čak agresivni, što može voditi u nasilje i nesigurnost.

U Albaniji je u zadnje tri godine povećan broj ljudi u pokretu, a sve je više primjedbi na nehuman odnos u smislu smještaja, ishrane i osiguranja drugih uslova shodno međunarodnim standardima i regulativama UN-a i EU. Albanija je inače država tranzita za ljude u pokretu sa Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, koji se preko Zapadnog Balkana pokušavaju domoći zapadne Evrope. Glavni način ulaska u Grčku je čamcima preko Egejskog mora, uglavnom iz Turske, te produžavaju put prema Crnoj Gori ili Kosovu. Prema podacima odjeljenja za granicu i migracije državne policije, u zadnjih godinu dana preko 12.000 ljudi u pokretu je evidentirano i privedeno na albanskoj granici, najviše ih je iz Sirije, Iraka i Maroka. Albanija ima dva prihvatna centra – glavni u gradu Babrru i zatvoreni centar u selu Karec – u koja može stati oko 400 ljudi.

Nedovoljan broj smještajnih kapaciteta, loši uslovi smještaja, nedovoljne količine hrane i higijenskih potrepština dovode do reakcija aktivista za ljudska prava. Međutim, vlasti navode da daju sve od sebe kako bi osigurali osnovne uslove za smještaj ljudi u pokretu, ali pravdaju određene nedostatke činjenicom da je i sama Albanija siromašna. Zbog neadekvatnih uslova i smanjenih mogućnosti kretanja zbog pandemije Covida-19, i u Albaniji je primjetna nervoza među migrantima, te je zabilježeno više incidenata, kako među samim ljudima u pokretu tako i između njih i lokalnih mještana, a zabilježeni su i primjeri nasilja prema migrantima od strane policije.

Mjere ograničenja kretanja

Očekivano je da je period nekretanja od četiri mjeseca dodatno uticao na zdravlje ljudi u pokretu, kako na fizičko tako i na mentalno zdravlje. Zbog toga ne treba da iznenade informacije koje pristižu posljednjih dana, a odnose se na incidente među migrantima, kao i na incidente koje izazivaju migranti (paljevine objekata, provale u vikendice i napuštene kuće) u većini država regiona. O psihološkim posljedicama po ljude u pokretu koji su mjesecima zadržani u zatvorenom prostoru ili sa ograničenim kretanjem u blizini prihvatnih centara, govori psiholog Sanja Dabović. „Migranti koji su se sticajem okolnosti našli unutar zatvorenih kampova, suočeni s mjerama ograničenja kretanja tokom pandemije Covida-19 mogu biti izloženi različitim teškoćama na polju mentalnog zdravlja. Novi rizici dodatno narušavaju psihološku stabilnost ove ranjive populacuje, čiji su pripadnici već preživjeli različita dramatična i stresogena iskustva.“

Neadekvatni uslovi smještaja, koji su još uvijek takvi u većini prihvatnih centara, zatim različita mentalna stanja koja su posljedica već preživljenih trauma u državama porijekla ili tokom višemjesečnog putovanja, kao i posljedice mjera protiv širenja pandemije, dodatni su okidači koji mogu uticati na psihološki sklop ljudi u pokretu. „U skučenim uslovima boravka unutar kampova mogu se javiti lakše neugodnosti kao npr. stres i anksioznost, ali nije isključena ni pojava ozbiljnijih poremećaja: depresije, psihotičnih ispoljavanja ili bipolarnih poremećaja. Mentalni poremećaji, naročito posttraumatski stresni poremećaj, često su zastupljeni kod izbjegličke populacije, a pojava Covida-a 19 može samo da potencira postojeću anksioznost naročito ukoliko migranti nemaju adekvatan pristup zdravstvenoj njezi ili neophodnim informacijama na njima razumljivom jeziku“, mišljenja je Dabović.

Ono što je posebno zabrinjavajuće kod ljudi u pokretu jeste stanje kod djece, pogotovo ako znamo da je najmanje 1.170 djece evidentirano do 30. aprila 2020. godine u državama Zapadnog Balkana, od čega je preko 10 posto njih bez roditeljske pratnje.

„Boravak u zatvorenom prostoru naročito može biti teško iskustvo sa djecu. To iskustvo postaje još traumatičnije ukoliko u kampu borave bez pratnje roditelja. U datim okolnostima, nadležne institucije uz dragocjenu podršku međunarodnih humanitarnih organizacija nastoje da angažuju raspoložive resurse kako bi se navedene teškoće redukovale u cilju smanjenja njihovog nepovoljnog učinka na sveukupno psihofizičko blagostanje ove ranjive populacije. Međutim, nemamo pravih pokazatelja koliko uspijevaju u tome, odnosno nema relevantnih istraživanja koja bi bila jako korisna za sve države u kojima borave djeca migranti“, poručuje Dabović.

Tagovi: